NA VELEBITU U DOMOVINSKOM RATU

Darko Troha

Velebiten br. 14, 1993.

 

Abstract: The author (a caver from PDS “Velebit”) took part in defending his country during the war year of 1992. He was in a group guarding the southern part of Velebit mountain. Some of them spent their free time searching for caves and exploring them (our friend and caver Ozren Lukić was ambushed and killed in one of such actions). Despite great danger, numerous caves & pits were explored. Some of the surveys are published with this article.

U najtežim trenucima za našu domovinu, članovi našeg društva, pa tako i SO-a, uključili su se u njenu obranu. Mnogi su tako užad i karabitke zamijenili puškom, kao dragovoljni pripadnici Hrvatske vojske. Planinarska satnija “Velebit” branila je istoimenu planinu čije su podzemlje desecima godina istraživali. Tako su se na okupu našle sve generacije špiljara, alpinista, te svih onih koji vole brda i Hrvatsku. U početku je bilo pomalo zbunjujuće, čudna atmosfera čudnog izleta, ruksaci puni opreme za brda, ali nema smijeha, slobode, uživanja.
Viđali smo se puno puta na izletima, ali nikada s puškom u ruci. I bilo je teško, uz visoki snijeg, hladne vjetrove,te olujne bure, dočekati proljetne kiše i ljetne vrućine.
Čuvajući Velebitov lički greben u trenucima odmora opuštali bi se kroz istraživanje objekata, penjenje i planinarenje prekrasnim krajolikom.
Uz istraživanja posjetili smo i neke jame i špilje kao što su Manita peć, špilje u Rovanjskoj (Modriču), Vodaricu, špilje u kanjonu Male Paklenice (Lucinka i Pozdravača). Mnoge objekte istraživali smo zajedno s članovima SO “Željezničar” koji su kao i čanovi drugih planinarskih društava činili Planinsku satniju “Velebit”. Istraženo je oko dvadesetak jama i špilja od kojih su neki nacrti zagubljeni, dok neke nisu ni nacrtane iz razloga nedostatka pribora za topografsko snimanje, nesreće prilikom istraživanja ili zbog opasnosti od neprijateljskih metaka.
Evo i opisa dva objekta koji nisu snimljeni:
Golubnjača
Jama nije topografski snimljena radi nesreće koja se dogodila prilikom istraživanja. Naime odronio se veliki kameni blok koji je služio kao međuosidrište. Istraivač je srećom prošao s lakšim ozljedama. Sam objekt nema daljnju perspektivu istraživanja, ali je zanimljiv radi impozantnih dimenzija ulaza. U istraživanju su sudjelovali: D.Kavčić i D.Troha (SOV).
Jama pod Tulovim gredama
Jama se nalazi uz planinarski put koji vodi do samog vrha Tulovih greda u samom podnožju glavne stijene. Istražena je radi mogućnosti da su je četnici koristili kao skladište oružja. Prilikom istraživanja u jami su pronađeni neki djelovi minsko eksplozivnih naprava. Jama nije topografski snimljena u nedostatku opreme za crtanje, a duboka je oko 20 m i jednostavnog je morfološkog tipa.
U istraživanju su sudjelovali: B.Jalžić (SOŽ) i D.Troha (SOV).

U SPOMEN
U ovoj surovoj ratnoj oluji porušeni su mnogi gradovi i sela, izgorjele su kuće, crkve i tvornice, mnogo je tužnih ljudskih sudbina, prekinutih dječjih snova.
14. srpnja 1992. godine pogibijom našeg prijatelja Ozrena Lukića Luke, pripadnika Planinske satnije “Velebit”, speleologa, pročelnika SO “Željezničar”, svatko od nas iz svijeta špilja, užadi i planina nečujno je izgubio jedan svoj dio.
Vječna mu slava!


Ozren Lukić - Luka

Zagreb, 24. veljače 1965. - Velebit, 14. srpnja 1992.

Ozren Lukić – Luka bio je zaljubljenik u planinu Velebit na kojem je, braneći ga od jeseni 1991. godine, kao pripadnik Planinske satnije »Velebit«, poginuo 14. srpnja 1992.

Rođen je 24. veljače 1965. u Zagrebu, gdje je 1990. stekao zvanje geologa na RGN fakultetu. Speleologijom se počeo baviti 1979., speleološkim pripravnikom je postao 1980., a speleologom 1985. (značka br. 85). Pohađao je i instruktorski tečaj, ali ga je prerana smrt spriječila da stekne i to zvanje. U Speleološkom odsjeku HPD »Željezničar« bio je oružar, arhivar (podatke obrađivao na računalu) i pročelnik od 1986. do smrti. Bio je speleoronilac i član Gorske službe spašavanja. Sudjelovao je na gotovo svim akcijama svojeg speleološkog odsjeka, na speleološkim ekspedicijama u Francuskoj (u jamu Berger spustio se do –640 m) i Španjolskoj. Spustio se u mnoge duboke jame u Hrvatskoj, među kojima i u do tada najdublju jamu Staru školu na Biokovu (–576 m). Sudjelovao je na više speleoloških skupova (na speleološkom kongresu na Borskom jezeru, Sarajevu i Barceloni). U svom kratkom životu objavio je tridesetak stručnih i popularnih radova i dobio više nagrada od svog planinarskog društva, Planinarskog saveza Zagreba i Hrvatske. Surađivao je sa svim speleološkim udrugama i bio cijenjen od njihovih članova. U sjećanje na dragog prijatelja najdublju jamu u Hrvatskoj hrvatski su speleolozi prozvali njegovim imenom.

(Jamski sustav Lukina jama-Trojama, ur. B.Jalžić, 2007.)

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

 

© Speleološki odsjek Velebit