MARIJAN ČEPELAK - MALIGAN

Marijan Čepelak - Maligan

7. 12. 1948, Zagreb

I Opći podaci
Marijan Čepelak rođen je 7. prosinca 1948. g. u Zagrebu. Roditelji su mu bili srednjoškolskog obrazovanja, zaposleni u administrativnim službama, a porijeklom iz Slavonije. Daljnji preci su bili s raznih strana Hrvatske, iz Bosne, Češke (prezime), Mađarske i Austrije (primjer miješanja stanovništva unutar iste države: Austro - Ugarske). Ima četiri godine starijeg brata uz kojeg je sticao prva planinarska i speleološka iskustva.
Do 1951. porodica Čepelak je stanovala u Nazorovoj ulici, zatim se seli u Rubetićevu 11 gdje nakon 4 godine izgrađuje vlastitu kuću. Marijan Čepelak živi na toj adresi do odlaska u Španjolsku 1986. g. i od tada do danas ne mijenja stalno mjesto boravka (Palma de Mallorca).
Nakon osmogodišnje (1955. do 1963.) polazi Kemijsku tehničku školu (1963. do 1967.) i upisuje se na Prirodoslovno matematički fakultet Sveučilišta u Zagrebu. Već kao apsolvent prekida na godinu dana studij i zapošljava se u Balneološkom zavodu Medicinskog fakulteta u struci kemijskog tehničara. Diplomski ispit (specijalnost mineralogija i petrologija) polaže 1974., te se odmah zapošljava kao kustos Mineraloško petrografskog muzeja u Zagrebu gdje radi sve do odlaska u inozemstvo 1986. g. Vrijedi spomenuti duži boravak izvan Hrvatske od 13 mjeseci (1980/81) kada zajedno sa suprugom (Dubravka Čepelak Žeželj, članica "Velebita od 1970., sklopili brak 1976.) poduzima veliko putovanje po raznim zemljama Južne Amerike. U Španjolskoj radi u privatnom poduzeću kao geodet 6 godina, zatim godinu i pol kao prevoditelj u španjolskim postrojbama UMPROFOR-a u Mostaru (1994. do 95.) i po povratku na Mallorku kao samostalni geolog.
 

Klek 1964., Klek 1969. (foto B.Aleraj) i Grintavec 1971.

II Početak planinarske djelatnosti
Marijan Čepelak se počeo vrlo rano baviti planinarstvom, puno ranije nego što je postao član planinarske organizacije. Sve to zahvaljujući roditeljima koji su i sami odlazili na izlete u okolinu Zagreba, koji su poduzimali velika putovanja i uvijek imali razumijevanje za potrebe i želje svoje djece dajući im veliku slobodu i podršku. U odnosima prema prirodi i općenito prema životu bili su braći Čepelak prvi i najvažniji uzor. Evo kako to svojim riječima opisuje Marijan Čepelak:
Na izlete sam počeo ići vrlo rano, sa svega nekoliko godina starosti, uz roditelje, naravno, kao i s bratom i njegovim školskim prijateljima. To je počelo još u prvoj polovici 50-tih godina. Značajna prekretnica bio je prvi cjelodnevni izlet na koji sam išao sam, i to po snijegu na Sljeme na Badnjak 1958. g. (u dobi od 10 godina starosti). Od tada se to ponavljalo češće i na jednom takvom izletu sreo sam Vladimira Horvata koji je bio prva starija osoba (osim roditelja) koja se nije čudila vidjevši dječaka mog uzrasta samog u planini. Pristupio sam grupi mladih planinara koju je vodio V. Horvat, a koja mu je pomagala u održavanju njegovih poznatih 5oo stuba i izletišta Srnec na Medvednici. Već u prvom susretu Vlado Horvat mi je dao nadimak Maligan - s obzirom da nisam imao nikakav i to ime mi je ostalo za stalno. Istovremeno sam pratio brata i njegove prijatelje (članove speleološkog odsjeka PD "Javor" i od 1960. PDS "Velebit") u njihovim planinarskim i speleološkim izletima i istraživanjima, a okupio sam i malu grupicu prijatelja iz osmogodišnje škole s kojima sam išao na izlete. Do svoje smrti 1962. g. V. Horvat, a kasnije i njegova sestra Anđela Horvat bili su mi uzor u prirodnjaštvu, planinarstvu, etici i moralno-duhovnim shvaćanjima života.
Od 1962. Maligan je član PDS "Velebit" i počinje se intenzivno baviti speleologijom, kasnije orijentacijom, skijanjem, alpinizmom i raznim drugim planinarskim djelatnostima.

