B.A.S.E. jump u jamu Mamet
 očima jednog spašavatelja

Darko Bakšić

Sažetak

Dana 29. rujna 2004. godine austrijski B.A.S.E. jumper Felix Baumgartner skočio je u Jamu Mamet koja se nalazi na južnom Velebitu. Šestomjesečne pripreme i velik broj ljudi u logistici, kao i brojni snimatelji pomogli su realizaciji i dokumentiranju projekta.
Skok Felixa Baumgartnera projekt je broj 1 Red Bulla u 2004. godini, a logističku pripremu i organizaciju odradila je tvrtka Multisport d.o.o. iz Zagreba. Sam skok trajao je 10 sekundi. Feliks je slobodno padao 140 m, otvorio je padobran, napravio blagi zavoj i izvrsno doskočio na planirano mjesto.
Članovi Hrvatske gorske službe spašavanja stanice Zagreb, iskusni speleolozi i spašavatelji bili su zaduženi za sigurnost i pružanje prve pomoći Baumgartneru.
 

Uvertira

Prvi pisani podaci o jami Mamet potiču iz 1929. godine kad je Josip Poljak u svom vodiču po Velebitu naveo da se na dalmatinskoj strani južnog Velebita, kod Ražovog kuka (791 m) u docu Dragi nalazi propast zvana Mamet koja je u promjeru široka 40-50 m, a duboka 150 m.

Po priči goniča mazgi Petra Dragičevića iz Štikade još davne 1932. godine ekipa austrijskih speleologa spustila se u jami Mamet do dubine od oko 80 do 100 m. Zbog nedostatka opreme tu su odustali.

Tijekom ljeta 1967. godine, za vrijeme speleoloških istraživanja prilikom izgradnje brane Kruščice u Lici, Hrvoje Malinar, član SO Velebita, od jednog je radnika čuo za neku jamu na Velebitu, velikog otvora, a koju nitko još nije istražio. U jesen iste godine Hrvoje Malinar prvi put dolazi do otvora jame i donosi uzbudljive vijesti o jami otvora većeg od 40 metara, a po padu kamena dubokoj oko 200 m.

U srpnju 1968. godine Komisija za speleologiju Planinarskog saveza Hrvatske organizirala je ekspediciju na kojoj je istražena jama Mamet. Sudionici ekspedicije bili su Hrvoje Mlinar, Boris Vrbek, Radovan Čepelak, Mladen Garašić, Zlatko Čorak, Slavimir Slaviček, Dubravko Penović i Moron Kovačić iz SO PDS Velebita, Vlado Božić (vođa), Juraj Posarić, Branko Jalžić, Vladimir Lindić, Ruža Lacko, Zdenko Metelko i Mladen Veliki iz SO PD Željezničar, Ivica Posarić iz SO PD Platak iz Rijeke i Smail Čelebić iz SO PD Igman iz Sarajeva. Do dubine od 120 m speleolozi su se spuštali i penjali po ljestvama osigurani na čeličnu sajlu vitla, a dalje bi visjeli na čeličnoj sajli, a osiguravali se na postavljenom užetu koje je bilo navezano na ljestve.

Prvo spuštanje do dna započelo je 5. srpnja 1968. godine oko 11 sati. Prvi se u jamu spustio Hrvoje Malinar, zatim Juraj Posarić, Branko Jalžić, Vlado Božić i Smail Čelebić (Božić, 2004). Oni su topografski i fotografski snimili jamu, a izrađeni se nacrt i danas koristi.

Glavni junak ovog članka još nije niti rođen.

Trideset i šest godina, dva mjeseca, dvadeset i četiri dana, četiri sata.....Three minutes to left.....Three, Two, One, Exit....Felix vrtoglavo pada....ušao je u previs...još uvijek slobodno pada....gledam hipnotizirano i vrtim u glavi razne scenarije....prošao je previs sad više ne može zapeti....Šta čeka? Kasni barem jednu sekundu... Sad je problem da se ne razbije u doskoku...Evo ga...otvara padobran, ljulja se, radi zavoj i sigurno slijeće...precizan u metar,....padobran pada na tlo....Opasnost su baklje....treba odbaciti padobran....Feliksov uzvik sreće i olakšanje da je sve završilo sretno. Pa ipak je on Srećko.

