NOVI REZULTATI SPELEOLOŠKIH ISTRAŽIVANJA
 JAME NEVIDNA VODA U 2008.

Goran Rnjak, Teo Barišić

Na speleološkom logoru u organizaciji SO Mosora održanog od 9.-17.8.2008. u jami Nevidna voda u BiH na Dinari došlo se do dubine -653 m gdje se nalazi duboko jezero (dublje od 20 m) koje se sastoji od dva dijela: prvog površine 40x15 m eliptičnog oblika, te drugog zakrivljenog površine 30x12m. Jezera su međusobno spojena manjim prolazom u razini vode duljine oko 4 m, te velikim otvorom dimenzija 15x20 m u stropu završne dvorane, tako da zid između njih čini prirodni most. Temperatura jezera je 8 ^oC. U jezeru su primjećene potopljene sige, što ukazuje na mogućnost da voda u jezero dolazi iz ponora u rubu Livanjskog polja. Daljnje napredovanje moguće je ronjenjem.

Dnevnik speleoloških istraživanja jame Nevidna voda u kolovozu 2008.

SUDIONICI ISTRAŽIVANJA:

SO MOSOR: Marin Glušević (vođa logora), Goran Rnjak- Vjetar, Davor Matić- Dado,Filio Trgo, Ivan Bućan- John, Krešimir Prskalo, Ivo Andrić, Hrvoje Sunara- Hrce, Mladen Palinić. AO Mosor - Ana Mažar.
SOPK SPLIT: Katja Milišić
SO PROFUNDA: Davor Cvitanić- Brački
SO VELEBIT: Slaven Boban, Ivica Radić, Loris Redovniković, Luka Mudronja, Ivančica Zovko
SO Sv. MIHOVIL: Teo Barišić
SO DUBOVAC: Igor Jelinić
HBSD,SO VELEBIT: Jana Bedek, Marko Lukić
SO ŽELJEZNIČAR: Inga Patarčić
HBSD, SOŽ: Martina Pavlek
SO IMBER: Željko Marunčić- Bospor, Nikolina Marić- Nina
SD ŠPILJAR: Ivo Dokoza
Zoran Ivanović – Livno
U posjeti: Darko i Ana Bakšić, Aida i Marijeta Barišić

SPELEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA JAME
NEVIDNA VODA U 2005.

Marin Glušević (SO Mosor)

Velebiten 43, 2006.

Ponekad se huk vode koji dopire iz dubine zemlje čuje i kilometar od crnog grotla ove jame. Vodu nećete vidjeti ni s jednog niti drugog ulaza, ali njen zvuk proći će pored vas i izgubiti se među bukvama dinarske udoline. Strašnijeg mjesta stanovnici Ođaka i okolnih sela ne poznaju...
Pravim su imenom nazvali ovu propast - Nevidna voda.

