|
Iskustvo Litve i špiljari
Tekst:
Marko Rakovac, SO PDS Velebit
Semestar studentske razmjene
u Litvi prošao je u znaku priprema i razmišljanja o jami Velebiti i
ekspediciji u ljeto 2012, isturenom logoru i društvu koje nisam vidio
već pola godine. Nedostajali su mi Velebitaši i nedostajalo mi je
špiljarenje unatoč brojnim poznanstvima i vezama sa litvanskim
špiljarima u Vilniusu. U šumama bogatoj Litvi, nema krša i stijene su
daleko, prve 400 km u Poljskoj. Nakon više tjedana bez ikakvog izleta u
prirodu i zimskim temperaturama koje krase zemlju do početka svibnja,
baterije i elan vital se polako potroše. Počinje boljeti ta izoliranost
i ograničenost u kretanju, okovanost unutar četiri zida i sivilo grada.
No kako nije uvijek sve crno i po zakonu amplituda sve što padne za isto
toliko se mora i uzdignuti – Vilnius počinje pokazivati i drugo lice.
Prvih tjedana pokušavam kontaktirati lokalne špiljare te uz malo više
upornosti i pokoji mejl dolazim u kontakt sa predsjednicom kluba Laurom
Tamoševiče. Upoznajem konačno "ekipu" tamošnjih speleologa a sebe
dokazujem novim primjerkom Velebitena kako bi se mogli uvjeriti u naše
aktivnosti. Tim više se povezujemo kroz Bakšin članak o Voronyi i CaveX-u
gdje se i spominju ti isti litvanski špiljari te im to krade simpatije.
U Litvi postoje dva speleološka kluba ("Aenigma" iz Vilniusa i "Spelaion"
iz Kaunasa), neovisno od ikakvog planinarskog udruženja ili saveza.
Suradnja im je solidna i nabrijani su na špilje skroz. Kako nemaju
špilja, uglavnom idu na dvije ili više ekspedicija godišnje te usuđujem
se nazvati to ekspedicionizmom. Uglavnom špiljare u Ukrajini (poluotok
Krimea) gdje imaju svoj "teren" za izlete, te su proteklih godina dosta
organizirali i ekspedicije u Španjolsku, Vietnam, a zajedno sa
ukraincima (Ukrainska speleo asocijacija) istražuju na području zapadnog
Kavkaza (Gorje Arabika) u Abhaziji, uključujući najdublju jamu svijeta –
Krubera Voronyu. Mnogi u klubu imaju puno iskustva sa dubokim jamama
Arabike, kao i ronjenjem u istima te diče se sa prvom ženom
speleologinjom koja je prešla dubinu od 2000m, Saule Vaš (Pankiene) (Krubera-Voronya,
sifon Dva kapitana – 2140m).
Laura na vrhu Bokštasa. Snimio Marko Rakovac
Tehnički zadaci za tečajce. Snimio Marko Rakovac.
Naravno, speleološka tradicija i škole se
razlikuju od područja do područja. Tako bih se usudio reći da su oni u
usporedbi sa nama, pravi štreberi i nabrijanci. Kod njih postoji običaj
nealkoholiziranja na izletima i kad su primjerice na Arabiki - ne piju.
To je nešto što se popularno zove "dry law". Samo ime sve govori dok
odgovor na pitanje zbog čega je to tako treba tražiti u počecima
speleologije na tim prostorima i suradnji sa rusima. Naime u tim
krajevima je domaća izrada vodke kao kod nas pečenje domaće rakije, te
time što je i hladnija klima, više se i pije. Po pričama litvanskih
speleologa, stari su rusi toliko pili prije ulaska u jamu te nakon što
bi se toplo obukli za istraživanje, krv bi brzo uzavrijala i nisu više
bili nizašto. Poradi toga je praotac speleologije u Litvi, Vytas
Guidatis, poučio običaj budućim naraštajima špiljara da ne piju za
vrijeme ekspedicije. S jedne strane je to i razumljivo, jer uz pomno
planiranje ekspedicije, višemjesečnih priprema i višednevnih putovanja
do prvih jama, klupskim istraživanjima istih nije u interesu da se
napiju i tako zeznu nešto što vrlo "ozbiljno" kao što je speleologija.
