CRVENO JEZERO
Borislav Mikulić

1956.

Velebiten br. 31, 1999.

ABSTRACT: Text “Crveno jezero”that was originally printed in 1956., and now it’s republished on the request of one of its participants. It’s about the expedition to explore “The red lake” (called that for the specific colour of the cliffs) which is at the bottom of the aprox. 250 m steep-cliffed depression. The depth of the lake is 280 m – all together more than 500 m !!! Preceding it is a short notice (“Minuta šutnje”- The minute of silence) about the author of that text

Na poticaj starijeg “velebitaša”, sudionika “akcije”, ponovo se objavljuje tekst o premjeravanju Crvenog jezera 1956. god., objavljen u “Našim planinama”. Kao uvod, par riječi o autoru tog članka koji je nepoznat mnogim mladim naraštajima “velebitaša”.

MINUTA ŠUTNJE
Borislav Mikulić

Početkom ove godine (10. Siječnja 1968.) poginuo je za volanom na auto-putu nedaleko Zagreba dr Borislav Mikulić, član starije garde “velebitaša” - naš popularni Miks. Premda mu nakon završenog studija profesija nije više dozvoljavala čestu fizičku prisutnost među planinarskim drugovima, on je svojim duhom ostao uz njih do kraja i zbog toga je taj gubitak duboko odjeknuo i među starim i među novim “velebitašima”. Rodio se u Zagrebu, 29. X 1930. godine. 1957. g. diplomirao je na Medicinskom fakultetu u Zagrebu i prije dvije godine završio je specijalizaciju iz neuropsihijatrije - to je ukratko njegov životni put.
Planinarom je postao 1947., a djelovao je kao alpinist, speleolog, gorski spašavatelj, skijaš i suradnik “Naših planina” (članci: Put u podzemlje 1955, Crveno jezero 1956, Minuta šutnje 1956). Kao pisac je već u početku pokazao natprosječnu zrelost, a osobita odlika njegovih priloga bila je misaonost, koju je kasnije potvrdio i izborom svog zvanja - neuropsihijatrije. Umjesto daljnjih nastojanja da opišemo karakterne osobine i lucidan um Borislava Mikulića, i njegovo shvaćanje života i planinarstva, dat ćemo riječ njemu samome: reproducirat ćemo njegov članak “Minuta šutnje”, koji je napisao za naš časopis prilikom pogibije jednog svojeg planinarskog druga. “Minutom šutnje” kazao nam je dr. Mikulić više nego što bismo mi mogli i najdužim nekrologom - on filozofski objašnjava smrt i njenu smisao, i ujedno nam pruža onakvu utjehu, kakvu je sam tražio za života.

Dr. Željko Poljak
 

Šturi podatak: pao je s vrha..., smrznuo se u stijeni..., razbio se na litici..., zamela ga lavina..., ubio kamen;
objašnjenje koje općim maglovitim riječima nastoji umekšati činjenice: nesretan slučaj..., iznenadno nerviranjie..., neopreznost;
beskonačni komentari: kako je mogao..., bio je lud..., svi su oni ludi..., tko bi to mislio..., umjesto da se bavi pametnijim poslom..., sad ima...
uz užasnuta lica, znalačko kimanje, uz onaj dragi poznati šapat - jeste li čuli?
A fama raste poput plime, prelazi od usta do usta, i što su usta bliža kućnom ognju, istina je dalja, neshvatljiva, luđa, - fama veća, strašnija.
Sve zajedno: epilog drame, kojoj je naslov Nesreća u planini.
Neki osuđuju druge (kukavice): kako ste dopustili; neki sebe (malodušnici): zašto nisam spriječio; neki se hvale (glupani): ja sam znao; neki plaču (mekušci): to nije moguće; a rijetki se pitaju: zašto to, u čemu je bit svega?
Uvijek je bilo i bit će: i kamenja koje pada i snježnih lavina, uvijek skliskih putova i neočekivanih oluja, ali ni kamenje, ni lavine, ni oluje ne traže čovjeka. Čovjek traži njih.
Znači: u njemu je bit, ili još možda negdje - iza njega.
Što pokreće čovjeka da izlaže život, zdravlje, udobnost, da zebe, gladuje, strahom trne?
Što ga goni naprijed dok zatvara oči kraj provalije, dok pritiskivan teretom gazi bespućem, dok se s vjetrom rve na planinskoj hridi?
Vidici, ljepote svanuća, smiraj dana, ozon u zraku, gorsko cvijeće, obzorje u magli, dolina pod nogama - što?
Sve to, ali ne i samo to.
Ima u čovjeku Nešto, što ga uvijek i svagdje tjera naprijed. Teško je kazati što je to - to Nešto, jer je to niz faktora i svih zbivanja od bezbrojnih generacija unazad, od prve žive stanice, pa do zajednice vlastitih stanica, koje formiraju njegovu psihu i somu.
U tom Nečem sadržani su nagoni, instinkti, uslovni i bezuslovni refleksi, šokovi, stresovi i čitav niz znanih i neznanih faktora, kojima tako mudro barataju psiholozi.
No ako te sve nabrojene i nenabrojane faktore stavimo na sito i tresemo dugo, do srži, ostat će nam tek nešto malo s ove strane mreže.
Kod čovjeka, koji odlazi u planinu, u stijenu, naići ćemo na istu želju za lijepim, dakle sve ono već nabrojeno; naći ćemo komplekse manje vrijednosti - tko zna kad i gdje sakupljene, a kao protutežu njima - želju za afirmacijom.
Ne smijte se gospođo! I vi, dok pokazujete kako su vam krastavci odlično uspjeli, činite to s istom željom kao i vi, gospodine, kad pričate kako vam neka žena šalje pisma ... Svatko se želi - obično podsvjesno - nečim istaći, odskočiti od ostalih, a ujedno prikriti svoje slabe strane. Svak na svoj način. Netko krastavcima, netko doktorskom diplomom, a netko alpinizmom.
Naći ćemo osim toga nesvjesnih seksualnih poriva - uostalom kao i kod vas, zlobniče, koji se smješkate, iako sami svoj suvišak fizičke i psihičke energije trošite na nogometu iIi možda tek pjesmama.
Naći ćemo želju za vladanjem nad grupom ili partnerom, jednaku onoj kod narednika ili direktora, naći ćemo možda još štogod, ali sve se to kreće u krugu i nikada ne znamo gdje prestaje jedno, a gdje počinje drugo.
Ali ima još nešto što pokreće čovjeka-alpinistu, no to nije više on sa svojim vlastitim nasljeđem i stečenim svojstvima, već Život, sam Život. Život je slikovita komparacija - drugo agregatno stanje materije. Prvo je stanje mrtva materija. Mrtva i živa materija stoje u vječnom sukobu koji traje već preko milijardu godina, od kako se javio život. U tom sukobu pobjeđuje čas jedna, čas druga strana. Borba je nesmiljena. Vulkani, potresi, poplave, orkani, vatra, led - sve su to svojstva, kojima se bori mrtva materija. A živa? Upornošću, sposobnošću za prilagođavanje, osnovnim zakonom - savladati mrtvu materiju. To je uvjet života.
Svako živo biće nosi taj zakon u sebi, i alge koje žive u vreloj vodi, i one što se crvene na snijegu; bakterije iz željezne rudače i one što talože sumpor; lišaj na vrhu najviše planine i riba iz najdubljeg mora; ptica što leti u zraku, krt zemlju što ruje i konačno – čovjek.
I u njemu tinja taj zakon života koji ga tjera da se uspinje na vrhove Himalaje, upravo zato što oni postoje; da se spušta na dno mora, da leti zrakom, da silazi u zemljine ponore, da osvaja polove, da putuje u svemir, da na svakom koraku i u svakom času prkosi mrtvoj materiji i njenim silama, da je savlađuje i da joj bude gospodar.
To je onaj pokretač koji ga pokreće dok gradi svemirske brodove, dok gleda zvijezde, razbija atome, proučava strukturu molekule.
To je ona sila, koja je stvorila Vikinge, Colomba, Cooka, Livingstona, Amundsena, Keplera , Kopernika, Newtona, Galileja i sva ona ostala imena, koja su ispisivala velikim slovima stranice povijesti.
To je, konačno, ona sila, koja sjedi za volanom trkaćeg automobila, pod padobranom koji pada kroz zrak, ili konačno u čovjeku koji osvaja neki vrh.
Danas ne osjećamo u punoj mjeri taj zakon, jer nas ima odviše i njegova težina dobrim dijelom pada na razmjerno malen broj ljudi, ali ako već nismo među njima, pokušajmo ih shvatiti, pustiti na miru - jednako one, koji se bore s polovima svladavajući hladnoću, ili one što kidaju granice brzina na mlaznim avionima, ili uranjaju u čeličnim kuglama u morske dubine. Pustimo konačno i one, što se suprotstavljaju stijenama, nevremenu, visini, penjući se na gorske vrhunce.
A kad i pogine koji u toj borbi (uostalom, to je sudbina i onih koji se ne bore), shvatimo da pogibaju i oni u vodi, u zraku, na polovima, pa čak i na cesti ili u krevetu, i da u tome nema ništa novo ni neobično. Ne smatrajmo ih zato luđacima ili glupanima. Oni imaju svoj svijet, svoje ideje, i ona iskra životnog zakona gori u njima, a nju treba čuvati. Kad bi je nestalo, nestalo bi i čovjeka. Ne znači to da im ne treba pomoći, da ih se ne treba zaustaviti, spasiti - ako se može. Naprotiv! Ali ako ne uspiju, ako zaglave, shvatimo to kao nužnost, jer oni su sretni - završili su tamo gdje su se i borili - u planini. Oni su poput leptira koji umiru u trenutku kad snesu jaja. Samo oni, koji ih ne nesu, mogu im dobaciti: Budale zašto ih nesu!
Svaka smrt u stijeni je u stvari znak života. Život se bori, a dok se bori dotle će ga i biti. Sjetimo se toga, kad čujemo riječi:
Za druga poginulog u planini - minuta šutnje.
 