 

Veternica (1962.) - foto Ivan Filipcic - Gaga.  Zakičnica II (1964.) - foto R. Cepelak
 (otkopavanje ulaza i istraživanju jame koja je na putu Bizek - K. Svati). Špilja s lijepim ulazom (1980-tih, to je špilja u kanjonu povremenog potoka između Ponorca i Baračevih špilja)

III Speleologija
Sva znanja iz speleologije stiče kroz praksu imajući za primjer starije špiljare - "Velebitaše". Za njegov razvoj u smislu upornosti i jačanja volje osobito su važna naporna istraživanja u uskim kanalima špilje Veternice. Od 1966. do 67. g. Maligan je tajnik Speleološkog odsjeka, a 1968. i 69. njegov pročelnik. To su godine intenzivnog rada Odsjeka i velikih promjena u tehnici istraživanja. Sudjeluje i u radu Komisije za speleologiju PSH (od 1966. do 78. kao član, a od 1978. do 80. kao tajnik). Godine 1969. pristupa polaganju ispita za naziv "Speleolog" Planinarskog saveza Hrvatske i od tada na dalje je često član ispitnih komisija KS PSH. Godine 1980. polaže ispit i dobiva naslov "Speleolog - instruktor" (prvi ispit te vrste na nivou grada). Maligan je jedan od osnivača Zagrebačke speleološke škole na kojima sudjeluje kao instruktor počevši od prve (1971.g.) do odlaska u inozemstvo 1986., a organizator i voditelj 1972., 1974. i 1982. g. Sudjeluje u radu raznih speleoloških skupova (Tečaj spašavanja iz speleoloških objekata Brebornica 1971., sastanak Koordinacijskog odbora PSJ Beljanica 1972., Zbor jamarjev Slovenije 1974., VII Kongres speleologa Jugoslavije Herceg Novi 1976., Savjetovanje o izradi nacrta Sebešić 1978., i dr.). Ipak, glavni Maliganov rad nije u organizaciji i teoriji speleologije, nego u praksi - u rekognosciranjima i istraživanjima speleoloških objekata. Najčešće je inicijator i voditelj, a bilježi više od 500 istraživačkih akcija u kojima se ističu najduže špilje Hrvatske (Sustav Đula - Medvedica, oko 16 km, Panjkov ponor - Kršlje, više od 9 km, Jopićeva špilja, više od 6 km, Špilja za Gromačkom vlakom, više od 2 km, Ponorac, nešto manje od 2 km, Mijatova jama, Adios, Novokračina i brojne druge). Sudjelovao je pri istraživanju dubokih jama kao Podgračišće II (263 m) i Puhaljka (320 m), a bio je voditelj tri velika istraživanja Ponora na Bunjevcu 1976. i 77. g. kada je postignuta tada najveća dubina jame u Hrvatskoj od 534 m. Tom prilikom je Maligan postigao svoj osobni rekord kontinuiranog rada u podzemlju bez spavanja od 45 sati. Jedan drugi značajni podatak je neprekidni osmodnevni boravak u podzemlju ekipe od 4 člana u kojoj su sudjelovali Maligan i supruga Dubravka (Jopićeva špilja 1977., speleološki radovi za potrebe Geofizike).
Prema vlastitoj zamisli organizira Velebitaška špiljarska orijentacijska natjecanja (I 1972., II 1974. i IV 1978, koja postaju tradicija što se uz kraće ili duže prekide i neke izmjene održava sve do danas.
Maliganova uža specijalnost u speleologiji je topografsko snimanje podzemlja gdje je kroz praksu razvio i neka vlastita unapređenja. Do sada je snimio više od 300 raznih speleoloških objekata ukupne dužine oko 70 km.
Za vrijeme stalnog boravka u Španjolskoj izvršio je topografsko snimanje starih podzemnih kamenoloma, tj. umjetnog speleološkog objekta u dužini od oko 10 km u okviru geološkog kartiranja za potrebe Ministarstva industrije.
Značajniji pothvat je i spuštanje kroz vrlo zahtjevnu kanjon - špilju Sa Fosca (Mallorca), što je planinarsko - sportska aktivnost (u ovom slučaju i špiljarska) poznata pod engleskim imenom canyoning (1991. g. sa Španjolcima i 1998. sa još dvoje "Velebitaša").
Maliganov najveći uspjeh u speleologiji je bez sumnje istraživanje špiljskog sustava Đula - Medvedica kojim je rukovodio ne samo na planu organizacije, nego i u svim radovima na terenu. To je niz istraživanja koja se ističu po intenzitetu i postignutim rezultatima. Od 1. VII 1984. do 23. II 1986. izvršena su ukupno 43 ulaska u podzemlje (465 sati boravka ekipa u podzemlju), a istraženo je i topografski snimljeno više od 16 km špiljskih kanala.
Skup starih špiljara (tzv. Fosila) je Maliganova zamisao, a održava se redovito od 1999. g. (jednom godišnje, svaki put na drugom mjestu). Svrha tih izleta je održavanje veza starih špiljara međusobno i s mlađim, aktivnim špiljarima iz "Velebita" na koje se nastoji prenijeti tradicionalne vrijednosti i običaje. Zbog istog razloga na njegov poticaj održava se u društvenim prostorijama jednom godišnje nakon sastanka SO-a tzv. "Noć luka i špeka" – tipična velebitaška zabava.

