Velebiten br. 32, 1999.

Prijevod: Marijan Čepelak - Maligan

Abstract: This is a translation of a text printed in El Pais semanal papers in Spain. A skeletons of humanoid people were found in cave on the hill Atapuerca, Burgos region, Spain. Some remnants were estimated to be 780’000 years old, which are the oldest remains of humanoids in Europe. Why those skeletons are all in one place, are why there isn’t any skeleton that belongs to men younger than 12 years, still remains an open question.

Izvor: atapuerca.com

Takvo je bilo čovječanstvo prije 300’000 godina. Nakon uzbudljivog rada - što znanstvenog, što detektivskog - skupina istraživača po prvi put objavljuje njihovo lice. Podrijetlo: Ponor kostiju u Atapuerki.

Trideset dvoje žena i muškaraca lutalo je prije 300’000 godina po kraju u Španjolskoj koji se danas naziva Burgos (prethistorijski čovjek crtao je u špilji Altamira prije 140’000 godina). Članovi tog plemena bili su mladići, ne vrlo visoki, ali svakako snažni i s mozgom nešto manjim nego što je u suvremenog čovjeka. Znali su iz kamena isklesati oruđe. Prehrana im se sastojala od bilja, mesa ulovljenih životinja ili strvina. Takav im je bio život. I zbog nekog nepoznatog razloga njihova tijela su završila na dnu jame u jednoj špilji u brdu Atapuerca. Neki istraživači usuđuju se reći da su ih tamo bacili njihovi srodnici, a kosturi su se s vremenom fosilizirali. Nakon više godina analitičkog znanstvenog rada, danas je moguće znati kako su izgledali. To je njihovo predstavljanje svijetu stotine tisuća godina nakon smrti. Lica su im bila pažljivo obnovljena na temelju sasvim malih detalja kostiju lubanje. Mišići lica bili su vjerno rekonstruirani sa umjetnim smolama i poslije toga prekriveni kožom. Čak su im i očne duplje ispunili replikama očiju pa tako umetnute zajedno s crtama lica podsjećaju na kasnije neandertalce.
Tko su bili ti ljudi? Kako su živjeli? Kakvu klimu su uživali ili trpili? S kojim su životinjama dijelili okolinu? Da li su govorili?
Ljudi iz Ponora kostiju su prethodnici neandertalaca. Oni (neandertalci) su obitavali u današnjoj Europi između 120’000 i 30’000 godina pr.n.e. i njihova evolucija ne dostiže suvremenog čovjeka koji, naprotiv, potječe od jednog selidbenog vala afričkog podrijetla, a koji je potisnuo sve ranije naseljenike.