CRVENO JEZERO
Borislav Mikulić

Sve je započelo iznenada u Zagrebu. Jednog dana pojavio se u Planinarskom savezu Hrvatske neki čovjek, raspitujući se znadu li oni za grupu planinara, koji bi bili voljni pomoći Higijenskom zavodu pri istraživanju Crvenog jezera kod Imotskog , s time da omoguće grupi stručnjaka pristup na samo jezero, koje je okruženo gotovo okomitim stijenama visokim oko 200 metara. Ive, koji je slučajno bio u Savezu, odmah se upustio u razgovor, i doskora je bio ugovoren sastanak. Nekoliko dana kasnije sjedio sam sa Ivom i Šimom u Higijenskom zavodu kod profesora Petrika. Razgovor je tekao vrlo poslovno. Inženjer Širca, bio je to onaj čovjek iz Saveza, potanko nam je izložio oblik jezera. On je već bio ondje.
Zanimali smo se za svaki detalj, koji bi nam bio od koristi. Povremeno, kada bi opisivanje prešlo u veličanje teškoća pristupa k jezeru, mi smo se trojica skriveno, znalački nasmiješili. Smijeh diskretan i lako podrugljiv bio je, barem po našem mišljenju, tim više na mjestu što je i sam inženjer već prošao niz stijenu do vode, iako nije čak ni planinar; usto nam je pričao, kako i neki seljaci silaze do vode da love ribu i beru travu za koze. Kada mogu oni, zašto ne bismo mogli i mi.
Konačno, kada smo već u detalje razmotrili sve što nas je u vezi s jezerom zanimalo prof. Petrik nas upita:
“Možete li nam jamčiti da ćete nas zajedno s našim instrumentima bez opasnosti spustiti do jezera?”
Laki osmijeh prešao je licem sve trojice.
“Možemo!”
“Možete li isključiti smrtnu opasnost?”
Iako je ustvari to pitanje bilo već sadržano i u onom prvom, odgovor je na trenutak zakasnio. Ma koliko to bilo na prvi pogled smiješno, čovjek se uvijek lecne kada čuje riječ smrt. Ljudski je to.
“Možemo!”- Ovaj put bez osmijeha.
“Šta tražite za taj pothvat? Dnevnice kao i ostali, koji sudjeluju ili neki poseban honorar?”
Nastupila je kratka tišina. Odjednom smo se zbunili. Prije nismo o tome razmišljali. –Da nam plate? Pa nismo mi profesionalci. To je nešto što nas privlači. Idemo radi vlastitog zadovoljstva. A opet – novac, nova vjetrovka, ili nove hlače, cipele. Sve su to stvari, kojih nemamo, koje su dobrim dijelom krpane, uništene, a do kojih tako teško dolazimo. Prošlo je par sekundi, a te su mi misli prohujale glavom. Kasnije su mi i ostala trojica priznala da su mislili isto.
Bili smo zatečeni, ali samo trenutak, i odgovor je bio spontan i istodoban:
“Bilo bi najbolje, da nam platite put, hranu i stan. To nam je dovoljno.”
Morali smo se nasmijati sva trojica, jer smo to izgovorili u troglasu, kao da
smo se dogovorili. Odlanulo mi je. Bilo bi nezgodno da smo imali razna mišljenja.
Slijedilo je kratko dogovaranje o danu polaska, o tome što treba nabaviti, gdje ćemo se naći i ratni plan je bio gotov.
Duboka provalija Crvenog jezera
Kada smo se opet našli na zraku sva trojica smo bili oduševljeni. Na pomolu je bio novi pothvat, pustolovina. To uvijek oduševljava i zanosi.
Kojih petnaestak minuta laganog hoda od Imotskog cestom prema zapadu, koja znatiželjno krivuda gotovo hrptom uzvisine, leži Crveno jezero. Sunce je već prešlo iznad Biokova i nagnulo se nisko prema obzorju, kad smo ga prvi put ugledali. Zastali smo zadivljeni, zastrašeni i tek prigušeni usklici odavali su naša čuvstva.
Dojmovi?
Zaista ne znam kojim bi ih riječima mogao opisati. Pročitao sam jednom komparaciju u kojoj ga prispodobljuju sa sedmim krugom Danteova pakla. Mislim da je pretjerano, ali je vjeran odraz čuvstva, koje jezero budi u nama. Pakao je strašan, ali samo strašan, barem prema onome, kako ga je vidio veliki pjesnik.
Crveno jezero je strašno, ali ujedno i zadivljuje ljepotom.
Ogroman krater usječen u vrh masivnog bedema, koji čuva Imotsku dolinu sa sjeverne strane. Stijene su mu jarko crvene, otuda mu i ime, a sada su upravo gorjele, jer ih je zlatilo sunce. Okomite, izbrazdane, raskidane, razapete u grču između svijetla i tame, poniru preko dvije stotine metara u tkivo kamena, a krv, koja je tekla svježa i vrela iz svake pore, svake brazde i udubine gasila se u tamno modroj, gotovo crnoj boji vode.
Boje, mjestimice prigušene, plavičasto zelene, sjenčajući tek lagano izbočine, previse, dok na drugom mjestu jarko bliješte odražavajući skrletne plohe svježe odlomljenih gromada, da korak dalje prijeđu u mutno zagasite tonove žute i smeđe. Čitav spektar kao da si slio u to zemljino ždrijelo, a nad svim je vladalo crvenilo, jarko i blistavo, nadražujuće i prijeteće.