Smjer Jelen - Kozjak i Samarske stijene (desno) 2007.
Foto: B. Aleraj

IV Alpinizam
Maligan se počeo baviti alpinizmom 1968. g po nagovoru prijatelja iz Alpinističkog odsjeka (prvi uspon HPD-ov smjer na Kleku). Od samog početka počeo je penjati prvenstvene smjerove, najčešće sa "Velebitašima", ali i penjačima iz drugih planinarskih društava: "Željezničar", "Kamenjak" i "Mosor". Penje u stijenama Kleka, Prenja, Paklenice, u Dolomitima i Alpama. Njegov najznačajniji penjački uspjeh je bio i ostat će prvenstveni uspon po Bridu Klina u Paklenici koji je izveo 1973. g. sa B. Alerajem, a koji je trajao osam dana (bez silaženja). To je vrlo eksponirani, prevjesni smjer pretežno velikih tehničkih teškoća, ali posebne ljepote, čiji se značaj ne umanjuje bitno s novim još težim smjerovima koji ga sve više okružuju. Od 92 prvenstvena uspona koje je Maligan izveo u više od 30 godina alpinističkog djelovanja vrijedi spomenuti: Danonočni, Damuzova plafonjerka, Tajanstveni i Tridesetogodišnji na Kleku, Jenjavi u Paklenici, Centralni u Zupcu i Stup u Suvaji na Prenju. Značajna su i neka ponavljanja teških smjerova, npr. Brankovog smjera na Kleku, Velebitaškog u Paklenici i Žutog brida (Cima Picola) i Njemačke direttissime (Cima Grande) u Dolomitima. Sva ta aktivnost koncentrira se na kraju 60-tih i u prvoj polovici 70-tih godina.
1971. g. Maligan dobiva naslov "Alpinist", nakon uspješnog sudjelovanja u I Hrvatskoj alpinističkoj ekspediciji Grenland 71. gdje je zajedno sa N. Čulićem i drugim prijateljima izveo prvi uspon na vrh Ingolf fjeld, 2600 m, pretežno u suhoj stijeni. Maligan je sudjelovao i u II Hrvatskoj alpinističkoj ekspediciji Ande 1974/75. koja je za cilj imala uspon na Aconcagvu. U toj ekspediciji načinio je zajedno sa V. Mesarićem prvenstveni uspon u ledenoj stijeni na vrh Catedral visok 5200 m. To je jedini njegov prvenstveni smjer u ledu, jer je Maligan uglavnom penjao u suhoj stijeni. Sudjeluje još u ekspediciji na Mount McKinley (Aljaska) 1978., zajedno sa suprugom Dubravkom i na ekspediciji GSS-a na Kang Guru (Himalaya) 1982. Prilikom velikog putovanja po raznim zemljama Južne Amerike prisustvovao je ledenjačkom tečaju u području ledenjaka Ventisquero Negro (Bariloche, Argentina), i tamo se zajedno sa B. Kambićem popeo na El Tronador (3500 m). Godine 1986. prilikom jednog putovanja u Centralnu i Južnu Ameriku izveo je Maligan sam napornu visokogorsku turu u Centralnim Kordiljerima (područje vrha Huascarán, Perú) koja uključuje prijelaz preko dva prijevoja od preko 5000 m.
Nakon odlaska u Španjolsku i nadalje održava kontakte s prijateljima jer svake godine neizostavno dolazi u Zagreb. U to kratko vrijeme, ne duže od 2 mjeseca ide i na penjanje, a zadnjih godina to je redovito u stijenama Velikog Kozjaka na Velebitu. Penju se prvenstveni smjerovi, a od ukupno 65 koje je penjao Maligan u tim stijenama vrijedi istaknuti nekoliko što se ističu težinom i ljepotom: Divokozina ispaša (teškoća VI, detalj -VII), Alegro ma non troppo (VI, detalj VII) i Imbuljni smjer, Karijes, Plomba, Zapadna krajnost, Sunčani sati, Iznad snijega i Srednji put (VI). Na otoku Mallorca gdje živi izveo je također nekoliko prvenstvenih uspona. Često penje sam (bez partnera) – s osiguranjem ili bez, ovisno o teškoći. Od 92 prvenstvena uspona (do svibnja 2008.) takvih solo-prvenstvenih uspona broji 36.
To penjanje na Velebitu postalo je tradicija nekolicine starih (klasičnih) penjača, ali uvijek sa nedovoljno ispunjenom željom da privuče i mlađe "Velebitaše", kako alpiniste, tako i speleologe koji se bave penjanjem, da se prenosi na mlađe generacije klasični oblik penjanja u suhoj stijeni i da se stijene Kozjaka sačuvaju kao područje rezervirano za taj oblik alpinizma.

