SLOVAČKA JAMA

Lokacija: Mali kuk, NP Sjeveni Velebit, Hrvatska

 

Dubina: -1320 m

Duljina: 5677 m

Horizontalna duljina: 2519 m

 

 

Istražili (1995.-2002.): SO PDS Velebit, SO HPD Dubovac,
SO HPD Željezničar, SO HPD Mosor, SO HPD Japetić,
i slovački speleolozi

Istraživanja su obavljena uz potporu Nacionalnog parka Sjeverni Velebit.

Topografski snimili: Brano Šmida, Darko Bakšić,
 Damir Lacković,Miro Sova, Jagoda Munić,
 Jozef Ondruška

Mjerili: Karol Kyška, Miro Sova, Tanja Bizjak,
Ana Bakšić, Branko Jalžić, Darko Troha,
Andrej Stroj, Dalibor Paar, Darko Štefanac,
Ana Katarina Sansević, Ronald Železnjak

 

3D prikaz Slovačke jame. Priredili D.Bakšić i M. Andreis.

 

Profil Slovačke jame.

 

Tlocrt Slovačke jame.

 

Ulaz u Slovačku jamu nalazi se na nadmorskoj visini od 1520 m na sjeveroistočnom dijelu velike vrtače, iza kote 1565 m Maloga kuka, u smjeru sjeverozapada. Uspon do ulaza u jamu od Velikog Lubenovca traje 45 minuta.
 

 

Ulaz u Slovačku jamu. Foto: D. Paar i D. Bakšić

 

Morfologija jame

 

Opis Slovačke jame daju Šmida (1996, 1997, 1998, 1999), Bakšić (1997, 1998, 1999), Bakšić i dr. (1999).
Slovačka jama ima špiljski ulaz okrenut prema jugu. Ulazna dvorana s velikim kamenim blokovima nazvana je Horal. U njoj se preko dva mala skoka (4 i 3 m) dođe do suženja. Kroz suženje Fučak, gdje se osjeća jako strujanje zraka, ulazi se u prvu vertikalu (14 m), iz koje se u smjeru jugoistoka odvaja kratki zarušeni odvojak. U suprotnom se smjeru kroz usku pukotinu ulazi u vertikalu Pokojna (50 m). Prije ulaza u ovu vertikalu moguće je ispod kamenih blokova proći u paralelnu vertikalu koja završava nakon 26 m, a povezana je s vertikalom Pokojna, pa predstavlja drugi ulaz u Pokojnu.
Vertikala Pokojna završava kosom dvoranom, na čijem dnu je prolaz u vertikalu Grepova. Iz vertikale se prema jugu uzdižu dimnjaci, a prema sjeveru se pruža uski meandar s dva manja skoka. Nakon prvog skoka nalazi se prolaz u koji su se 1995. godine popeli slovački speleolozi i tako ušli u vertikalu od 24 m. Nakon toga došli su u uski Hrncovi meandar s kaskadama, koji završava neprolaznim suženjem.
Nakon drugog skoka uskom pukotinom prođe se do uzlaznog meandra, gdje se kroz suženje u podu (Učko) uđe u 195 m duboku vertikalu Cez celu zem. Ona je u svom gornjem dijelu prekinuta policom s blatnim jezercem (60 m). Otprilike na polovici vertikale Cez celu zem nalazi se otvor u paralelnu vertikalu (Kam?), koja završava neprolaznim meandrom. Širina ove vertikale je između 3 i 6 m, a duljina mjestimično i do 20 m.

Foto: D. Bakšić

Vertikala Cez celu zem završava dvoranom na 300 m dubine, odakle se preko kratkog suženja nazvanog Eriksan spaja sa slijedećom vertikalom Poseidon (213 m). Vertikala Poseidon završava dvoranom dimenzija 14 x 6 m te visine 30 m. Do ovog dijela jama je duboka 516 m, dok joj je horizontalna projekcija u smjeru sjevera duga nešto preko 70 m.
U gornjoj trećini vertikale Poseidon, na dubini od 349 m, nalazi se ulaz u horizontalni kanal i nove dijelove jame. Horizontalni kanal, čije je dno prekriveno kamenim blokovima i naslagama crvene gline, pruža se u smjeru sjeverozapada. Nakon 15 m slijedi uski prolaz u kojem se osjeća jako strujanje zraka. Iza prolaza kanal se račva u dva paralelna kraka, koji se spajaju na prostor nazvan Koridor. Sjeverni krak, ispunjen naslagama crvene gline, odvaja se prije skoka od 4 m i u njemu su pronađene brojne kosti šišmiša. Drugi krak nakon skoka spušta se koso do -360 m, gdje između kamenih blokova 1998. godine nalazio prvi slovački bivak. Jama je na ovom mjestu izrazito razvedena, a dva najperspektivnija dijela čine Črevo i Kankulovska vetva, koja se nastavlja u Velebni kanal.