Naš pokojni prijatelj, Zoran Knezović, planinario je s jednim od mještana, imenjakom Zoranom Ivanovićem. Ovaj mu je ispričao o jami, pokazao dva velika ulaza i to je bilo dovoljno. Pokušao je Zoran za života istražiti Nevidnu vodu u više navrata, ali svaki je put ona uzvratila svom silom vodopada, prijeteći i životima ljudi. Nesreća na poslu uzela nam je Zorana, a jama je pala u zaborav...sve do srpnja 2005. godine.
Tada počinju intenzivna istraživanja Nevidne vode vođena mlađim članovima SO Mosora, a spomenuti Zoran Ivanović bio je naš domaćin.
Na prvoj istraživačkoj akciji prošli smo, otprije poznatu, ulaznu vertikalu duboku 163 m. Vertikala završava policom nazvanom “Polica s nevidnim jezerom”. Od Police s Nevidnim jezerom 82-metarskom vertikalom spustili smo se do slijedeće kršjem pokrive “Nesuđene police” na -245 m. Zbog nedostatka užeta stali smo na polici. Ispred je zjapila nova vertikala. Bačeni kamen malo je odzvanjao, a zatim utihnuo. Započeli smo razgovor, ne razmišljajući više o kamenu, kad nas je odjednom prekinuo prasak iz dubine.
Na sljedećoj akciji okupilo se više speleologa. Spustili smo se niz novu 142 metarsku vertikalu nazvavši ju Zoranovom. Vertikala završava dvoranom u koju pada velika količina vode. To mjesto nazvano je “Dolina suza”. Nastavak jame vodi iz dvorane u meandar. U ulaznom dijelu meandra na dubini od -380 m nalazi se mjesto pogodno za bivak.
Glas o ljepoti i dubini jame širi se u speleološkim krugovima. Krajem kolovoza organiziramo novo istraživanje na kojem se pridružuje ekipa iz Šibenika. Postavlja se meandar koji se u malim skokovima gubi u dubini. Stali smo pred vertikalom od 20-ak metara. Nalazimo se na oko -450 m, topografski je snimljeno do -415 m. Tu stajemo za ovu godinu. U narednoj akciji jamu ćemo raspremiti. Ne smiju nas uhvatiti veće kiše!
U rujnu, uz Šibenčane tu su i Zagrepčani. Plan je i snimanje kamerom. Čim smo zagazili na planinu počelo je kišiti i to sve jače. Osluškivali smo zvukove iz grotla, ali nije bilo huka vode. Zamka je uspjela, krenuli smo dolje. Nismo se ni svi spustili na policu kada je voda počela nadirati iz svake pukotine. Vodopad je bivao sve jači. Stigli smo do -250 m i vratili se neobavljenog posla, mokri do gole kože.
Početkom listopada ponovo se vraćamo radi raspremanja i snimanja. Vrijeme obećava. Vani je suho dok se u jami malo cijedi. Konačno uspijevamo raspremiti jamu.
Tko zna kamo meandar vodi? Što je nakon 20-metarsklog skoka? Nevidna mogla bi nas odvesti još dublje u intimu Dinare...
Jedva čekamo sljedeće ljeto!

U istraživanju i posjetima Nevidnoj vodi sudjelovali su speleolozi iz SO HPD Mosor, SO PK Split, SO HPK Sv. Mihovil i SO PDS Velebit:
od 09. do 10. srpnja 2005.
Ivan Bućan, Marin Glušević, Vesna Hrdlička, Goran Rnjak i Domagoj Laušić;
od 23. do 24.srpnja 2005.
Marko Babić, Ivan Bućan, Marin Glušević, Vedrana Jerić-Miloš, Marin Kuvačić, Goran Rnjak i Domagoj Laušić;
od 27. do 28.kolovoza 2005.
Pero Antunović, Marko Babić, Marin Glušević, Vedrana Jerić-Miloš, Davor Matić, Goran Rnjak, Domagoj Laušić, Teo i Aida Barišić;
od 10. do 11.rujna 2005.
Marin Glušević, Milan Miljuš, Goran Rnjak, Aida I Luka Barišić, Božidar Branica, Ivica Ninić, Ana i Darko Bakšić, Matija Čepelak, Luka Mudronja;
od 30. rujna do 01. listopada 2005.
Sanja Frleta, Marin Glušević, Vesna Hrdlička, Nino Perasić, Goran Rnjak, Ana i Darko Bakšić, Slaven Boban, Adrijan Kučić, Ivica Ninić i Jurjana Radaljac.

Tijekom akcija u rujnu i listopadu 2005. godine speleolozi SO PDS Velebita snimili su 13 minutni film o Nevidnoj vodi koji je prikazan na skupu speleolologa u Italiji “Imagna 2005” i na skupu speleologa u Hrvatskoj “Kamanje 2005”.

Opet Nevidna, i ovo lito...

 Marin Glušević SO Mosor

Velebiten 44, 2007.