Brid Klina 1973. (u predzadnjoj dužini, osmi dan u stijeni)
Foto: B.Aleraj

V Orijentacija
Maligan se rano počinje baviti orijentacijskim natjecanjima - već 1963. g. kada sudjeluje kao član ekipe u seniorskoj konkurenciji na Memorijalu Janko Mišić u Samoborskom gorju. U tom sportu koji je tada bio dio planinarske djelatnosti aktivan je dugo, sve dok se nije u 80-tim godinama orijentacija izdvojila iz planinarstva kao posebna sportska disciplina. Maligan postiže značajne uspjehe, kako u ekipnom, tako i u pojedinačnim natjecanjima (više puta prva mjesta - Trofej Platak, Pojedinačno otvoreno prvenstvo Zagreba u orijentaciji, druga mjesta - Trofej Platak, Republičko orijentaciono natjecanje, Noćno orijentacijsko natjecanje, itd. ). Sudjeluje i na nekoliko Saveznih orijentacijskih natjecanja u ekipama koje su zastupale Republiku Hrvatsku (u Makedoniji, Crnoj Gori, Bosni i Hrvatskoj). Kao organizator i postavljač staze započeo je već spomenuta Špiljarska velebitaška orijentacijska natjecanja (prvo 1972.). Organizirao je veći broj Prvenstava Zagreba u orijentaciji, kao i zadnje, 16. po redu održano 1984. Problem organizacije natjecanja uvijek je bila precizna topografska podloga, pa je trebalo ispravljati postojeće karte i precrtavati ih u prikladnom obliku. Kako su "Velebitaši" uvijek nastojali organizirati natjecanja na nekom novom području, taj posao se ponavljao prilikom svakog natjecanja i Maligan je često sudjelovao u topografskoj pripremi.