Imao sam tu sreću, ali i profesionalnu obavezu gledati ovaj veličanstven skok iz prvih redova. Siguran sam da bi se prvi istraživači rado mjenjali sa mnom, a tko zna možda i s Felixom. No, vratimo se još malo unatrag.

Kada se rodila ova ideja? Sigurno još prije Felixova rođenja jer su već prvi istraživači maštali o skoku padobarnom u ovo grotlo. Ideja je tinjala i prenosila se na mlađe špiljare kao priča....Ima jedna jama, velik joj je otvor, a dolje prostor veći od nogometnog igrališta. I onda me jedne večeri Danijel Lacko - Laci, dok je još radio u Rad Bull-u ili možda čak malo prije, upitao: "Ima li kakva jama u koju bi se moglo skočiti padobranom" Nisam trebao dugo razmišljati. Sjetio sam ih se nekoliko: najprije Mameta, pa Burinke, pa Velikog Grotla. Još smo te večeri pričali i raspravljali o nekim neobičnim poduhvatima kao što je npr. izrada najveće prečnice na svijetu od Malog kuka na Veliki Kozjak i slično. Tko zna hoće li to možda biti jedna od budućih tema Velebitena.

Laci se ozbiljno prihvatio ideje o skoku u jamu, dok je za mene vremenom ideja izbljedila iako sam "iz kuluara" znao da se na njoj intenzivno radi. Sve do dana kad sam dobio zahtjev da Hrvatska gorska služba spašavanja Stanica Zagreb osigurava projekt. Izgleda da se sve posložilo: odabrana je jama Mamet, postojao je financijer koji u svemu tome vidi svoju korist, dobivene su sve potrebne dozvole, stvoren je veliki tim, i najvažnije imali su čovjeka koji će to napraviti.

Koliko je to kompleksan projekt najbolje govori činjenica da su pripreme trajale gotovo godinu dana. Više je puta posjećena jama Mamet kako bi se Felix upoznao s njom i procjenio je li skok uopće moguć. Nakon toga Felix je isprobavao skok s 200 m visine iz balona na prostor od 10-ak m2 koliko ih je imao u Mametu. U probama je shvatio da mu padobran nije pogodan za Mamet jer nikako nije mogao doskočiti u željeni prostor – "uvijek bi se razbio o stijenu". Dao je izraditi poseban padobran koji ima veće vertikalno propadanje i omogućuje mu doskok na manju površinu, naravno uz problem veće brzine pri doskoku. Zatim je trebalo organizirati veliku snimateljsku ekipu koja će kamerama snimiti tih desetak sekundi. Sve je moralo biti savršeno pripremljeno jer popravka nema. Trebalo je osigurati tehničku ekipu (penjače) koji će postaviti platforme za kamere i postaviti užeta, kao i motorno vitlo za podizanje ljudi i opreme. Trebalo za taj poduhvat ishoditi sve potrebne dozvole, svu tu opremu i ljude dovesti, smjestiti, nahraniti, organizirati transport tehničke i snimateljske opreme do jame i još puno toga čega se ne mogu niti sjetiti. O ovom zadnjem logističkom segmentu brinuli su se Multisportaši, inače Velebitaši u duši.