Jezero je ležalo na dnu grotla, tamno, zasjenjeno, odražavajući tek škrto na staklenoj plohi žar vatre što je plamtjela nad njim. Okruglo, mirno, daleko. Jato divljih golubova kružilo je nad površinom i hitrim podrhtavanjem uz praskav šum krila čas se dizalo čas spuštalo u zraku, sveudilj loveći jedan drugoga. Tko zna otkuda je zalutao galeb; na tren zabljesnu bjelinom svog perja, i uz prodorni krik izniknu iz provalije, te preko naših glava pohrli prema moru. Glas mu se odbijao od stijene do stijene pretvarajući se u čudesan šapat, dok nije zamro u sveopćoj tišini. Golubovi su se smještali po pukotinama u stijeni, obarajući pri tom sitno kamenje, koje u pucketavoj salvi obasu jezero, a onda se sve umirilo.
Prošlo je par minuta tihog divljenja, dok smo se pribrali i škrtim riječima stali izmjenjivati utiske. Nismo imali gotovo ništa reći. Svi smo osjećali isto – ogromno udivljenje. Sva naša nagađanja rasplinula su se u nepovrat. Zaostala je jedino misao – zar je ovdje uopće moguće sići?
Kameno grotlo u kom leži jezero predstavlja preokrenuti stožac, kojemu je baza malo nagnuta k jugu. Na mjestu gdje ga siječe površina vode promjer mu je pravilan, okrugao, a iznosi 200 metara, dok promjer baze ne seže 300 metara. Udaljenost od vode do otvora na sjevernoj stijeni, koja je najviša, iznosi oko 270 metara, dok se prema jugu smanjuje na kojih 250 metara. Sjeverna i istočna stijena su gotovo posve okomite, i izravno se gube u vodi, dok zapadna i južna iza okomitog pada od stotinu metara prelaze u strme sipine, posute kamenim krhotinama, otpalim gromadama i još ne zdrobljenim zubima žive stijene, da opet u posljednjih dvadesetak metara posve okomite, glatko isklesane, utonu u hladnu mračnu plohu.
Činilo mi se da gledam u bunar divovskog razmjera. Tu impresiju nije umanjio ni gusti splet žbunja izniklog na vrhu sipara, ni sočno zelenilo trave, koja mjestimice pokušava zaustaviti kamenu rijeku, tik na samom rubu posljednjeg skoka, i čeka najmanji povod da nastavi teći k dnu. Iz naše perspektive zelenilo se doimalo poput mahovine.
Nismo zamijetili dolazak postarijeg seljaka, koji se odjednom našao među nama. Bez pozdrava, bez razgovora, zapitao nas je da li želimo čuti kako je nastalo Crveno jezero. Gotovo i ne čekajući naš odgovor, sjede na onizak kamen i brzim ritmičkim glasom, koji je bio nešto između recitacije i pjesme guslara, stade nam sricati pjesmu o Gavanovim dvorima. Okupili smo se polako kraj njega i šutke upijali riječi stare Šenoine bajke, koja kao da je nicala pred nama. Nisam odmah znao odakle poznajem ove stihove. Tekli su pravilno, jednolično, naglašeni na kraju svake strofe; činilo mi se da su ustvari ubrzano disanje recitatora, toliko su bili srasli s njegovim ustima. Bez greške, bez zastoja, poluglasno izvijala se pred nama priča o dvorima bogatog Gavana, koji su stajali na mjestu današnje provalije. Zveket čaša, smijeh orgija, jauk sirotinje dopirao je do nas, gorjele su baklje, fijukali bičevi, kočile se obasjane kule drevnog dvorca, a onda odjednom prolomio se prasak, zatutnjala je zemlja, a iz prenabreklog neba osuo se dažd. Zanjihale se kule, zidovi, popucali stupovi, a onda zadrhti tlo, razjapi se zemljino ždrijelo i proguta u hipu dvor sa svim zlima što su stolovali u njemu.
Danas na mjestu Gavanovih dvora stoji ogromna provalija na čijem dnu leži jezero – Crveno jezero.
Utihnule su i posljednje rime, a pred našim očima ležalo je to zagonetno jezero, glatko, mirno, bez bore i vala, čuvajući u svojoj dubini Gavanove dvore. Vjerojatno nikada nisu postojali, ali u onom trenutku vjerovao sam u njih. Divna je priroda, ali za čovjeka postaje još ljepša, kada je on oplemeni svojom maštom, kada joj dade smisao i svrhu, kada je legendama niklima u strahu, neznanju i vjeri, pretvori u nešto živo, razumno, kada joj podari svoja svojstva, kada je gleda kroz prizmu svojih snova, svoje savjesti i svojih velikih očiju.
Kažem – vjerojatno nisu postojali. Jer, geolozi mi mogu objasniti, da Crveno jezero spada u tako zvane “bunarske” vrtače, da je nastalo na mjestu ogromne podzemne šupljine, koju je u vapnencu, kao što je to karakteristično za krš, kroz stotine tisuća godina izdubla voda; oni mogu točno odrediti njegovu starost i proreći kraj – čak ću im povjerovati da je tako, ali u dubini duše ono je za mene ipak nastalo kao kazna za ljudsku opačinu i zlobu na mjestu Gavanovih dvora.