 Je su ovi Dinaridi lipe planine... Pa ti budi jamar po njima. Blago se, amo reć, Belgijancima. Lipo parte po svitu, vide zemlje, planine, jame i špilje. A šta drugo mogu kad u njih nema ničega. Zato jedan Hrvat, speleolog, zapne na svojim lipim Dinaridima i krajnji domet vijađa mu je koji kilometar do susjedne zemlje pa i tamo zaglavi. Jame, jame, jame... Ma, možemo i mi putovati okolo po širokom svitu u potrazi za bužama, ali to ni u kom slučaju nije iz potribe – tek iz pukog gušta, da se može reći: bili mi tamo i tamo... A doma nas čeka puno posla. Započinju se priče bez kraja i konca pa tako kreneš li s nekom Kitom, Lubuškom, Nevidnom i dalje Slovačkom, Lukinom i dalje da se ne nabraja, bit će materijala za višegodišnje storije. A šta se može kad su nam brda šuplja, izbužana; rupama, kavama i propastima nema kraja, ne zna im se broja.
            Je, slijedi nastavak priče o Nevidnoj. I na dobrom je putu da postane višegodišnja sapunica. Već unaprijed mogu najaviti i treću sezonu. Lani se je dobro pohodilo jamu i fino istraživalo. Uza mnoge prepreke godina je završila s podatkom da je Nevidna duboka 460 metara i ide dalje. Ovo lito nam (mi) samouvjereni pristup istraživanju nije mnogo pomogao, dapaće, razbio mi se o glavu. Na moje: već smo duboko, neće još daleko, prva će ekipa doći do nekakvog kraja, 2006. godina je završila s podatkom: Nevidna je duboka oko 600 m, nacrtana je do 557 m, i ide dalje nakon ludog meandra. A bili smo gori tri puta, tri vikenda. Nismo se mnogo trudili oko organizacije logora pa ga nije ni bilo.

Okupljamo se na ledini u Odžaku, na početku makadama koji nas vodi visoko na planinu. Ka da godina dana nije ni prošla. Ka da smo  jučer bili tu. Ista ekipa (umalo), ista jama, isti domačini, isti put, ista livada, vatra gori na ispranom prošlogodišnjem ognjištu, iste teme razgovora, isti terenac... Isti pasi laju taj petak naveče i svako malo nekoga prenu iz sna.

            Pravo se je počelo. Prvi vikend, još u sedmom misecu, postavili smo do starih 460 m dubine. Lipo i u laganom ritmu – u subotu do 250, izašli vani, gradelavali, bumbili, veselo proveli večer. Vratili se ujutro odmorni doli, postavili što smo planirali i već smo u večernjim satima bili doma. Sljedeća akcija, za dva tjedna, triba bit ona prava. Udarna. Triba, braco, rasturit jamu. Bit će dobra ekipa. Sve će se nacrtati. Istražiti.

            Staro misto, isto vrime, 19. kolovoza. ST – Bračka ekipa stiže kasnije. Pozdrav Mihovilovci, veče' Velebite. Nismo se davno vidili! Ma, daj... to Jadransko pivo.

A jutro nas je razbudilo suncem. Nismo na to navikli, prošle godine je uvik nešto livalo, oblačilo se. Krmeljavih očiju gazimo uzbrdo (netko Puchom, netko vibramom). Simptomi gladi i nedostaci kofeina ubrzavaju ritam hoda kroz šumovitu dolinu. Malo tko je i pogledao na ulaz. Proradili su švicarci, koheri i potići. Tek onda je lino zazveckala oprema. Plan je jednostavan. Nek velebitaši krenu od 460 pa dalje, Teo nek vodi pogledat sporedni meandar u Zoranovoj vertikali, SOM-ovci će crtat šta je ostalo u meandru od prošle godine...