Ulaz u horizontalni kanal na -349 m. Foto: Darko Troha

Neposredno prije slovačkog bivka na -360 m otvara se pukotina u podu, kojom se ulazi u kanal paralelan s Velebnim, nazvan Žumpa. Vertikalama od 43 m, 3,5 m i 67 m spušta se do najužeg dijela na -490m, nazvanog Užina Pionierska odysea. Slijedi vertikala od 24 m, odakle se iz uskog meandra prelazi u prostranu vertikalu, nazvanu Adriana, duljine 156 m. Na dnu ove vertikale, na dubini od 665 m, na jedinom mogućem mjestu na vrlo vlažnoj polici nalazio se bivak slovačkih speleologa. Nakon bivka slijede vertikale od 45 m, 37,5 m i 50 m, gdje se na dubini od 786 m kanal račva u dva kraka: suhi, koji vertikalama od 19 m, 15 m i 17,5 m završava suženjem na -866 m, i mokri, koji se vertikalom od 46 m spušta do -850 m, gdje također završava suženjem.

Foto: Ana Bakšić

Iza slovačkog bivka (-360 m) horizontalni je kanal prekinut dvoranom (početak Koridora). Dvorana je dugačka 10 m, i potrebno ju je prečiti kako bi se ušlo u nastavak horizontalnog kanala nazvan Fosilna chodba. Nakon prečnice skrene se lijevo, odnosno u smjeru juga, kanalom iz kojeg se redom odvajaju odvojci za Hermanovu studnju, Cyklop i Tundru. Fosilna chodba zapravo je kružni kanal iz kojeg se u svim smjerovima odvajaju vertikale.
Hermanova studnja vertikalama od 30, 18, 53, 47, 6 i 12 m završava suženjem na dubini od 530 m.
Četvrti krak jame koji prelazi dubinu od 500 m je Tundra. Ona na -504 m završava suženjem koje treba proširiti. Sastoji se od tri veće vertikale. Prva je nazvana Tundra (52 m), na nju se nakon manjih skokova (3 i 6 m) nastavlja vertikala Savana (17 m), a dalje se kroz dosta uski, koljenasti meandar, dolazi do posljednje, nešto prostranije vertikale Tajga (45 m).U Fosilnoj chodbi, sa sjeverne strane nakon 10 m duljine nalazi se skok koji se spaja na Koridor, a nakon 17 m prolaz u početnu vertikalu dijela jame nazvanog Črevo. Ulazna vertikala duboka je 54 m, a nakon nje slijede kraći skokovi (10, 6, 6, 7, 4, 3, 2, 5 i 25 m) do ulaza u vertikalu Džungla duboku 100 m. Ulaz u ovu vertikalu prilično je uzak. Iza suženja kanal se širi mjestimično i do 15 m te je ovalnog oblika s dosta jakom nakapnicom. Na dnu vertikale, na dubini od 598 m, nalazi se dvorana promjera desetak metara s dva ulaza u meandre. U sjeveroistočnom dijelu dvorane ulazi se u Šaleny meandar, a u sjeverozapadnom dijelu u meandar Motorola.
Ovi meandri spajaju se na dubini od oko 650 m. Šaleny meander koso se spušta uz manje kaskade i skokove (6, 3, 6, 5, 2, 1,5, 14, 13, 5, 10, 16, 18 m) do dubine od 700 m. U meandru se uglavnom ne vide ni strop ni pod, jer je prolazan jedino u svom središnjim dijelu. Česta suženja (od 20 do 40 cm) i glinom obložene stijene čine ga vrlo zahtjevnim, osobito pri trans-portu opreme. Iz sigurnosnih razloga, kao i zbog bolje orijen-tacije, po cijeloj dužini meandra bilo je postavljeno uže. Šaleny meandar završava na ulazu u 170 m duboku vertikalu Patkov skok. Ova vertikala široka je mjestimično 15 do 20 m, a završava policom s jezerom (-873 m). Kanal dalje maeandrira do sljedeće vertikale (63 m). Posljednja vertikala duboka je 42 m. Ovaj dio jame završava velikom kosom dvoranom Pompeji dimenzija 50 x 24 m, gdje se 1998. godine nalazio drugi bivak slovačkih speleologa. U najnižem dijelu dvorane nalazi se uski prolaz u Garlik, koji se podvlači pod dvoranu Pompeji, a završava na dubini od 1022 m. Od posljednjeg spita u vertikali Patkov skok, na dubini od 843 m, može se prečiti do otvora na istočnoj strani kanala. Preko niza kaskada i kraćih skokova (9, 30, 10, 15, 50, 8 i 10 m) kanal nazvan Bituminozna šachta na dubini od 985 m ponovno se spaja s dvoranom Pompeji.