Seljak nam je rekao, da je pjesmu čuo svega jednom, dok je išao u osnovnu školu i upamtio je. Doskora se izgubio. Nismo mu dali ni napojnicu. Možda ju je očekivao, ali osjećao sam da bi time u nama razbili onu neposrednost, onu snažnu impresiju pjesme, koja kao da se rađala pred nama, nikla iz kamena i ovih krvavih stijena.
Vodič, koji je išao s nama, odveo nas je do malog uskog usjeka u stijeni gdje je počinjala staza kojom su se služili seljaci, kada su silazili u lov na ribe ili po travu. Moram priznati da sam se divio tim ljudima koji za par rukoveti trave silaze dolje.


To je zapravo penjački smjer trećeg stupnja, dug oko 200 metara, koji koso, preko istočne stijene, vodi na vrh sipara. Stijena je kršljiva, strma, mjestimice obrasla travom i lakim nanosom zemlje ili usitnjenog kamena. Pod nogama je sve pomično, a ruke su često bez uporišta. Potrebno je mnogo opreza da se siđe dolje, a da se čovjek pritom ne posluži onim bržim, okomitim putem, koji gotovo stotinu metara niže svršava na nestabilnoj hrpi kamenja, koja nestrpljivo isčekuje povod da se spusti još onih preostalih stotinu metara do vode.
Malo postiđeno sjetio sam se onih podrugljivih osmijeha na Higijenskom zavodu, i da je ing. Širca bio u blizini, ispričao bih mu se. Ovako sam to odgodio za kasnije, a kako sam to odgađao do danas, koristim ovu priliku da mu priznam kako je bio u pravu. Ne moraju samo alpinisti biti alpinisti.
Spustili smo se dijelom stijene i dogovorili o smjeru silaska; silazak ćemo osigurati užetom. Neznatno se razlikovao od uobičajenog.

Bilo je divno jutro, kada smo se opet našli nad jezerom. Sada je voda iskrila u punom sjaju sunčeva svjetla plavičasto-zelenom bojom, tamnom i posve jednoličnom. Stijene su se činile manje strašnima no dan prije.
Prvi klinovi su zveknuli u kamenu i uže je stalo kliziti prema dolje, a dva sata kasnije dosegnulo je vrh sipara. Dalje nije bilo potrebno, put je bio gotov. Započelo je spuštanje dasaka, koje su nam trebale poslužiti za splav. Užetima smo ih spustili niz okomitu stijenu do sipara, a zatim ih gurnuli nizbrdo. Doskora se začuo pljusak – pale su u vodu. Preostali materijal, ljestve, penjačka užeta, čekiće, ležaljke na napuhavanje ili kako ih mi zovemo”puhaljke” i svu silu ostalih stvari utrpali smo na leđa i uputili se u krater. Na vrhu sipine smo se skupili – išli smo u velikim razmacima, kako bi izbjegli rušenje kamenja – a onda u brzom trku, gonjeni nestrpljenjem, jurnuli nizbrdo. S nama je krenula i gomila kamenja, koja je prema dolje sve više rasla i kada smo se zaustavili na zadnjoj stijeni čitav zrak titrao je od gromoglasne kanonade, kojom nas je jezero pozdravljalo dobrodošlicom. Tutnjava je bila mukla i mnogostruko se lomila o kamene zidove, koji su nas opkoljavali. Voda je prštala blistavim vodoskocima, koji su iz sunčeve svjetlosti tkali dugu. Do sada čista modro-zelena površina osula se pjenom. Sunce je žarilo i peklo.
Trebalo je sići još posljednjih četrnaest metara okomite, posve glatke, izlizane stijene. Našli smo mali prikladni žlijeb i doskora su konopljine ljestve čvrsto prikovane za stijenu poletjele kroz zrak i pljusnule u vodu.
Zaista ne znam što ostavlja jači dojam, da li pogled s vrha u jezero ili s jezera prema gore. Osjećao sam se kao u gigantskom kotlu. Ogromne stijene nadvile su se nad nas. Golemi kameni blokovi visjeli su rek’o bi slobodno u zraku, a krug neba nad glavom bio je tolik, da se odjednom mogao sagledati očima. Obala glatka, okomita, presvučena smjesom mahovine, algi, sedre i crvotočna kamena; nigdje izbočine, udubine, nigdje mjesta na koje se može stati nogom, zadržati, izaći. Ljestve su zaista predstavljale jedini put u svijet. Voda je prijatna, topla, ali i neugodna zbog svoje neprovidnosti i tame. Pogled može pratiti stijenu tek dva – tri metra okomito u dubinu, a onda sve prekriva mrak.
U raznim udubinama i pukotinama dosta visoko u stijeni stanuje mnoštvo divljih golubova. Njihovo prelijetanje i meškoljenje redovito izaziva pravu kišu kamenčića, koji intenzivnim praskom padaju u vodu. Površina vode je uopće rijetko mirna; mreška je lagani vjetar, koji neprestano vrluda tražeći izlaz. Sunce peče, iako ga ublažava voda i strujanje zraka. Nebo naliči na pozornicu; neprekidno smjenjuje oblake, koji prelijeću hitrih, laganih krila.
Divan je osjećaj ležati na površini vode i pratiti prolaz oblaka, ljubavni let golubova, smjelu igru vitkih čiopa, koje uz kratke krikove visokih tonova prelijeću poput strelica nebeskim modrilom; ploviti nošen strujom vjetra uz kamenu zavjesu prošaranu brazgotinama i mozaikom punim raskošno obojenih ploha, ali je još mnogo ljepše diviti se svemu tome sa zemljine površine.
Dok sam se nalazio na jezeru, neprestano sam osjećao neodređenu napetost, tjeskobu. Tamo sve kao da vreba,prijeti: i stijene i voda pa čak i samo nebo.

***

A što se dalje događalo na jezeru i tko je Šime – pročitajte u slijedećem broju “Velebitena”!
 

CRVENO JEZERO
Borislav Mikulić

Velebiten br. 32, 1999.

ABSTRACT: The continuance of the the story printed in the last edition of “Velebiten”, about the “Red lake” exploration in 1956.