Osobine ljudi iz Atapuerce - jake kosti, snažne čeljusti, naglašeni očni luk ispod obrva, veliki nos, odsustvo podbradka - bile su već nagovještaj nekih obilježja neandertalaca. Sudeći po njihovim krupnim kostima, bili su vrlo snažne građe, srednje veličine, i u svakom slučaju, nikako niži od stanovnika Španjolske u prošlom stoljeću. Nemoguće je potvrditi boju kože - podatak o kome ne govore fosilni ostaci - ali može se pretpostaviti da im put nije bila tamna s obzirom na geografsku širinu područja u kojem su živjeli i s tim u svezi količine sunčevog svjetla koje ono prima.
Mjesto na kojem su razvijali svoju aktivnost bilo je brdo Atapuerca. Prije 300’000 godina u toj nevelikoj planini (desetak km dužine i nešto preko 1000 m visine) izgrađenoj od vapnenca živjeli su pripadnici raznih ekosistema i to je pružalo životinjama (uključujući i hominide) veliki izbor hrane kroz čitavu godinu. Klima je nametnula mediteransko raslinje zbog onog najtoplijeg vremena u ljetu, a dozvoljavala je i ono atlantsko, s bukvama i brezama, zbog dovoljno hladne zime. Mamuti, bizoni, bikovi, jeleni, konji, vukovi, lisice, hijene, lavovi, risovi, i medvjedi činili su društvo praljudima iz Atapuerce od vremena prije skoro milijun godina, pa sve do prije 200’000 g., ili manje. Danas se paleontološkim proučavanjem nastoji saznati kako su ondašnji ljudi u različitim godišnjim dobima kombinirali biljnu hranu s onom od ulovljenih životinja i strvina.
Učinkom vode izdubljene su špilje u trupu planine Atapuerca, da bi kasnijim trošenjem došle na svjetlo dana neke njihove dvorane i bili otvoreni novi ulazi. Služile su kao zaklonište živim bićima, pa i onima što su hodali na dvije noge i znali izrađivati predmete od kamena. S vremenom, špilje su se zatrpavale novim taložinama koje su prekrivale kosti i isklesano kameno oruđe - sve ono što su sada istraživači iskopali iz njihova ležišta.
Suprotno tome, u Ponoru kostiju (jama od 14 metara dubine u jednom skrovitom dijelu špilje, a do koje se pristupa kroz više od 500 metara podzemnih kanala i dvorana) nije nađen niti jedan komad kamenog oruđa, kao niti bilo kakav trag ostataka kostiju životinja koje su služile za prehranu ljudima; fosilne kosti ljudi izmješane su tu s ostacima mesoždera - prije svega medvjeda. Kako su u taj uski prostor od jedva 4 kubna metra prosijane zemlje dospjela 32 ljudska trupla? Netko je morao prikupiti tolika tijela i za pretpostaviti je da su to učinili drugi ljudi da bi ih potom bacili u jamu.
Medvjedi, poneki lav i lisica mogli su pasti nesretnim slučajem. U ono vrijeme bio je sigurno prohodan neki drugi ulaz u špilju, znatno bliži ovoj jami.
Zašto su ondašnji stanovnici prikupljali ovdje svoje mrtve? U ovom trenutku to pitanje nema odgovor. A druga velika tajna koja ostaje nerazjašnjena je pitanje - zašto se tamo nisu našli kosturi sasvim male djece i staraca, te zašto prevladavaju mladići (od 12 godina starosti na više)? Jedno od objašnjenja može biti da je životni vijek tih ljudi bio puno kraći nego što je to u današnjeg čovjeka, to jest - da su se množili i umirali puno ranije - premda, to ne razjašnjava odsustvo male djece. Ako je raspored po starosnoj dobi sličan današnjem, zašto onda nedostaju odrasliji mladi ljudi i oni starije dobi? Naravno, nije uopće sigurno da su ta 32 tijela pripadala ljudima koji su živjeli u isto vrijeme i da su istovremeno umrli. Odlaganje mrtvih na tom mjestu moglo je trajati kroz više pokoljenja. Za bilo koje tumačenje nema nikakvih sigurnih dokaza.
A nema u toj jami niti oruđa i oružja od kamena koje su ti ljudi znali izrađivati. Ključ rješenja se možda nalazi na drugom ležištu Atapuerce - na oko 500 metara od ovog ponora. U takozvanoj Dvorani iskopan je i proučen velik broj predmeta od kamena koji potječu iz vremena od 400’000 pa do 200’000 godina starosti, tj. koji prekrivaju vrijeme starosti 32 fosilna kostura (300'000 g.). Jedan komad čeljusti i drugi lubanje čovjeka nađeni u Dvorani slažu se s fosilima iz Ponora kostiju.
Drugo blago Atapuerce izašlo je na svjetlo dana 1994. godine. Nedaleko Dvorane otkriveno je 90 komada fosilnih kostiju koji pripadaju četvorici ljudskih bića različite životne dobi u trenutku smrti, a iz vremena od preko 780’000 godina (kako je to utvrđeno, kao i u slučaju Ponora kostiju, najnaprednijim metodama za određivanje starosti).
Hominidi iz Velike vrtače (tako je nazvano ovo nalazište) su najstariji do sada otkriveni stanovnici Europe, i to otkriće je poništilo prethodnu teoriju o ljudskom naseljavanju europskog kontinenta. Do nedavno najstariji fosili čovjeka "Starog kontinenta" nisu prelazili preko pola miliuna godina: starost prilično mala u usporedbi s prvim tragovima prastanovnika Azije od preko miliun i pol godina starosti. S fosilima iz Velike vrtače pojava života čovjeka na oba kontinenta je znatno bliža u vremenu.