VI Razna druga planinarska i društvena djelatnost
Nakon pristupanja planinarskoj organizaciji vrlo brzo se uključuje u razne društvene djelatnosti. Sudjeluje u radu Uprave društva od polovice 60-tih godina, pa sve do odlaska u inozemstvo 1986. g., a bio je neko vrijeme i član Nadzornog odbora. Više godina vršio je funkciju domara PDS "Velebit" i vodio prodaju piva u društvenim prostorijama (tzv. "šank") što je u ono vrijeme bila volonterska funkcija. Jednako tako aktivno sudjelovao je na brojnim "velebitaškim gitarijadama" koje su se održavale od kraja 60-tih godina na dalje. Radio je povremeno i na održavanju Ratkovog skloništa na Samarskim stijenama (vodi prvu radnu akciju obnove nakon požara starog Ratkovog skloništa, za prvosvibanjske praznike 1982.).
Maligan je prema vlastitoj zamisli organizirao i vodio I Zimsku školu bivakiranja, u zimi 1983. g. Bavio se terenskim skijanjem ("langlauf") i sudjelovao više puta u skijaškom natjecanju "Velebitaški trk".
Izrađivao je raznu planinarsku opremu, prije svega zbog teškoće nabave i uštede, ali i zbog vlastitog zadovoljstva i sklonosti za takvu vrstu kreativnog rada. Još i danas izrađuje klinove i drugi penjački pribor koji koristi u prvenstvenim usponima.
Od početka 60-tih godina bavi se fotografijom, pretežno crno - bijelom, kao i izradom fotografija u laboratoriju. Teme fotografija su najčešće vezane uz prirodu. Svoje radove je izlagao na raznim izložbama.
Održavao je planinarska i putopisna predavanja u planinarskim društvima, školama i drugdje. Nastupio je više puta na televiziji i radiju u emisijama i razgovorima o planinarskim, alpinističkim i speleološkim temama, kao i putovanjima u daleke zemlje.
Poslije prvog posjeta Argentini 1975, a osobito nakon jednogodišnjeg boravka u Južnoj Americi 1980/81. i još nekoliko putovanja u te krajeve zanima se za folklornu i drugu glazbu tog kontinenta. Na "Danima Argentine" u Zagrebu 1984. pomagao je M. Križiću u prikazu narodne glazbe Argentine. Nakon toga pozvan je u Osijek gdje je održao slično predavanje uključivši i poeziju.
Početkom 70-tih godina pomaže H. Malinaru u izradi broda "Vila Velebita", a u ljetu 1972. zajedno sa budućom suprugom Dubravkom Žeželj i porodicom Malinar sudjeluje u prvom dijelu velikog krstarenja brodom oko Balkanskog poluotoka (po Savi i Dunavu do Varne na Crnom moru). U to vrijeme kupuje kajak i u tijeku idućih godina poduzima sa Dubravkom nekoliko dužih krstarenja po Jadranu.
U okviru priprema za speleološko istraživanje Ponora na Bunjevcu organizira trening koji se sastoji pretežno od trčanja u prirodi, tj. po brdima. Uskoro to trčanje postaje samo sebi svrha i kulminira sa rekordnih 75 km u jednom danu (trčanje od Samobora do Plan. doma na Vodicama u Žumberku i natrag) što su postigli (ne bez otečenih zglobova) B. Šeparović i Maligan.
Još od kraja 60-tih godina počinje pisati članke s planinarskom tematikom pretežno izvještaje i vijesti. Uskoro piše kraća literarna djela, ali raznih oblika: putopisne prikaze, eseje, priče, a zadnjih godina i poeziju i poeziju u prozi. Objavljuje u raznim, pretežno planinarskim periodikama: Naše planine, Planinarski list, Dubrovački horizonti, Priroda, Hrvatski planinar, Velebiten i rjeđe u novinama. Jedan je od autora Speleološkog priručnika izdanog 1977., kao i njegovog novog, vrlo opširnog izdanja (2000.). Za vrijeme rada u Mineraloško petrografskom muzeju piše i izdaje zajedno sa ostalim kustosima razne vodiče i drugu stručnu literaturu. Zadnjih godina radi na pripremi vlastite knjige čiji sadržaj je već napisan, ali čeka povoljnu priliku za izdanje.
U godini obilježavanja 50. obljetnice PDS "Velebit" Maligan sudjeluje s prilozima u izdanju knjige "50 godina "Velebita", a samostalno se prihvaća izdavanja zvučnih albuma "Velebitaši pjevaju" na kompaktnim pločama. Radi se o starim tonskim zapisima tog oblika društvenog života PDS "Velebit" sačuvanim na magnetofonskim trakama. Do sada je izdao dva albuma.
Fizičko odsustvo iz sredine u kojoj je proveo najljepše godine života i potreba za suradnjom s prijateljima "Velebitašima" potiču Maligana na nove oblike kreativne djelatnosti u kojima spaja vlastita iskustva i velebitašku tradiciju ("duh") sa svojim prirodnim sklonostima za grafički dizajn, fotografiju, crteže, glazbu i izražavanje misli u pisanom obliku. Tako nastaju brojni prilozi za oglasne ormariće u prostorijama Društva (crteži, "foto-pjesmice"), već tradicionalna novogodišnja čestitka i dr.
Za svoj rad je dobio i neka priznanja, primjerice Zlatnu značku PSH (1973.), Zlatnu plaketu grada Zagreba (1978.), nekoliko priznanja za fotografska ostvarenja, zahvalnice, spomenice itd.