Nastavak iz prošlog broja

Prvi zadatak bio nam je da izgradimo splav, sa koje će se vršiti sva istraživanja. Četiri daske učvršćene u obliku pravokutnog okvira predstavljale su kostur pod koji smo podvukli šest puhaljki, i splav je bila gotova; dovoljno čvrsta i stabilna da podnese pet-šest ljudi s vitlima i drugim potrepštinama.
Dani su tekli hitro. Obično bi oko devet sati započeli sa spuštanjem na jezero, a natrag smo se uspinjali tek oko pet sati poslije podne. Ubrzo smo se priviknuli na put niz stijenu i s lakoćom ga svladavali, ali kako je uvijek trebalo nešto prenijeti, svaki put smo morali uložiti svu pažnju da stignemo čitavi. Također i spuštanje stručnjaka, koji su vršili svoja ispitivanja na splavi, zahtijevalo je od nas vrhunac pažnje. Baš toj našoj svijesti o odgovornosti zadatka koji činimo, možemo zahvaliti da je sve prošlo bez i najmanjeg incidenta, jer konačno sve su to bili neplaninari, a uz to ljudi nenavikli takvim fizičkim naporima.
Bilo je podrhtavanja nogu, katkada smo i po desetak minuta čekali da možemo dalje, užeta su se napinjala, a znoj tekao; pojedino spuštanje je trajalo i preko jedan sat, dok smo ga sami savladali za desetak minuta, ali to je sve posve razumljivo i normalno. Morali smo se diviti profesoru Petriku, kako se je odvažio sa svojih poodmaklih šezdeset godina da siđe dolje, ili doktoru Emiliju da se sa svojih pedeset upusti u takvu pustolovinu; no oni su to ipak činili, potpuno se pouzdavajući u našu sigurnost i vještinu, u naša užeta, znanje, ruke. Mi smo shvatili njihovo povjerenje i mislim da ga nismo iznevjerili (osim možda dra Emilija od koga smo nasred stijene, onako svezana našim užetima, iznudili obećanje, da nam kupi kolače. To je bilo jedino “iskorištavanje situacije”, ali kako u Imotskom nije bilo jestivih kolača, to nam je i taj gusarski pothvat propao).
Da ne zanemarimo dobre alpinističke tradicije, svakog, tko je prvi put osiguran našim penjačkim “špagama” propenjao stijenu, krstili smo pri svršetku uspona sa par udaraca užeta. Bili su nam to do sada najvredniji trofeji: jedan profesor, jedan doktor i tri inženjera. Neka se na ljute što ih izdajem, ali se svaki od njih poslije toga za vrijeme večere nekako nemirno meškoljio na stolici.
Poseban problem bilo je kamenje. Padalo je neprestano sa svih strana i dovodilo nas u najozbiljniju životnu opasnost. Čim je netko stao na sipar,sve je tutnjilo od pljuštanja vode. Morali smo odrediti posebnu stražu nad ljestvama, da nas pravovremeno upozori ako se netko približava. O tome kako je bilo, najbolje govori činjenica da je kamenje što je padalo probušilo tri ”puhaljke”, da je jedna košulja i to moja, srećom ne na meni, zajedno sa Šiminim hlačama otišla u stare krpe i da je na ljestvama puklo šest drvenih prečki debelih 5 cm u promjeru, te su ljestve postale neuporabive. Jednom zgodom, dok smo sa splavi stajali uz ljestve, ing. Širca je neoprezno stao na sipar i sa visine od 15 metara osula se gomila kamenja, teškog do deset kila u vodu oko nas. Zaista samo slučaju možemo zahvaliti što nas nije zahvatio ni jedan veći komad. Osjećao sam se poput Odiseja dok ga je kamenjem proganjao Kiklop. Bili smo posve promočeni od vodoskoka izazvanih udarcima kamenih granata. Jezero je tutnjilo, a splav se njihala kao pomamna na uzavreloj vodi. Što je najgore,žlijeb kojim smo se spuštali bio je i prirodan put za kamenje, ali je osim kamenja kroz žlijeb, kojim smo se mogli koliko toliko ugibati, padalo i kamenje kojem je zaista bilo teško izbjeći. Njega su sa stijene stalno obarali golubovi, sunce ili čak malo jači vjetar. Da sve bude “zabavnije” i pastiri su, kad su nas ugledali na jezeru, stali sa visine od 250 metara na nas bacati kamenje. Jednog smo dana preko sat vremena čekali nasred jezera, gdje smo bili van njihova dometa i slušali fijuk kamenja koje je žestinom i detonacijom malokalibarskih topova pljuštalo oko nas. Bilo je to pravo opsadno stanje, a mnogostruka jeka samo je još više pojačavala i onako neprijatne zvukove.
Baš zbog tih neodgovornih ljubitelja gađanja, kojima smo bili meta, morali smo odvojiti tri ili četiri člana naše ekipe, - koja je brojila 15 ljudi - i postaviti ih kao stražare na vrh grotla da nas štite. Jednom zgodom je profesor Petrik sjedio na ulazu u put kroz stijenu i čuvao prilaz, a ujedno se psihički pripremao za svoj sutrašnji spust. Čuli smo ga povremeno, jer je jezero neobično, akustično, kako zaustavlja one koji su htjeli sići. Mirno smo se sunčali na vodi, vitlo je jednolično zvrndalo,a sadržaj epruveta polako mijenjao boju, kada se odjednom iz visine začuje bjesomučna galama. Čuli su se povici - milicija! ... zatvor! ... globa! ... smrtna opasnost! ... - prijetnje, a zatim zaklinjanje, a uza sve to ono poznato zlokobno kotrljanje kamenja po siparu. Dva mladića mještana uspjela su proći kraj straže. Kasnije nam se profesor jadao da su došli do njega i posve nedužno sjeli promatrajući naš rad u dubini. Sjedili su mirno a kada je on došao par metara u stranu da nas snimi, mladići su samo nestali u dubini. Uostalom bili su vrlo simpatični i mi smo ih natrag prokrijumčarili, kako ih profesor ne bi možda prijavio.
Jednom prilikom nam je pukla žica, koju smo razapeli preko jezera i ja sam ležeći na puhaljci doveslao do obale da je iznova učvrstim. Upravo sam bio gotov i zaplovio k splavi, kad se na dva tri metra od mene ospe kiša kamenja sa energijom puščanih projektila. Mislim da nisam nikada tako brzo uzmaknuo stijeni pod previs, kao tom zgodom. Čak nisam imao vremena da se okrenem, već sam se natraške veslajući, nogama zabio u kamen.
Baš te žice zadale su nam mnogo posla. Razapeli smo ih šest uzduž, a tri poprijeko jezera i učvrstili ih na obali. Samo učvršćivanje je bilo vrlo teško, jer nismo imali pukotina u koje bi zabili klinove, pošto je sve prekrila sedra, pa je zabijanje išlo teško, jer je splav bila slabo uporište. Kako je nismo imali gdje učvrstiti uz obalu, poslije svakog udarca čekića trebalo je opet doveslati k stijeni. Te su žice služile, da nam točno označe mjesto sa kojeg vadimo uzorke vode ili mjerimo njenu dubinu. Na svakih deset metara na žicu smo učvrstili malu drvenu pločicu koja ju je držala na površini. Jednom je bilo i malo panike. Kao i obično, lagano sam veslao kraj splavi, ležeći na svojoj puhaljci, kako bih pomogao po potrebi, jer sam se mnogo brže kretao nego naš nezgrapni “Kon-Tiki” te sam služio za vezu s obalom. Odjednom netko je kriknuo: “Pazi”, a zatim su slijedili povici: riba! - oko! - morski pas ... Trgnuo sam se i pogledao u smjeru ispružene ruke. Opazio sam kako se par metara od mene u dubini vode nešto pomiče. činilo mi se kao oko neke goleme ribe. Srećom nisam imao vremena da se jače preplašim, jer sam zajedno sa ostalima prasnuo u smijeh. Na površinu je isplovio naš drveni plovak. Splav je prešla preko žice i potisnula ga dolje, a sada se vraćao natrag. Iako ova zgoda zvuči kao šala, bila je posve ozbiljna i odlično ilustrira psihozu koja je ondje vladala.