O ljudskim bićima iz Velike vrtače zna se manje nego o onima iz Ponora kostiju (koji su zastupljeni velikim brojem fosilnih kostiju), ali postoje nedvojbeni dokazi da je ta špilja služila kao mjesto gdje su obavljali svoje dnevne aktivnosti - kako to potvrđuju nalazi oruđa isklesanog iz kamena, ostaci pojedenih životinja i kosti vlastitih srodnika s nesumnjivim znakovima da su i oni služili za hranu (tragovi skidanja mesa s kostiju).
Niti kod jedne od ovih grupa stanovnika Atapuerce, međusobno tako dalekih u vremenu, nisu primjećeni ostaci korištenja vatre, a niti neki način upotrebe stalnog zaklona - bilo kao kolibe, ili u špilji. Pripremali su i jeli hranu na ulazima špilja. Ponekad su kamen kalali u samoj špilji, ponekad su ga donosili iz drugog područja, ali nema znakova da su te špilje bile njihovo stalno obitavalište.
Iskopavanja se nastavljaju na novim nalazištima, dok se istovremeno u laboratoriju detaljno ispituje svaki milimetar fosila da bi se shvatilo kakvi su bili ti ljudi, od čega su bolovali, kako su se kretali, i slično. Tako na primjer, zna se da je jedino dijete iz Ponora kostiju pretrpilo snažan udarac u jedno oko na koje kasnije bez sumnje nije vidjelo; na kostima lubanje br. 5 - najbolje uščuvane - mogu se nazrijeti posljedice nekog infektivnog oboljenja ... Napredna tehnika tomografije koja se koristi u suvremenim bolnicama za promatranje unutrašnjosti lubanje, primjenjuje se i na ovim nalazima iz Atapuerce tako da se može razlučiti da li su ta stvorenja imala ili ne dovoljno razvijenu morfologiju svojstvenu govoru. Istraživanje genetskog materijala ovih fosila tek je započelo.
Prvi ljudski fosil iz Atapuerce našao je 1976. godine u Ponoru kostiju T. Torres i speleolozi grupe "Edelweiss" iz Burgosa. Godine 1978. E. Aguirre okuplja znanstvenu grupu za studij nalazišta u Atapuerci, a od 1991. vodstvu se pridružuju njegovi suradnici i učenici: Juan Luis Arsuaga, Maria Bermudez de Castro i Eudald Carbonell. Praljudi stariji od 780’000 godina nađeni su u Velikoj vrtači 1994. godine. Otkrića su već objavljena u svjetski čuvenim znanstvenim periodikama kao "Nature" i "Science". Časopis "Journal Human Evolution" priprema monografiju posvećenu Atapuerci.

POVIJEST ČOVJEČANSTVA

Prije više od 4 milijuna godina neki afrički primati počeli su koristiti donje ekstremitete kako bi izveli prve nesigurne korake. Ruke su im na taj način ostajale slobodne. Ali u tim vrstama majmuna teško je raspoznati naše srodnike. Prošla su još 2 miliuna godina dok su pripadnici nekih vrsta hominida naučili kalati i koristiti kamen. Za to vrijeme druge vrste su izumrle. Na pola puta naše povijesti neka bića već poprilično velikog mozga izašla su iz Afrike po prvi put. U Aziji su najstariji nalazi fosila ljudi stari oko 1,5 miliuna godina, dok su u Europi najstariji nalazi pračovjeka u Velikoj vrtači (Burgos, Španjolska, više od 780’000 godina). Evolucija i selidbe u valovima nastavljaju se na "Starom kontinentu". Prije 300’000 godina živjeli su u Atapuerci praljudi iz Ponora kostiju koji su se razvili u neandertalce - vrstu koja je naseljavala Europu od prije 120’000, pa do prije 30’000 goidina. Jednog dana su nestali i bili smjenjeni modernijom vrstom ljudi afričkog podrijetla. Bili su to pripadnici vrste Homo sapiens (ono što smo i mi danas) koji su uništili sve prethodne vrste čovjeka, izmislili poljoprivredu, upotrijebili metale i naselili Ameriku prije 12’000 godina.

(Objavljeno u El Pais semanal - tjedni prilog novinama El Pais, 9. ožujka 1997.)

Napomena: Prijevod je uglavnom doslovan i vjeran originalu, osim na nekim mjestima gdje su zbog jasnoće umetnute riječi ili je izmijenjena struktura rečenica. Španjolska riječ sima, znači na hrvatskom ponor, dakle označava kršku pojavu poniranja vode. Ali isto tako kao u našem jeziku, koristi se nepravilno i kao sinonim za jamu (španjolski fosa, pozo ili od francuskog avenc). Otuda naziv Ponor kostiju, što je u stvari jedna jama u špilji.
Dolina je internacionalni termin u geologiji krša, a u Španjolskoj se odnosi na ono što se kod nas zove vrtača (prema objašnjenju u jednom stručnom rječniku speleoloških naziva). Koriste se još neke riječi našeg podrijetla: uvala (što je u stvari naša ponikva), polje (kod nas krško polje), vrulja te hum (uzvisina unutar krškog polja ili ponikve).