Trebalo je pripremiti plan za brzo spašavanje iz jame u slučaju nesreće, a vjerojatnost da dođe do ozljeda vrlo je velika. Ideja o skoku s aspekta vođe spašavanja više mi se nije činila toliko dopadljivom i tu dolazimo do "vječne dileme". Kao speleolog i čovjek koji se i sam bavi nekakvom opasnom aktivnosti razumijem Felixa i njegovu želju za skokom i tu ga podržavam, ali kao spašavatelj cijelu stvar promatram iz drugog ugla. Iako je Felix najodgovorniji za to što će mu se desiti nije baš ugodno čekati mogući tragični rasplet događaja s obavezom da takvog čovjeka spasite u što kraćem roku uz uvijek prisutne rizike po cijelu spašavateljsku ekipu. Bilo bi najlakše zabraniti ovakvu suludu aktivnost, ali zar speleologija, speloronjenje, alpinizam, ekstremno skijanje, paragliding s gledišta običnog čovjeka nisu suludi. Teško je na jednostavan način objasni zašto se ljudi bave takvim aktivnostima, a i motivi mogu biti različiti. Jedno je sigurno - zabrane nisu rješenje. Prije ili kasnije na ovakav ili onakav način netko bi skočio u Mamet jer ideja je vjerojatno i starija od prvih istraživača. Posao Gorske službe je da bude tu i da učini sve kako bi se sačuvali ljudski životi na najnevjerojatnijim mjestima.

Morali smo osmisliti sve moguće scenarije u slučaju nesreće. Felixu se padobran mogao otvoriti prerano i odnijeti ga na stijenu gdje se mogao razbiti ili zakačiti. U slučaju prekasnog otvaranja padobrana Felix se mogao razbiti o kamene blokove ili stijene na dnu. Na samom dnu u slučaju pada padobrana preko baklji koje su ozančavale mjesto doskoka moglo je doći do zapaljenja. Bile su moguće i kombinacije navedenih scenarija. Zbrinjavanje Felixa i transport iz jame morali su trajati što je moguće kraće, posebno u slučaju teških ozljeda. Olakšavajuća okolnost bila je što će s nama u jami biti dva austrijska liječnika s aparatima za reanimaciju i umjetno disanje. Pripremili smo rješenja za sve spomenute scenarije, odredili potreban broj spašavatelja i odlučili sve još testirati na terenu prije samog skoka, osigurali helikopter..

Termin skoka bio je između 24. i 29. rujna 2004., a ovisio je o vremenskim prilikama.

B.A.S.E. jump prvi put

Od 21. do 23. rujna traju pripreme za skok. Donose se tone materijala do jame. U jami se postavljaju užeta i platforme za kamere, kamere se postavljaju oko jame, po platformama u stijeni, na dnu, rade se probna snimanja i slično. Dežuraju dva spašavatelja Tihomir Frangen i Vedran Vračar.

Ekipa od pet spašavatelja: Darko Troha, Ivica Ćukušić, Robert Dado, Ivica Radić i ja dolazimo u petak navečer, 23. rujna 2004. do baznog logora. Dočekali su nas Multisportaši-Velebitaši Danijel Lacko, Neven Kalac, Čedo Josipović, Dijana Župan i Martina Pekčec te nas počastili obilnom večerom s predjelom, glavnim jelom, desertom i vinom. O hrani se brinuo Marin Marasović iz Starigrada. Logistička potpora stvarno je bila na nivou. Veliki vojni šator s full opremom stolovi, stolice, tanjuri, beštek, rasvjeta, brdo tehničke opreme, kamere, motorole, prenosna računala i dr. Osjećali smo se kao na pikniku.

Slijedećeg jutra oko 6 sati logor je već bio na nogama. Snimatelji su trebali imati generalnu probu. Mi smo također trebali isprobati predviđene scenarije i provjeriti potrebna vramena izvlačenja čovjeka iz jame. Osnovni plan bio je izraditi sidrište za protuuteg na samom ulazu i izvlačenje napraviti u komadu. U protuutegu bi bila dva spašavatelja, a na sidrištu i u jami još po dva spašavatelja.