Jezero je tako zagonetno i zastrašujuće zajedno sa svojim obalama, da je čovjek bio sklon panici. Tamo su zaista velike oči. Uostalom to se vidi i iz činjenice što se nitko nije slobodno kupao. Plivali smo malo oko splavi, prevrtali se po vodi, držeći jednom rukom puhaljku, ali nikome nije palo na pamet da slobodno prepliva jezero, da pokuša roniti ili da se igra u vodi kao što je to inače običaj. Imao sam masku za ronjenje i jednom sam pokušao zaroniti u dubinu, ali pogled na onu jednoličnu zelenkasto-plavu masu odvratio me od toga. Nigdje uporišta za oko, nigdje baš ničega. Pogled u prazno. Uz sve ostalo i sama dubina jezera je neugodna. Najveća dubina koju smo izmjerili iznosi 255 metara, dok je tik uz ljestve duboko 180 m. Mislim da je to posve dovoljno i za najbolje ronioce. Vidljivost u vodi je dosta slaba, tako da smo bijeli disk, specijalno određen za mjerenje prozirnosti vidjeli na jedva 11 metara dubine.
Splav smo uvijek ostavljali pričvršćenu uz obalu pod kakvom izbočinom kako bi je zajedno s instrumentima sačuvali od kamenja. Svi su se najprije iskrcali na ljestvama, a onda sam ju obično ja odvukao pod zaklon. Natrag do ljestava, trebalo je preplivati 30-40 metara, a bilo je to uvijek neugodnije plivanje, nego na riječnim brzacima i virovima. Kraj mene zid tako gladak, da se ni uz najbolju volju ne bih mogao pridržati za njega, a voda tako rijetka i kao da vuče u dubinu. Uvijek mi se činilo da neću stići do ljestava.
Preko noći su obično puhaljke ispuštale dio zraka i splav je utonula dublje u vodu, a da bi opet bila u stanju primiti puni kapacitet, tj. 5-6 “pomoraca”, koliko ih je obično sjedilo na njoj, trebalo ju je iznova napuhati. I to je bio moj posao. Kružio sam oko splavi, ležeći na svom “razaraču”, (tako su okrstili moju puhaljku) i duboko udahnuvši zrak, zaronio glavu u vodu i tamo ga ispuhivao u “matični brod”. Bio je to posao pri kojem sam se napio vode za čitav dan, jer se često događalo, da je “matični brod” stao napuhavati mene. Tu sam operaciju morao posljednjih dana i nekoliko puta dnevno obavljati jer su gotovo sve puhaljke bile oštećene. Jednu smo morali već prvi dan rashodovati, jer ju je kamenje doslovce “prožvakalo”.
Na splavi su bila učvršćena dva specijalna mala vitla, na koja su bila namotana tanka čelična užeta, duljine 300 metara. Pomoću olovnih visaka mjerili smo dubinu jezera i istraživali profile njegovog dna, dok smo uz pomoć posebne “dubinske boce”, vadili uzorke vode iz raznih dubina i u njima određivali temperaturu, sastav planktona, količinu kisika, natrija, klora, karbonata i ostalih sastojaka. Bio je pravi užitak piti hladnu vodu temperature 9°, izvučenu dubinskom bocom sa 100 ili 200 metara, dok joj je temperatura na površini iznosila oko 20° C. Za sve te analize imali smo na splavi i veliku limenu kutiju, “ormar”, koja je bila puna raznih kemikalija, bočica i aparata. Taj ormar je imao dimenzije omanje kuhinjske kutije za drva i bio je uzor nespretnosti za transport. Uglat, tvrd, težak, a da bude još zanimljivije nije ga se smjelo tresti ili prevrtati kako se ne bi što razbilo ili prolilo. Nezaboravno je bilo Šimino lice, kada je, noseći ga na leđima poput naprtnjače odjednom na nogama osjetio nešto mokro. Ormar je prokapao. Na njegovo uplašeno pitanje što je to, jedan kemičar flegmatično odgovara:
“Pa bit će kiselina ili lužina”.
Ne manji problem bilo je dopremanje vitla. Ona su puna ručica, izbočina i upravo pakosnih šiljaka, a deka, kojom smo ih umatali prije stavljanja u naprtnjaču, jedva da je to imalo ublažila. Nositi taj teret na leđima i pri tom paziti da teret ne prevrne nosača u dubinu, bilo je zaista naporno, tim više što se uže, koje je bilo učvršćeno u stijenu i služilo za prihvaćanje, - mi nismo išli navezani - moglo pomicati i više od jednog metra. Tu pomičnost užeta nismo mogli izbjeći jer ga nije bilo moguće učvrstiti.
Kad god bi silazili siparom, oko nas su zveckale metalne krhotine. Za vrijeme rata u Crveno jezero su pale dvije oštećene leteće tvrđave. Tome je vjerojatno uzrok intenzivno strujanje zraka. Jedna je pala na sipar, dok je druga tresnula o sam rub sjeverozapadne stijene i tamo se prelomila, tako da je dio ostao na površini dok je ostatak pao u vodu. U oba slučaja voda je progutala i čitavu posadu. Seljaci su iz okolnih mjesta danima silazili na sipar i sakupljali lim i ostale razbijene komade te ih na leđima iznosili svojim kućama. Mi smo naišli na ogroman komad gume od kotača i mnoštvo metalnih komadića nekad moćnog stroja za razaranje.
Tužna je bila sudbina mladih života, koje je sahranilo jezero. Očevici pričaju da su neki avijatičari padobranima pali u vodu, gdje su se nemoćni utapljali, neki su gorjeli u zraku, neki udarali o stijene, dok je većina zaglavila u avionu. Moto svega? Vrhunac ljudske gluposti i nezasitosti - rat, krvavi svjetski rat. Tim mladićima, čije kosti i posljednje jauke čuva ovaj veličanstveni grob, mladićima čija se krv pomiješala sa crvenilom ovih litica, dugujemo dio slobode koju uživamo. Hvala im za to i slava. Nažalost, to je još jedino čime im možemo vratiti dug.
Razina vode nije uvijek ista već se prema godišnjim dobima mijenja. Za vrijeme našeg istraživanja bila je oko 20 metara ispod zimskog vodostaja. Dubinske pukotine i propusti, gutali su polako nepregledne mase vode, koja je nicala širom doline kao niz izvora. Često, dok sam sjedio na splavi i dok su olovni utezi tonuli 200 i više metara duboko, tražeći dno, imao sam želju da jezero počne ponirati i da nas sa splavi povuče u svoje mračne zidine. To bi morao biti izvanredan doživljaj, doduše vjerojatno i posljednji. 500 metara crnih, vodom izglađenih stijena, posve okomitih. Gore visoko, visoko, mali krug plavetnila. Dno bezdana od kamenih blokova i gromada, što su se stoljećima otkidale i tonule u dubinu, ostaci aviona, Gavanovi dvori, vile, vukodlaci, pa možda i sam pakao.
Došao je zadnji dan. Započelo je povlačenje. Sve smo stvari prenijeli sa splavi na sipar, a samu splav rastavili. Puhaljke su konačno poslije 6 dana neprekidnog namakanja u vodi, bile opet izvučene na suho. Drveni kostur tužno se doima - izgubljen, bez svrhe. Vjetar ga je zanosio vodom, sporo, teško. Plovci su plutali - napušteni, u neredu. Radio sam preko volje. Iako je pomisao na sve ono, što pruža povratak, bila draga, iako su lica onih koji me čekaju titrala nasmiješena u mašti, bio sam tužan. Jezero je vapilo, dozivalo, uvlačilo u svaku poru svijesti. Posljednji sam ga napustio. Osjećao sam se kao da napuštam zgarište rodnog doma. Kraj ljestava je izronio iz vode i teško, zapinjući polomljenim prečkama, stao se uspinjati. Teško opterećena kolona polako je krenula uz sipar. Zaustavili smo se i kao posljednji pozdrav stali mahnito gurati kamenje u dubinu. Gromade teške preko tonu, valjale su se sve brže i brže i uz zaglušnu detonaciju padale u vodu koja se propinjala, siktala, pjenila. Zrak je titrao, jeka je stostruko raskidala zvukove, golubovi su preplašeni u jatu strelimice lijetali u krugu. Kao da se rušilo nebo i zemlja i pakao.
Crveno jezero je odzdravljalo.
Penjali smo se sve više i više, a svakih nekoliko koraka bi zastajkivali, bacajući pogled do jezera koje se polako smanjivalo. Tutnjilo je još uvijek, samo nešto tiše i mekše. Opet su zazvonili udarci kladiva o stijenu izbijajući klinove. Uže se povlačilo prema gore. Sunce je zalazilo, kada je i posljednji čovjek napustio grotlo. Zaustavili smo se i šutke promatrali jezero. Milovao sam pogledom njegove stijene, zakutke, klizio niz sipar, tražio sićušne točkice – plovke. Mislima sam ponirao u dubinu jezera, lutao njegovim dnom, spoticao se o razvaline Gavanovih kula, ostatke metalnih ptica, njihove žrtve, lutao pukotinama, špiljama, po svemu onom što nisam vidio, a što sam ipak osjetio maštom. Čiope su prelijetale po zraku, kovitlale se crne, šiljate, javljajući se prodornim piskom. Vjetar je lagano strujao, a smirena pjesma nikada ne ispjevana titrala je u svemiru. Sjeta se tiho šuljala od okuke do okuke, sa misli na misao i ispunjala pogled, grudi, pletući snenu koprenu sanja, želja, zbilje, uspomena.