I tako crtam meandar po vlastitom zadatku. Gledam visoka međusidrišta što smo ih ostavili od lani. Ima lišća i granćica u njima. Pokušavam zamislit kakve to vode tim kanalima dok se snig topi u proljeće. Brrrr. Točka po točka i posa je gotov, cili stari dio je nacrtan. Evo i Teove ekipe, spojili su se na Promenadu. Idemo dalje, konačno! Od SOV ni traga ni glasa, odnila ih voda. 26 metri vertikale i doli smo, u novom dilu. Iz dvoranice ide ravni meandar, bez skokova, prepun jezeraca i koluri. Uži je nego oni gornji dio. Nigdi Velebitaša. Počinje neki konop. Triba doli, nije više tako jednostavno. U zraku si, malo gori, malo doli. Voda teče ispod, čuješ je, negdi vidiš, ali nekako je usko pa su spitovi zalupani u višim djelovima. Sad već pratimo zvuk bušilice. Sreli smo se na visećoj polici na cca 515 m dubine i u tren se stvorila gužva mokrih, krepanih i vrlo gladnih jamara. Razgrabilo se ono malo hrane što su velebitaši imali kod sebe – ostale ekipe su naivno ostavile svoju spizu više u meandru.

Nešto ljudi ide naprijed, ostali parte nazad. Troši se i dalje konop, većinom na horizontalu. A kanal pleše, bala, uvija se po vertikalnoj liniji, disciplina kičme, nema šta. I uže je gotovo nakon jednog skoka. Završilo je u glupastom jezercu, previše dubokom da se čizmama pregazi. Pa onda moraš prstima gazit po malom parapetu deset centi ispod vode, zalipit se rukama i obrazom za stinu pa tako plazit par koraka do sigurnog dila. Onda vidiš da si u šljunkovitoj dvorani, oko tebe čudo boja i oblika a meandar gre dalje. Tu staje i crtanje, dubina je 557 metara a dvorana se zove Praline. Idemo dalje. Mnogo je bilih oblutaka. Napredujemo preko manjih skokova bez špaga. Strop je sve niži, prostor uži. Ajme, neće valjda kraj!? Neće. Rupa ima metar za metar, možda malo više, iza se sve crni, glas odzvanja o daleke zidove. Stina pada 20 – 30 m. Odole huči voda što teče iz naše buže.

A šta sam bija reka? Da će prva ekipa doći do nekakvog kraja? Da, da, da... Dapače ovo je već predaleko i preduboko za ovakvi način istraživanja. Oko 600 m dubine. A, ništa, raspremit ćemo, počmu li jesenje kiše bit će doli vrlo veselo (Sad su smišne te pretpostavke kad se sitimo kakva je bila jesen. Ko je moga znati da poslije neće bit ni kapi vode!) . Iduće lito smo tu na više dana. I spavat ćemo negdi u meandru. Izvukli smo nešto konopa, po ostalo ćemo doći još jednom.

A to još jednom broji četiri junaka. Naravno da više nije zanimljivo, nema ništa nova, pa će kaznena bojna raspremit jamu. Ma, to tehnički gledano i nije neki problem (svakom teransportna – dvi, ulaz na ruke), odnosno, ne bi bija problem da nisu padale kiše a a voda grmila iz dubine. Ali, zapeli smo, idemo po šta smo došli. Dobro je livalo u Zoranovoj. Meni su jaja bila mokra u AV-ovoj korduri, a onima u krpenim trlišima... jadna im majka. Malo smo slikavali u meandru, zagrijali se i slike su ispale baš lipe. Povratak je značio teško smrzavanje, pogotovo na Nesuđenoj polici na 250 m dubine gdje je užasno puvalo. Voda teče kroz rukave i puni čizme. Koža kvasa, bili, mreška se.

Vani se tek nazire zora. Javljaju se prvi tići. Sjene pospanih duša što ih crta uporna karbitka brišu se i prave se nove, uokvirene rumenilom na okolnjim stinama. Dok se dan budi, mi se uvlačimo u vriće, pod bivak, bižeći od sunca. Odmorit ćemo se koji sat pa ćemo iznit opremu do bilog puta. Tamo nas je Ivanović reka pokupit.. 

Literatura:

1. Marin Glušević: Opet Nevidna voda, I ovo lito. Velebiten br. 44, 55-57, 2007.

2. Marin Glušević: Nevidna voda. Velebiten br. 43, 23-24, 2006.

Način citiranja rada:

Marin Glušević: Nevidna voda. Hrvatski speleološki poslužitelj, public.carnet.hr/speleo, 2008.

Foto galerija
Fotografije: Marin Glušević