 

 
Foto: D. Bakšić

 

U drugom glavnom kraku jame, ispod prečnice koja povezuje slovački bivak (-360 m) s Fosilnom chodbom, otvara se Koridor - prostor gdje se pružaju tri dvorane u nizu povezane manjim skokovima (16, 10, 14 m). U prvoj dvorani na dubini od 376 m nalazio se 1998. godine prvi hrvatski bivak. Druga dvorana je najveća i koso se uspinje prema jugu, gdje ju skok spaja s Fosilnom chodbom. Treća, najmanja dvorana završava malim ponorom. Pod ovih dvorana prekriven je kršjem i kamenim blokovima, a strop se zbog visine ne može vidjeti. Iz treće se dvorane prečenjem ponora i skokom od 15 m ulazi u meandrirajući uski kanal, koji se preko kaskada spušta još desetak metara do suženja Vločki na dubini od 438 m. Ovo je najneugodnije suženje u jami. Nakon suženja i nekoliko kratkih skokova (11, 2, 2, 6 i 9 m) kanal završava u maloj dvoranici, iz koje se kroz novo suženje ulazi u 91 m duboku Daždovu studnju. Suženje je moguće izbjeći penjanjem s gornje strane. Daždova studnja je otprilike na polovici svoje duljine prekinuta policom dugom oko 2 m. Na dnu vertikale je Pijavični meandar, mjesto do kojeg su se 1996. godine spustili slovački speleolozi. Odavde do dna jame slijedi Velebni kanal. Na samom početku meandra, u njegovom sjevernom odvojku, koso prema gore nalazi se mala polica dimenzija 2,5 x 2 m, gdje je 1998. godine, na dubini od 557 m, bio smješten drugi hrvatski bivak. Meandar kojem se ne nazire strop ili umjesto stropa ima uglavljene kamene blokove, se nizom kaskada i skokova (2,5, 6, 15 m) spušta koso do 4 m duge police s vodenim kaskadama. Slijedi vertikala od 43 m, koja vodi do ulaza u Fifi meandar. Uski, teško prohodni, 235 m dugačak Fifi meandar pruža se od 636 do 717 m dubine. Ta dubina slična je dubini Šalenog meandra.