***
Visoko u zraku lebdi orao. Ukočen, bez treptaja, bez glasa, obasjan Suncem, kruži u golemoj spirali, koja se prema gore širi sve više i više. Nježan dodir zračnog vrtloga opire se o raširena krila i milujući nosi ih k svom vrhu. Svaki krug i dolina postaje manja, a bregovi dalji. Sunce tone na obzorju, a ptica se uspinje sa željom da mu žar sačuva u očima. Zalazi oganj za planinom, gase se boje u dolini, a sjene izdužene, groteskne, pretapaju se jedna u drugu. Krv još teče na vrhu raskidanih stijena, a sad se i one bljedilom osiplju. Jedino se još ptica i oblak Suncem opijaju, a kad i s njih sletješe u Svemir sunčevi pogledi, orao, sad već crni križ na nebu, izravna posljedni krug, i, zatrepnuvši sporo i lijeno, poletje za Suncem i nesta kao točka u maglovitom sumračju planine.
Vrijeme je. Bacam još jedan kamen i ne dočekavši krik vode silazim brzim koracima kozjom stazom k cesti na kojoj odmiče crna kolona ostalih.
Crveno jezero pripadalo je prošlosti.
 

NOVOSTI O ISTRAŽIVANJU CRVENOG JEZERA

U IX mjesecu 1998. god. održana je međunarodna speleoronilačka ekspedicija “Crveno jezero ‘98” na kojoj je sudjelovalo 40-tak ljudi: Njemaca, Austrijanaca, Švicaraca, te speleologa iz Hrvatske, iz slijedećih društava: SD Karlovac, SD Špiljar, Pauk te DISKF. U trajanju ekspedicije od 3 tjedna na površini jezera je postavljena ronilačka platforma, te žičara za transport opreme sa ruba ponikve na platformu. Do dubine od 100 metara locirana su 4 špiljska ulaza, od kojih su 2 ostala neistražena. Preostala dva spajaju se na špilju “Balkon prijateljstva” čiji ulaz je na najvišoj razini vodostaja jezera. Istražena je u ukupnoj dužini od 700 m i završava sifonom.
Uz pomoć trimix-a, smjese kisika, dušika i helija, njemački ronilac Thomas Berend zaronio je do dubine od 181 m prilikom čega je na dubini od 170 m primijetio ogroman špiljski otvor (30 × 30 m) sa snažnim strujanjem vode. Interesantno je da se stijene jezera prema dnu ne sužavaju nego šire.
Najdublja izmjerena točka jezera (od ukupno 440 mjernih točaka) iznosi –281 m, tj. 6 metara ispod razine mora. Ukupna visinska razlika ovog “dna” i najviše točke ponikve iznosi 528 m!

