|
900 GODINA PRVOG SPOMENA JEDNE ŠPILJE U HRVATSKOJ
Špilje su ljudima bile poznate još od predpovijesnog doba, kako u cijelom svijetu, tako i kod nas. Mnoge su špilje ljudi koristili kao skloništa, povremena i stalna boravišta te su o svom boravku u njima ostavili razne dokaze u obliku oružja, oruđa ili nakita napravljenog od kamena, bakra, bronce, željeza, drva, životinjskih ili ljudskih kostiju, keramike. Najraniji pisani dokumenti o nekim našim krajevima i događajima datiraju iz vremena Rimskog carstva, stari su dakle oko dva milenija. Tada su neki rimski znanstvenici opisivali svoje teritorije i proučavali prirodu i pojave u njoj. O tome su napisali više značajnih i opsežnih djela kao naprimjer Lucretios (96-55 pne.) "De rerua nature" u 6 knjiga, Strabon (63 pne.-19) "Geografia" u 17 knjiga, Seneca (4 pne.-65) "Naturales questiones", Plinije stariji (23-79) "Naturalis historia" kao enciklopedija u 37 knjiga, Plinije mlađi (62-113) razna pisma u 9 knjiga i dr. Na žalost ta su djela pisana rukom u jednom primjerku na latinskom jeziku pa su zbog toga teško dostupna. Kako za sada nema njihovih cjelovitih prevedenih tekstova nije moguće sa sigurnošću tvrditi da u njima, u dijelovima koji se odnose na naše krajeve, nema spomenutih špilja i jama. Ti su pisci kao putnici i znanstvenici sigurno mogli vidjeti ili čuti za ove prirodne fenomene, no to još može biti predmet proučavanja generacijama povjesničara speleologije. Prvi i najstariji pisani dokument o nekoj špilji u Hrvatskoj je crkvena listina iz 1096. godine pisana rukom na latinskom jeziku, a predstavlja opis granice posjeda samostana Sv. Krševana iz Zadra na otoku Ugljanu. U opisu granice stoji: "Od mora prema sjeverozapadu do mjesta Tribis Vallibus, koji je na vrhuncu brda, pa sve do mora na mjestu zvanom PECHICE, prema jugoistoku od crkve Sv. Mihovila pa sve do brda zvanog Godiniæ...". Original ovog dokumenta čuva se u Povijesnom arhivu u Zadru, a prijepis je objavljen 1877. u knjizi "Documenta historiae chroatie..." autora Franje Račkog u Zagrebu, na str. 176. Original je djelomično taman i teško čitljiv. Uz prijepis teksta F.Račkog stoji da je "pechice" slavenska riječ za ime mjesta, a i u popisu mjesta iste knjige na str. 526 stoji: "Pechicze" - mjesto na otoku Ugljanu. To "mjesto" je u stvari špilja danas poznata pod imenom Špilja iznad zaljeva Željina. Duga je 28 m, nalazi se na zapadnoj strani otoka Ugljana na oko 100 m nadmorske visine, te oko 500 m sjeverno od zaljeva Željina. Špilju je 1952. istražio i opisao akademik Mirko Malez koji je tada i otkrio da je to špilja o kojoj postoje najstariji pisani dokumenti u Hrvatskoj. Nešto mlađi dokument u kojem se ponovo spominje ova špilja datira iz 1166. godine. To je listina u kojoj "Jedan opat Sv. Krševana popisuje međe zemelja u Kamenjanima, koje je samostanu Sv. Krševana darovao Kuzma župan lučki". Tu se u dodatku listine spominje "mjesto koje se zove Pechie". I taj se dokument nalazi u Povijesnom arhivu u Zadru, a prijepis u knjizi "Codex diplomaticus regni Croatie, Dalmatie et Slovenie" autora Tadeja Smičiklasa, izdane u Zagrebu 1904, na str. 107-108. Slijedeći zapis nastao je tek 1584., kada je dubrovački filozof i znanstvenik Nikola Gučetić objavio raspravu o špilji Šipun u Cavtatu i špilji Vjetrenici na Popovom polju, a kasnije i mnogi drugi o ostalim špiljama u Hrvatskoj. Ponovno se Špilja iznad zaljeva Željina spominje kasnije u zapisima iz 1652. i 1737., a 1716. ucrtana je na topografskoj karti tzv. Mapi Faventini pod nazivom "Pod Pechina". Riječ pećina pisana kao "pechina" nalazi se napisana na nekoliko najstarijih zemljopisnih skica i karata Hrvatske, kao na primjer na topografskoj skici otoka Ugljana iz 1166. gdje je napisano "Pechina osia Grotta" na mjestu gdje se nalazi Špilja iznad zaljeva Željina, zatim na karti Giacoma Cantellija iz 1690. koja označuje malu špilju iznad Senja danas poznatu pod imenom "Orlovo gnijezdo" ili "Orlova peć", a kasnije i na drugim kartama. Najstarija riječ koja u Hrvatskoj označuje špilju je dakle "Pechice, Pechie, Pechicze", odnosno pećina. Danas u hrvatskom standardnom jeziku treba koristiti riječ špilja. Riječ pećina je slavenskog podrijetla, a špilja grčko-latinskog (spelaion, spelunca). Očito je riječ pećina došla u Hrvatsku dolaskom Hrvata, dakle u 7. stoljeću, dok je riječ špilja morala doći mnogo ranije, tj. s dolaskom Grka i Rimljana. O tome na žalost nema pisanih dokumenata osim toponima u južnoj Dalmaciji. U hrvatskom jeziku, kao skraćenica od riječi pećina zadržala se u narodu riječ "peć" koju nalazimo kao toponim u Hrvatskom zagorju, Hrvatskom primorju i sjevernoj Dalmaciji (npr. Velika peć na Medvednici kraj Zagreba, Vlaška peć kod Senja, Zagorska peć kod Crikvenice, Strašna peć na Dugom otoku, Manita peć kod Starigrad-Paklenice i dr.). Dokument iz 1096. dokazuje da su ljudi još prije 900 godina dobro poznavali naše špilje te da su im one, kao što je slučaj na otoku Ugljanu, služile kao orjentiri za označavanje granica posjeda. Značaj ovog dokumenta je u slavenskom nazivu za špilju u tekstu koji je cijeli pisan latinskim jezikom. Možda je bilo za očekivati da autor umjesto riječi pechice upotrijebi latinsku riječ spelunca ili grotta, ali to vjerojatno znači da nije znao značenje riječi pechice, te ju je samo napisao onako kao je čuo da narod zove to mjesto. Međutim, autoru koji je na topografskoj karti otoka Ugljana iz 1166. napisao "Pechina osia Grotta" što prevedeno znači pećina ili špilja, bilo je vrlo dobro poznao značenje ove riječi. Možemo biti ponosni na našu speleološku prošlost. |