Fifi meandar. Foto: D. Lacković, D. Bakšić

Za razliku od Šalenog meandra, Fifi meandar moguće je u cijelosti prehodati po dnu, strop se ne nazire cijelom duljinom meandra, a uže je potrebno samo na dva mjesta (2 i 8 m). Nakon meandra slijedi vertikala od 57 m s dvije manje police, na čijem dnu je mala dvoranica. Zatim slijedi skok od 7 m, koji vodi u Prolaz pješčanog sata. Odavde se uskim kratkim meandrom dolazi do novog skoka od 7 m, a dalje preko skokova (8 i 21 m) i malih polica do dvoranice Rifljača. Iz nje se ulazi u 124 m duboku vertikalu, čiji središnji dio čini 60-metarski kišni prevjes, promjera kanala i do 10 m. Vertikala pri samom dnu ima nekoliko kratkih polica. Na ovu se vertkalu do prve veće police nastavlja vertikala od 92 m, a iza nje slijedi još jedna manja od 17 m. Prostor se na dubini od 1060 m širi u dvije dvorane povezane 13-metarskim skokom. Prva, zbog jake nakapnice nazvana Kišna, prekrivena je kamenim blokovima između kojih se nalazi malo jezerce. Druga je prekrivena kršjem i na ulazu u slijedeću vertikalu ima nekoliko većih kamenih gromada. Odavde pa do dna pruža se cjelina Vodeni svijet, koja nizom vertikala (28, 48, 5, 3, 23, 27 i 13 m), kaskada i jezeraca dolazi do dvoranice na dubini od 1249 m. Iz nje se prolazom u podu ulazi u isprani kanal s vodenim tokom, koji se nakon 18 m, na dubini od 1254 m, proširuje u Dvoranu dubokih siga. Iz Dvorane dubokih siga račvaju se dva kanala: pored siga nastavlja se kanal u smjeru jugoistoka, a neposredno prije siga, prolazom u podu nastavlja se kanal u smjeru sjevera. Kanal prema jugoistoku lagano se penje, da bi nakon 30 m naglo zaokrenuo prema sjeveru i počeo se spuštati strmom 9-metarskom kosinom. Pri dnu kosine ponovo zaokreće prema jugoistoku i taj smjer zadržava do kraja. Dalje se horizontalnim dijelom kanala prolazi 45 m u duljinu, nakon čega se kanal prvo koljenasto penje, a zatim spušta do 28-metarskog skoka. Nakon skoka uskim meandrom stiže se do sifona na dubini od 1301 m. Prosječna širina kanala kreće se između 1 i 2 m. Prolazom u podu u Dvorani dubokih siga, nastavlja se kanal s vodenim tokom, koji se spušta do jezerca na dubini od 1268 m.

Istraživanje kanala prema sifonu na -1320 m. Foto: D.Bakšić

Nakon jezerca, gdje se strop spušta na 25 cm od površine vode, isprani kanal zavija u obliku slova "Z" i okreće se prema sjeveru. Skokovima od 3,5, 7 i 10 m te 18 m dugom strmom kosinom stiže se do sifona na -1320 m, trenutno najdublje istražene točke u jami. Sam sifon moguće je istražiti ronjenjem, međutim zbog malog prostora, uskog kanala i velike dubine, bio bi to izuzetno zahtjevan poduhvat. Uz sifon su nađene i sige, što predstavlja najdublji nalaz siga u Hrvatskoj. Budući da kroz cijeli kanal protječe vodeni tok, ispod vertikala se formiraju jezerca, a stijene kanala su isprane. Širina kanala se kreće od 0,5 do 2 m, dok se njegova visina kreće od 0,5 do 3,5 m.

Hrskavi kanal. Foto: Dalibor Paar

U jugozapadnom dijelu dvorane, na 1225 m dubine nalazi se ulaz u gli-nom obloženi kanal. Ulazni dio ove cjeli-ne je Hrskavi kanal, koji se,općenito gle-dano, u početku pruža u smjeru sjevera, a zatim skreće u smjeru zapada. Hrskavi kanal s Limbo kanalom povezuje suže-nje, nakon kojeg slijedi polica i skok od 8 m za koji je potrebno uže (spuštanje “Francuzom”).

Prolaz u Limbo kanal. Foto: Ana Bakšić

Limbo kanal širine je od 3 do 5 metara, a visok je mjestimično i do 7 m, pa nakon relativno uskog Hrskavog kanala ostavlja dojam prostra-nosti. Završava spuštenim stropom, odnosno zarušenim kamenim blokovima između kojih se može provlačiti, no zbog vrlo malih dimenzija prolaza provlačenje može biti opasno. Između blokova se osjeća strujanje zraka, koje upućuje na postojanje prostora iza njih. Prateći slabi vodeni tok 60 m nakon spomenutog 8-metarskog skoka kroz pukotinu u podu iz Limbo kanala ulazi se u Meandar Oštrica. To je u početku uski i blatni meandar s oštrim stijenama, a nakon toga slijede četiri skoka (10, 7, 7 i 9,5 m), iza kojih se ulazi u uski meandar koji završava zavojem i neprolaznim suženjem na dubini od 1286 m.