HRVOJE MALINAR

 

Hrvoje Malinar - Joe

5. 8. 1939., Zagreb

Rođen je u Zagrebu 5. kolovoza 1939. godine. Počeo je planinariti još kao dijete sa svojom starijom braćom. Već na prvom izletu 1947. godine posjetio je špilju Veternicu i otada je  zavolio zagonetne ljepote špiljskog podzemlja. Odmah po osnutku planinarskog društva Sveučilišta Velebit, 1950. godine postaje njegovim članom. Sa speleologijom se počinje baviti u okviru Speleološkog odsjeka PD Javor, jer njegovo matično društvo nije imalo organiziranu speleološku djelatnost. U organizaciji toga društva izvodi 1959. godine prvo speleoronjenje autonomnim ronilačkim aparatom na području Hrvatske (glavni odvodni sifon špilje Veternice).

Hrvoje na Izlazu iz jame Puhaljke 1962. g.

U ljetu 1960. godine pohađa speleološki tečaj u Tounju. Potom za potrebe vojske sudjeluje u jednomjesečnom speleološkom istraživanju na području Like, kada istražuje stotinjak špilja i jama. Krajem 1960. godine* osniva speleološki odsjek u PDS Velebitu, te postaje njegovim prvim pročelnikom.

Hrvoje, spuštanje ljestvicama u Matićevu jamu u Istri 1960. god.

Do 1965. se izmjenjuje na funkcijama pročelnika i tajnika Odsjeka. Surađuje sa speleološkim odsjecima iz planinarskih društava Željezničar, Zagreb i Zanatlija.  Član je Upravnog odbora Speleološkog društva Hrvatske i Komisije za speleologiju Planinarskog saveza Hrvatske.

 (lijevo) Spuštanje vitlom uz osiguranje užetom u Mamet, 1968.
(dolje Hrvoje, gore B. Jalžić – Bančo)
(desno) Hrvoje – pokazna vježba gipsovim penjalicama na Kamenim Svatima 1972. (gore: Ivanka Ban, J. Malinar, Z. Benković – Univerzalac, ...)

Začetnik je moderne tehnike spuštanja i penjanja po užetu u vertikalnim speleološkim objektima. Još 1967. godine inicira napuštanje glomazne i nespretne tehnike spuštanja u jame pomoću speleoloških ljestvica, kako je to do tada bilo uobičajeno u Hrvatskoj. Razrađuje tehniku spuštanja i penjanja samo pomoću užeta, što i objavljuje u speleološkoj literaturi. Mogućnosti tehnike istraživanja jama samo pomoću užeta u praksi dokazuje 1969. u jami Puhaljci na Velebitu kada se s Martom Sekely spušta do dubine 250 m i tamo otkriva nastavak jame. Naime, u to doba je još uvijek bila praksa svladavanja vertikala pomoću speleoloških ljestvica, kada je zbog nespretne i teške opreme bio potreban mnogo veći broj ljudi i dulje vrijeme napredovanja u dubinu.

Hrvoje u špilji Kruščici, 1967. g. (lijevo),  u Puhaljci, 1969. g. (desno).

Jedno vrijeme radi kao kemijski tehničar u kemijskoj industriji, zatim kao profesionalni speleolog u Institutu za geološka istraživanja (1967. godine je profesionalno radio gotovo godinu dana kao speleolog u špiljama na području akumulacijskog jezera Kruščica) i konačno kao konzervator u Hrvatskome restauratorskom zavodu.

Transport speleološke opreme za istraživanje jame Puhaljke, 1962. god. (s lijeva na desno: I. Kruhak, V. Božić, D. Zupanič, H. Malinar, P. Filipčić, Pavličević, vozač kola, Vesna Božić). Foto: Ivan Filipčić

Uz rad završava ranije započeti studij geologije na Prirodoslovno matematičkom fakultetu u Zagrebu. Specijalizira se za konzerviranje i restauriranje kamenih spomenika kulture. Kao konzervator-savjetnik publicira brojne stručne i znanstvene radove u konzervatorskoj literaturi i autor je priručnika iz te struke.

U sklopu PDS Velebit organizira speleološke vježbe po uzoru na alpinističke, koje kasnije prerastaju u speleološku školu.