Na ulazu jame dočekalo nas je rješenje naših problema. Tehnička ekipa montirala je motorno vitlo za podizanje ljudi i opreme, a dodatno osiguranje bila je sprava Antichute Stick Run. Spuštanje su radili preko tipizirane sprave koja radi na principu karabinerske kočnice. U kolutovima su u komadu imali užeta Lanex 11 mm duljine od 300 do 500 m. Za prelaženje preko ruba jame imali su trokutnu konstrukciju fiksiranu u stijenu. Ta je konstrukcija omogućavala direktan ulaz u vertikalu te je znatno olakšala prelaz preko ruba jame. Nakon upoznavanja s vođom tima Helliem Putzom, vidjeli smo da je sistem izvrstan, siguran, provjeren i da bi podizanje nosila protuutegom trajalo oko 30 minuta. Imali smo dakle gotov sistem za izvlačenje, a u pričuvi su Austrijanci imali još jedno motorno vitlo za slučaj frke. Preostalo je samo u jamu spustiti nosila i ostalu opremu za spašavanje, te dobro pregledati stijene i dno kako bismo uočili postoje li još neka problematična mjesta. Taj se dan proba snimatelja odužila, bacali su kamenje u jamu i usklađivali snimanje svih kamera. U jami je bilo previše ljudi pa smo odgodili naš ulazak u jamu za idući dan. Pred kraj dana vrijeme se pogoršalo počela je jaka kiša s olujnom burom koja je u baznom logoru već rasturila većinu šatora,dok smo glavni šator morali sidriti užetima. Idilična Velebitska jesen pretvorila se u noćnu moru. Bura je doslovce odpuhala plan o sutrašnjem skoku, veći dio snimateljske ekipe još se iste večeri povukao u Paklenicu, a austrijski penjači nisu mogli doći sebi od iznenđenja da vrijeme na tako niskom brdu može biti toliko opako.

Spašavateljska HGSS ekipa i snimatelji.

Slijedećeg dana ujutro svi su se razbježali glavom bez obzira jer je najavljeno nekoliko dana lošeg vremena. Spašavateljskoj se ekipi pridružila i Sunčica Hrašćanec. Bilo je idealno loše vrijeme za nas GSS-ovce. Nitko osim nas neće ulaziti u jamu pa ćemo u miru moći sve pogledati. Troha, Ćukušić, Hrašćanec i ja odlazimo u Mamet. Spašavateljsku opremu složili smo u blizini doskočišta, nemarno ostavljenu liječničku opremu za reanimaciju, kao i skupe kamere pokrili smo najlonskim vrećama. Nakon izlaska iz jame odlazimo u Zagreb. Na Velebitu su ostali samo Multisportaši.

B.A.S.E. jump drugi put

U utorak 28. rujna 2004. godine priča se ponavlja. Ekipa spašavatelja u nešto izmjenjenom sastavu: Robert Dado, Ivica Radić, Damir Lacković, Filip Filipović, Ivan Host i ja odlazimo put Velebita.

Srijeda 29. rujna 2004. godine – dan D. Vrijeme je stabilno, gotovo idealno. Svi smo na svojim mjestima, helikopter za spašavanje je u pripremi. Čekamo....Počinje odbrojavanje... Three minutes to left....Three, Two, One, Exit...Ništa se ne dešava... Radić, Lacković i ja se gledamo....Zar nije trebao skočiti?....Zar je to još jedna proba?......Je li se predomislio?.......Javljaju da Felix ima problema s MP3 playerom na kojem ima snimljeno odbrojavanje i zvučnu signalizaciju za otvaranje padobrana....Skok će malo kasniti dok se ne sredi tehnika.

 
Slijetanje na dno jame.

Nije to jedini problem - dozvola za skok je istekla, a na površini Laci vodi logistički rat oko dozvole. To je jedna druga priča i najbolje je pitati Lacija.

Tišinu prekine novo odbrojavanje.....Three minutes to left.....Three, Two, One, Exit....Ostalo već znate....Srećko je ušao u legendu, a davni san špiljara je ostvaren.

Felix nakon uspješnog skoka.

       LEKSIKON ŠPILJA I JAMA     HRVATSKI SPELEOLOŠKI POSLUŽITELJ     ŠPILJE HRVATSKE     ZNANOST    ZAŠTITA ŠPILJA

© 2009. SPELEOLOŠKI ODSJEK VELEBIT