Foto: D.Bakšić

 

Suženje prema Meandru oštrica. Foto: Dalibor Paar
Kišna vrata. Foto: Ivica Ćukušić

 

Geologija

 

Otkrićem Slovačke jame otvara se nova mogućnost za proučavanje unutrašnje strukturno tektonske i litološke građe masiva Velebita. Između južnog ruba Rožanskih kukova te Seravskog i Golog vrh nalazi se sustav dubokih tektonskih lomova kojima je predisponirana i krška uvala Lubenovac južno od Malog kuka.
Gornji sloj rezervata Hajdučkih i Rožanskih kukova čine takozvane Jelar naslage (Herak, M. & Bahun, S., 1979). Radi se o klastičnim karbonatima (brečama). Njihov matriks je mikritičan do biomikritičan, tamne boje (pretežno tamno sive, a ponekad i crne). Klasti su oštrobridni i često svijetlih pastelnih boja (svjetosmeđa, ružičasta i bijela). Na površini karbonat ima svjetlosivu patinu tako da ničim ne podsjeća na breču - na prvi pogled se čini da je riječ o vapnencu. Stijena (a to se tiče kako matriksa tako i klasta) visoko postotni je kalcijev karbonat koji je intenzivno tektonski poremećen. Morfološki gledano na brečama se na površini uočava mnogo izraženije okršavanje, dok je na klasičnom vapnencu teren blaži i pod šumom.
Jelar breče čine mjestimično i po nekoliko stotina metara debele naslage.
U Lukinoj jami su pod naslagama Jelar breča, dolomitičnih vapnenaca i vapnenaca pronađene i u dubljim dijelovima karbonatne breče, čija stratigrafska pripadnost još nije utvrđena (Lacković, D., 1993; Jalžić, B., Lacković, D. & Šmida, B., 1995).
Gornji dio Slovačke jame, do tristo metara dubine, pruža se također u Jelar brečama. One su svjetlosmeđe do tamnosive, a nagib njihovih slojeva je oko 35°na jug (mjereno na dnu vertikale Cez celu zem).
Negdje ispod Eriksana (oko -305 m) breče prelaze u tamnosive vapnence (u stijeni smo našli belemnite - Jura ?). Ispod njih ponovno se pojavljuju tamnosive do crne breče (dio od početka Čreva na -363 m pa sve do -598 m na dnu Džungle).
Oba meandra (Šaleni i Fifi meandar) pružaju se u karbonatima s većom primjesom nečistoća. Ne mora se raditi o primjesi dolomita, već prije o glinovitoj sedimentnoj primjesi. Nečistoće u vapnencima na dubini od -600 do -700 m vjerojatno su uzrok smanjenom padu kanala i suženju prostora.
Niži prostori su ponovno u čistim karbonatima - Patkov skok u jako tamnim, sličnim onima u Džungli. Strop Pompeja čine tamnosivi ispucani vapnenci.
Gornju polovicu kanala Tundra čine vrlo tamni do crni vapnenci, a pod njima su ponovno breče (u vertikali Savana svijetlosmeđe, u Tajgi tamnosmeđe do tamnosive).
Preciznija geološka situacija jame mogla bi se dobiti detaljnim uzorkovanjem stijena i mjerenjem strukturno-tektonskih elemenata, za što u ovoj ekspediciji nije bilo dovoljno vremena. Uzorkovana su četiri uzorka siga iz različitih dijelova jame za analizu starosti te dva uzorka dobro uslojenog vapnenca za stratigrafsku analizu sa dna jame (položaj slojeva iznosi 285/25).
Što se tiče tektonike, ulazni dio jame ima smjer kanala podudaran sa smjerom pukotina na površini, približno sjever - jug. Niži djelovi (Koridor, kanal Tundra i Pompeji) imaju smjer kanala SSI - JJZ. Zapadnu stijenu Koridora i strop Pompeja čine tektonska zrcala na kojima je dolazilo (i još uvijek dolazi) do izrazitijeg kretanja blokova.
Vertikalni dijelovi jame su kao i kod Lukine jame nastali korozijskim djelovanjem vode na tektonskim lomovima te urušavanjem. Veće vertikale, kao npr. Cez celu zem, Poseidon i vertikala iznad 1. hrvatskog bivka na -376 m, nastale su urušavanjem pregrada više nadovezujućih manjih vertikala (primjer tog procesa je pri dnu Poseidona ili još neporemećena vertikala Kam). Slična situacija je u dvoranama Koridora, gdje se urušavanju pridružio vjerojatno i vertikalni pomak.