RIJEČ O ŠIMI
Ismet Baljić - Puba

U napisu pok. dr. Borislava Mikulića – Miksa iz “Naših planina” 1956. g. o istraživanju Crvenog Jezera spominje se po nadimku “Šime” - jedan od sudionika toga istraživanja. Kako je i Šime pripadao prvoj generaciji Velebitaša, koji su stvorili “Velebit”, i kako je od tada proteklo skoro pola stoljeća, sadašnji Velebitaši su zaželjeli čuti tko je “Šime”.
Ovaj prikaz treba biti sažet i kratak, a ujedno sadržajan, ne površan. Iako suprotni zahtjevi, pokušajmo ih uskladiti...
Nikola Šimunović, među Velebitašima “Šime”, a u obitelji nadimka “Zdenko” (i u Gilićevom vodiču po Paklenici), rođen je 4.01.1929.g. u Hrvatskoj Kostajnici, mladost i školovanje proveo je u Virovitici i po majci je Slavonac. U prvim godinama poslije II svj. rata našao se u Zagrebu na studiju medicine. Odmah po osnivanju došao je u PDS “Velebit” i A.O., kome je od 1952. do 1954. g. bio i pročelnikom. Za vrijeme studija, do polovice 1957. godine, aktivno se bavio penjanjem, poglavito na Kleku i u Paklenici, a odlazio je i u Sloveniju (sjeverna Triglavska stijena, Špik, Ponce, Dedec i dr.). U to vrijeme to su bili pravi pothvati, a Šimini penjački partneri, može se slobodno reći, bili su zlatni navez “Velebita”, a i hrvatskog alpinizma uopće. Uz mnoge druge bili su to: Nedjeljko Jakić – Neđo, Branko Lukšić, Ive Bujan, Matija Mlinac...
Navedimo samo neke od njegovih uspjeha:
-1954. g. Šime je u Trnovačkom Durmitoru prvenstveno ispenjao smjer “Trapez” (IV), Trnovački Vrh, NW Jarugu Vlasulje (IV).
-2.05.1955. g. sa Splićanima prvenstveno je ispenjao “Splitski smjer” u Anića kuku, a dan kasnije s Neđom prvo ponavljanje “Brahmovog” smjera.
-1956. g. ispenjao je u Prokletijama smjer “Ničinat”, i iste godine, također s Neđom, u Glavi Kleka pokušao ispenjati “Brankov smjer” do nadsvođene rupe (VI+) – smjer su završili A. Filipčić i D. Ribarović.
Još na jesen 1952. g. Šime je bio među Velebitašima–graditeljima prvog skloništa na Samarskim stijenama, kojemu je ime dano po Ratku Čapeku, godinu dana ranije poginulom u stijeni Špika. Tada je nastala i pjesma “Po oluji i buri” koja je, tijekom pola stoljeća, postala velebitaškom himnom.
Šime je sudjelovao i na tadašnjim “orijentacijskim hodovima”, kako su se tada nazivala orijentacijska natjecanja. 1954. god. Miks i Šime osnovali su unutar A.O. “Velebit” speleološki pododsjek, koji se 15.12.1956.g. osamostalio u S.O.V.
Šime je sudjelovao u speleološkim istraživanjima Veternice, Balinke, te mnogih drugih špilja i jama diljem domovine.
U tadašnjoj referadi GSS-PSH, Šime je bio tehnički referent, a pripadao je društvenoj ekipi GSS-PDSV. Bio je i kandidat drugom neuspjelom pokušaju organiziranja I Hrv. Alpinističke ekspedicije na Ararat. Ekspedicija je bila osujećena iz političkih razloga zbog biblijskog značenja Ararata. Oprema je poslužila Riječanima za ekspediciju na Kilimanđaro.

1956. g. Šime je s Neđom vodio I tečaj GSS Makedonije, a za 1. svibanj 1957.g. bio je instruktor na I tečaju GSS-PSH na Zavižanu. Iste godine krajem ožujka zajedno s I. Baljićem – Pubom bio je na međunarodnom susretu GSS-a u Zakopanama, u Visokim Tatrama u Poljskoj, što je ujedno bilo i prvo pojavljivanje GSS-PSH u inozemstvu. Tome susretu prethodio je trening na Črnom Vrhu iznad Jesenica, zajedno s tadašnjom elitnom klasom slovenskog GRS-a.

VIII – 1982.g. – Šime donosi na gradilište Ratkovog skloništa “U” traverzu težine 80 kg foto: I. Baljić - Puba
U knjizi dr. Ž. Poljaka (i suradnika) “Hrvatsko planinarstvo” iz 1975.g. U odjeljku “biografski leksikon” Šimi je posvećeno 7 redaka (!) što iz iznesenoga nije adekvatno njegovom značenju u hrvatskom planinarstvu.

Prethodno izlaganje sadrži samo nabrajanje činjenica, koje u ovakvom prikazu nije moguće navesti u cijelosti.

Nakon što je diplomirao medicinu, dr. Nikola Šimunović se u ljeto 1957. g. oženio, a svoju suprugu Zdenku odveo je na “bračno putovanje” kuda drugdje – nego na Velebit, na Slet hrv. Planinara na Štirovac (27. do 30. VII 1957.).
Završetak studija, osnivanje obitelji, vojni rok, zapošljavanje u Slavoniji bili su razlogom da se Šime nakon 1957. g. pomalo udaljio iz aktivnog rada u PDSV.
Međutim, kasnijim dolaskom na specijalizaciju u Zagreb, osnivanjem drugog obiteljskog doma u Zagrebu, pa i zapošljavanjem u Zagrebu, Šime se ponovo našao u krugu svojih prijatelja. Prijateljstvo iskovano u mladosti, a posebno u brdima, ljude međusobno intenzivno veže cijelog života. To je nešto što se ne može nabrajati. Ipak valja naglasiti da Šime svoju ljudskost ispoljava tijekom cijelog svog bivanja, pa mu i okolina jednako uzvraća.
Kada je 20.02.1982.g. spaljeno Ratkovo sklonište, Šime je tada, već kao odmakli 50-godišnjak, bio po drugi puta u svome životu među Velebitašima, koji nisu žalili ni truda ni novca da izgrade novo sklonište.
Pred izbijanje domovinskog rata dr. Šimunović se ponovo našao u Slavoniji, gdje je kao liječnik, dao svoj obol stvaranju hrvatske države, kao i njegov sin Goran koji je bio dragovoljac.
Sada, 1999. godine, kao “svježi” umirovljenik i dalje obavlja liječnički poziv, aktivan je u Slatini u lovačkoj organizaciji i budno prati zbivanja u i oko PDSV, pa nam je ukazao i na aktualna događanja oko Crvenog Jezera kod Imotskog.