Godine 1962. otkriva u Bezdanjači kod Vrhovina (Horvatova špilja) značajno nalazište brončanog oružja, nakita i oruđa i predaje ga arheolozima. Dvije godine kasnije dovodi arheologe u špilju kako bi potaknuo arheološko istraživanje. Godinama kasnije pronalazi nove nalaze, koje potom donira  Arheološkom muzeju u Zagrebu.

U ljetu 1968. posjećuje najveći špiljski sustav na svijetu Flint Ridge-Mammoth Cave u Kentuckyju (SAD), a zatim istražuje s članom Speleološkog odsjeka Željkom Hercigonjom nove špiljske kanale u Moira cave u Ontariju (Kanada).

Dugogodišnji je suradnik "Naših planina" (danas ''Hrvatski planinar''), "Speleologa" i "Prirode" s temama iz speleologije i općenito planinarstva. Osim planinarenja i speleološke djelatnosti, bavio se orijentacijskim sportom gdje je postizao zapažene rezultate. Ljubav prema prirodi nije mu usmjerena samo na planine i njeno podzemlje, nego i prema moru. U Zagrebu, u dvorištu kod prijatelja iz planinarskog društva, gradi jedrilicu "Vilu Velebita".  Sa suprugom Martom i sinom Jerkom, Marijanom Čepelakom i Dubravkom Žeželj (svi članovi Speleološkog odsjeka) kreće 1972. godine "najkraćim vodenim putem" od Siska do Jadranskoga mora: rijekama Kupom, Savom i Dunavom, te kroz Crno, Mramorno, Egejsko i Jonsko more do Jadrana.

Ronjenje u sifonu Tounjčice 1973. g. Ronioci: H.Malinar (bijeli) i S. Macura (crni)

Također se bavio markiranjem planinarskih staza po Velebitu i Bijelim  stijenama. Na Samarskim stijenama trasirao je i markirao stazu od Ratkovog skloništa na glavni vrh. Nakon požara starog skloništa aktivno je sudjelovao u izgradnji novoga.

Od speleoloških specijalnosti bavio se osim ronjenjem u sifonima i unapređivanjem tehnike spuštanja i penjanja po užetu i sa špiljskom meteorologijom, kao i speleološkom terminologijom. Dugogodišnji je instruktor na speleološkim školama.

Bavio se uređenjem špilja u turističke svrhe kako bi i najšira javnost upoznala ljepote podzemlja hrvatskoga krasa (Veternica kod Zagreba, Biserujka na Krku i Cerovačke špilje u Lici). U samom početku srpske agresije na Republiku Hrvatsku javlja se kao dragovoljac za obranu Domovine i postaje pripadnik planinske satnije "Velebit", koja je djelovala na području južnoga Velebita.

Ronjenje u vrelu Bistrac kod Samobora 1989. god.
(Hrvoje Malinar i Zoran Petković – Petko)

MARTA MALINAR

Marta Malinar

11. 10. 1949.

 

Rođena 11. listopada 1949. u Zagrebu kao Marta Sekely. Godine 1968. učlanjuje se u PDS Velebit. Iste godine kao članica Speleološkog odsjeka pohađa speleološki tečaj u Velikoj Paklenici. Sudjeluje u istraživanjima i posjetima raznim speleološkim objektima i intenzivno vježba tehniku spuštanja i penjanja po užetu na Gorskom zrcalu na Medvednici. To su bile pripreme za jedinstveni pothvat planiran u jami Puhaljci na Velebitu. S Hrvojem Malinarom spustila se 1969. samo tehnikom užetima do 250 m dubine gdje pronalaze nastavak jame. U to doba se za spuštanje u jame koristila isključivo tehnika sa speleološkim ljestvicama uz osiguravanje užetom. Ovom akcijom dokazano je da se može s modernijom i lakšom opremom spustiti u relativno veće dubine s malobrojnom ekipom.

Marta na vježbi na Gorskom zrcalu i na putu na Puhaljku 1969.

U orijentacijskim natjecanjima Marta je postigla niz zapaženih rezultata i osvojenih prvih mjesta u ženskoj konkurenciji. Također je sudjelovala na planinarskim skijaškim natjecanjima. Godine 1972. je sa svojim suprugom i troje članova SO-a oplovila Balkanski poluotok s jedrilicom ''Vila Velebita'', koju su zajednički gradili u dvorištu jednog člana odjeka. Zajedno sa suprugom Hrvojem uređivala je špilju Biserujku na otoku Krku za turističku namjenu.

Marta u jami Puhaljci 1969. godine