Foto: D. Bakšić

 

Sige i erozijski oblici

 

Za Slovačku jamu vrlo je značajna prisutnost aerosolnih koraljastih speleothema koji se nalaze u obliku slabo razvijenih iglica, stapki s glavicama te grmolikih oblika.
Oblike paleokrškog karaktera nalazimo u horizontalnom kanalu na -350 m dubine. Ovalan oblik kanala, vrtložni lonci te glinoviti sedimenti ukazuju na freatične uvjete postanka (potopljeni kanal). Na stijenama kanala nalaze se različiti tipovi siga. Analiza starosti stalaktita 14C metodom, koju je obavila dr. sc. N. Horvatinčić u Institutu Ruđer Bošković, pokazala je starost veću od 37000 godina. U najužem dijelu horizontalnog kanala, gdje se osjeća najjače strujanje zraka, na stijenama se nalaze i bijele mrljaste nakupine nalik vati. Radi se o vrlo sitnim, tek pod lupom uočljivim igličastim kristalima kalcita. Iglice su međusobno gusto isprepletene tvoreći rahlu nakupinu debljine do 1 cm. Ovakav rijedak oblik pojavljivanja kalcitnih kristala, koji je u literaturi poznat kao “špiljski pamuk” (Hill, C. & Forti, P., 1997), do sada nije zabilježen u hrvatskom kršu. Rendgensku analizu uzoraka kristala napravio je dr.sc. D. Tibljaš na Mineraloško-petrografskom zavodu PMF-a. Na nanosima već stvrdnutih glina nađene su i limonitne konkrecije.

(lijevo) Sige u Fifi meandru (na oko -700 m). Foto: Dalibor Paar
(desno) Koraloidi. Foto: Darko Bakšić

Drugi uzorak koji je analiziran 14C metodom bio je stalagmit iz Dvorane dubokih siga na -1254 m dubine. Pokazao se također starijim od 37000 godina, odnosno starijim od granične vrijednosti mjerenja ovom metodom. Oba uzorka trebalo bi još analizirati U - Th metodom kojom se može odrediti starost do 350000 godina.
Treći uzorak prikupljen je sa saljeva u Fifi meandru na -636 m dubine. Njegova je starost određena na 13600 ± 370 godina.

U dvorani Dubokih siga, -1268 m. Foto: I.Ćukušić

 

B.Šmida: Geologija Slovačke jame

 

Foto: D.Paar

Klima

 

Kao i ostale jame na sjevernom Velebitu, Slovačka jama je izrazito hladna. Temperatura zraka u ulaznom dijelu jame je oko 10 ºC te relativno brzo pada s dubinom do 4.4 ºC na -640 m gdje je ulazak u Fifi meandar. Promjenom morfologije jame (nakon jednog od užih dijelova jame - Fifi meandra) dolazi do porasta temperature zraka do 5.7 ºC na dubini -1225 m. Za razliku od promjene smjera temperaturnog gradijenta zraka s dubinom, temperatura vode ima stalni porast (vidjeti na grafu) te raste od 2.2 ºC na dubini -164 m do 5.3 ºC na dubini -1225 m. Znatnija razlika temperature zraka vode vjerojatno je povezana s činjenicom što je u mnogim dijelovima jame zamijećeno jako strujanje zraka (naročito u suženju Fučak, uskom prolazu u horizontalnom kanalu na -350 m).
Osobitost je jame da u njoj nema snijega ni leda (što je dijelom posljedica horizontalnog ulaza u jamu).

 

Hidrologija

 

Zapažanja prilikom istraživanja Slovačke jame, koja su se odvijala tijekom ljetnih mjeseci, pokazuju da je riječ o kompleksnom hidrološkom objektu.
Od ulaza do meandra na -107 m dubine (Učko) jama ima osobine suhog speleološkog objekta. Odavde pa do suženja Vločky (-438 m) na više mjesta možemo zapaziti jače ili slabije nakapnice. Ovakav hidrološki karakter jama zadržava do dna “slovačkog” dijela na -1022 m dubine.
U drugom dijelu, ispod suženja Vločky, nalazi se hidrološki aktivniji dio jame. Nakapnice su jače, a od 2. hrvatskog bivka na -557 m javlja se slab vodeni tok.
U Kišnoj dvorani na -1060 m dubine tok se pojačava i kroz cjelinu Vodeni svijet ide do samog dna jame gdje se nalazi polupotopljen horizontalni kanal.