Naravno svi smo bili malo iznenađeni, kad sam uletio sa dvije boce vodke
na godišnjicu kluba i pozvao ljude za stol (neće ići, druge su navike).
No kako nije sve u alkoholu, već u duhu – ja unosim malo onog
velebitaškog i pokazujem već popularne velebitaške filmiće. Svi se
slažemo da bi suradnja između Hrvata i Litvanaca mogla biti plodonosna a
kako i ne bi, kad je hrvatska puna špilja dok su oni nažalost zakinuti.
Ne, tamo nema "Gorskog zrcala" i pravo je pitanje kako oni održavaju
kondiciju između ekspedicija? Tijekom zime, imaju dvoranu gdje su
postavljena užeta i tako se uče rukovati S.R.T.-om (single rope
technique). U ljetno vrijeme, dvorana im se seli na unutrašnjost
napuštenog tornja za vodoopskrbu ("bokštas") gdje se na isti način
uvježbavaju. Iako nemaju puno izleta godišnje, svi vrlo dobro rukuju
tehnikom i stalo im je do toga. Ako se prosječni litvanac špiljar ne
može se pohvaliti brojnim izletima, sigurno će pokazati pokoje zlato ili
srebro sa brzinskom natjecanju u ispenjavanju 200m špage. Naime, u tim
krajevima Europe vrlo su popularna natjecanja u SRT-u, koja su otišla
toliko daleko da oprema za ta natjecanja i nije u potpunosti pogodna za
sigurno napredovanje u jamama..
Na tirolskoj prečnici.
Snimio Ieva Kieraite
Motiv u prirodi. Snimio Marko Rakovac
Jednom godišnje imaju školu
na kojoj sudjeluje od 5-10 tečajaca. Tečaj traje pola godine te nemaju
formalni ispit na kraju kao što je to primjer kod nas u edukaciji KSHPS-a
ili HSS-a. Školarci se postupno asimiliraju i na jedan diskretan način
postaju članovi kluba. Posebnost pripreme školaraca jest da organiziraju
trodnevni boravak u prirodi sa ograničenim resursima (hrana, oprema)
gdje moraju savladavati prepreke (orijentacija, prečnice preko rijeka,
timski rad) te tri dana/dvije noći "preživjeti" u divljini. Nazvao bih
to mješavinom "upotrebe stečenog znanja, vatrenog krštenja i završnog
ispita". Sve navedeno govori u prilog da biti špiljar u Litvi nije
privlačno, kao i uvjeti u kojima ti ljudi mogu ostvarivati tu aktivnost.
No ono što je vrijedno istaknuti kod litvanaca jest posebna želja
bavljenja speleologijom, upornost i gorljivost pojedinaca za
istraživanjem koji tu aktivnost dovode na zavidnu razinu, čak toliku da
bi se mnogi zastidili svojih napora u zemlji bogatoj kršom kao što je
Hrvatska. No kako sve ima svoje, uspoređivati hrvatsku i litvansku
speleologiju nije realno niti moguće radi drugačijih uvjeta i datosti
istraživanja, te preostaje nam samo promatrati različitosti i na taj
način učiti o sebi. Povezani željom za istraživanjem, ne sumnjam da ćemo
uskoro tu suradnju ozbiljiti.
Izrada prečke za završni
ispit tečajaca. Snimio Marko Rakovac
Izlet u Dzukija Nacionalni Park. Snimio Marko Rakovac
%20photo%20Marko%20Rakovac.JPG)
Tirolska prečnica iznad
rijeke Merkys (Dzukija Nacionalni park). Snimio Marko Rakovac
Kiça u Vilniusu. Snimila Delia Julia.
Bokštas. Snimio Marko Rakovac
Korisni
info linkovi:
OBJAVLJENO: 02.10.2012. 23:50 |