 

Croatobranchus mestrovi u Slovačkoj jami. Foto: B. Jalžić

 

Biospeleološke značajke (Branko Jalžić)

Tijekom protekle tri ekspedicije u Slovačkoj jami bilo je značajnih faunističkih otkrića. Najviše biospeleoloških podataka prikupljeno je na posljednjoj ekspediciji 1998. godine. Osim biospeleologa, faunističke nalaze u raznim dijelovima jame skupljali su i speleolozi pri svojim aktivnostima. Slovačka jama zbog svoga morfološkog obličja znatno je pogodnije stanište za život podzemnih organizama od npr. Lukine jame. Razlog tome je horizontalan ulaz u jamu, što je spriječilo unos snijega i stvaranje leda. Posljedice toga su povoljnije ekološke prilike, npr. više temperature zraka i vode. Odsutnost leda u jami ostavila je dostupnim razne vrste zemljanih, blatnih i pjeskovitih taložina koje sadrže organske i mineralne tvari potrebne za opstanak podzemnih životinja. Zahvaljujući tome Slovačka jama je po broju dosad zabilježenih taksona bogatija faunom od drugih jama sjevernog Velebita.
U jami su prisutni brojni manji potoci koji su vrlo značajni za život prvenstveno velebitske endemske pijavice. Pijavice su za razliku od rijetkih nalaza u Lukinoj jami, gdje su nađene samo na velikim dubinama, ovdje nađene u velikom broju i na različitim dubinama. One pretežno žive i kreću se kroz tanak sloj vode koji se slijeva niz vertikale. Najviši nalaz jedne pijavice zabilježen je na dubini od svega -280 m.
U 1996. godini pronađeni su ostaci dvije nepoznate podzemne vrste kukaca (Coleoptera). Tijekom ekspedicije 1998. godine pronađeni su i živi primjerci tih kornjaša. Nakon znanstvene obrade uvidjelo se da se radi o jednom posve novom rodu i dvije nove vrste. Novi opisani rod nazvan je Velebitodromus (velebitski trkač) a vrsta nosi ime smidai u čast Branislava Šmide poznatog slovačkog speleologa zaslužnog za otkrića Lukine i Slovačke jame. Druga vrsta iz već prije opisanog roda Croatodirus nazvana je casalei u čast dr. Achille Casale poznatog talijanskog entomologa.
Zanimljivo je da i ovi kornjaši kao i kornjaš Radziella styx opisan s Biokova, obitavaju na mjestima gdje se pojavljuje tanak sloj vode koja se slijeva niz vertikale. Takovo stanište biolozi nazivaju higropetrik.
Velebitodromus smidai i Croatodirus casalei endemi su Velebita. Opisi ovih novih svojti objavljeni su časopisu „Natura Croatica“ 2004. godine.
U dijelu horizontalnog kanala, na -350 m dubine, nađene su dvije vrste podzemnih puževa: Zospeum iseelianum i Zospeum amoenum. U paralelnom kanalu na istoj dubini nađeni su brojni skeletni ostaci šišmiša (Chiroptera). Na mnogim mjestima česti su izopodni račići vrste Aplopioniscus hercegowiniensis i diplopodne stonoge Hassia stenopodium. U gornjem dijelu jame pronađeni su kornjaši (Coleoptera) znani iz drugih jama u sjevernom Velebitu: Typhlotrechus bilimeki, Redensekia likana i Astagobius angustatus.
U Slovačku jamu i danas dolaze šišmiši, koji se zadržavaju pretežno u ulaznom dijelu. Zahvaljujući nalazima njihovih kostura i živih primjeraka ustanovljeno je da u Slovačkoj jami i danas žive tri vrste šišmiša: Myotis blythi, Myotis brandti i Plecotus auritus.
Popis dosad otkrivenih životinjskih vrsta u Slovačkoj jami bit će sigurno veći ako uspije silaz do stalnoga podzemnog vodenog toka, koji je možda podzemnim putem povezan i s ponorima u Lici.
 

Croatobranchus mestrovi. Foto: D.Bakšić

 

FOTODOKUMENTACIJA
Ekspedicije u Slovačku jamu

ODJECI ISTRAŽIVANJA
PDF Osam dana živjeli smo u špilji 1254 metara pod zemljom, Večernji list

PDF Dolje još ima prostora da Slovačka jama
 bude dublja od Lukine jame, Večernji list