Stupina jama

ISTRAŽIVANJA STUPINE JAME
Mladen Garašić
(Fotografije snimljene između 1992-1995.)

Ulaz u veliku vertikalu. Foto: M. Garašić

Jama se nalazi u blizini Lič polja ispod trošne vapneno dolomitične stijene u miješanoj, pretežito bukovoj šumi. U speleološkim istraživanjima DISKF-a u 1992. i 1993, a 1994. i 1995. DISKF-a i SDPF-a, sudjelovalo je 25 speleologa. Akcijama je rukovodio dr. Mladen Garašić, a kratka je kronologija ova:
a) 20.10.1992. rekognosciranje i istraživanje do 20 m dubine, fotografiranje, uzimanje uzoraka stijena
b) 6. - 7. 11.1992. istraživanje do 150 m dubine, proširivanje jame na 52. m, topografsko i fotografsko snimanje, uzimanje uzoraka stijena, meteorološka mjerenja

c) 27. - 29.11.1992. istraživanje do 267 m dubine, istraživanje bočnih kanala, topografsko, video i fotografsko snimanje, uzimanje uzoraka stijene i vode, meteorološka mjerenja, speleobiološko istraživanje i uzimanje uzoraka
d) 23. - 26.6.1993. istraživanje do 348 m dubine, proširivanje jame na 292. m, topografsko, fotografsko i video snimanje, određivanje GPS položaja ulaza i okolnih objekata, neotektonsko mjerenje, hidrogeološko istraživanje
e) 3.12.1994, čišćenje vrlo opasnog sipara i kamenja između 52. i 55. m dubine, spuštanje do 105. m dubine, fotografsko snimanje, mjerenje, speleobiološko istraživanje i uzimanje uzoraka
f) 11.12.1994. raspremanje jame od 105. m, vrlo loši vremenski uvjeti za daljnje odvijanje akcije
g) 30.4. - 1.5.1995. opremanje i spuštanje opreme do 105. m dubine, fotografiranje, geološke opservacije
h) 27. - 29.5.1995. istraživanje do 407. m dubine, foto, video i topografsko snimanje, hidrogeološko uzimanje uzoraka, mjerenje neotektonike, speleobiološko uzimanje uzoraka

Pri dnu. Foto: M. Garašić

i) 8. - 10.7.1995. istraživanje do dubine 413. m, proširivanje jame na 407 m, kompletno topografsko i fotografsko snimanje, istraživanje bočnih kanala, transport opreme do 267. m
j) 15.7.1995. izvlačenje kompletne opreme s 267. m na površinu.
Rezimirajući rezultate može se reći da je to vrlo komplicirana i teška jama, s predivnim, sigastim formama (saljevi dulji od 50 metara), pretežito vertikalna, koja je još u svojoj drugoj fazi speleogeneze (znači da se stvara i proširuje). Bilo je potrebno čak 10 speleoloških akcija da se ona istraži u dubinu od 413 i duljinu od 251 m.

Topografski su je snimali dr. M. Garašić i dipl.inž. R. Ozimec, a mjerili N. Anić, Ž. Blažević, dipl.inž T. Kovačević, G. Polić i G. Troha. Snimanje je obavljeno optičkim instrumentima uz točnost 0,5 m na dubinu od 413 m. U istraživanjima su sudjelovali (abecednim redom): Maruška Alduk (DISKF), Neno Anić (SDPF), Mladen Besenić (DISKF), Žarko Blažević (SDPF), dipl.inž. Tomislav Drvodelić (DISKF), Ivan Fabijanić (SDPF), Marijana Franičević (DISKF), dr. Miljenko Garašić (DISKF), dr. Mladen Garašić (DISKF), Zoran Gregurić (DISKF), Patricija Hodžić (SDPF), Mario Kauzlarić (SDPF), dipl.inž. Tihomir Kovačević (DISKF), dipl.inž. Roman Ozimec (DISKF), Gordan Polić (SDPF), Helena Polić (SDPF), Željko Pšenica (DISKF), Sandra Radošević (SDPF), Julijana Rodić (DISKF), Davor Smoljan (D1SKF), Alan Stanković (DISKF), Biljana Trajkovski (SDPF), Goran Troha (DISKF), Dražen Zima (SDPF) i Boris Watz (DISKF).
U jami su bili svi sudionici akcija. Najduži neprekidni boravci u jami trajali su do 29 sati. Bivakiralo se na površini, jer zbog opasnosti od padajućeg kamenja u prvom dijelu, a zbog težine transporta u drugom dijelu jame, nije postojala pogodna lokacija za bivak u njoj, pa su ekipe naizmjence ulazile u jamu. Do dna je bilo je devet spuštanja Na nekoliko mjesta jamu je trebalo proširivati klešući stijene.

Odmor na 267. metru prije ispenjavanja (lijevo).
Penjanje velike 205 - metarske vertikale (desno). Foto: M. Garašić

U športskom smislu ova su istraživanja bila vrlo zahtjevna i kompleksna. Možda su nenamjerno bila "zasjenjena" uspjehom istraživanja u Lukinoj jami, ali su svakako ostavila dubok i koristan trag u hrvatskoj speleologiji. To su najdublje novo istražene jame u 1992. i 1995. i konačno Stupina jama je i najdublja jama u Gorskom kotaru (413 m) i skoro 130 m dublja od sustava Kicljevih jama kod Ravne Gore.

U znanstvenom smislu istraživanja Stupine jame potaknula su nova razmišljanja, ali dala i konkretne nove podatke (npr. apsolutne neotektonske pomake, hidrogeološku zonu karstifikacije, spoznaju o kretanju podzemnih voda tog područja, litostratigrafski stup. speleobiološke nove nalaze, itd.).

POSJET STUPINOJ JAMI 1999. GODINE
Darko Bakšić

Sažetak:

U okviru priprema za ekspediciju Slovačka jama 99 speleolozi iz SO Velebita zajedno sa kolegama iz SD Pauka, SO Željezničara i SK Hada posjetili su i istraživali Stupinu jamu za vikend 3. i 4. srpnja 1999. godine
Na dnu jame, u zapadnom dijelu velike dvorane ispenjan je 10-tak metara visoki skok i istražen kosi kanal koji završava nakon 10-tak m duljine. Prilikom posjeta mjerena je dubina jame sa dva visinomjera na satovima marke Casio 950 ALT 6100 i ona se nije slagala sa izmjerenom dubinom jame. Vrijednosti mjerenja odgovarale su do –267 m, dok su na najdubljem dijelu jame iznosile –380 m što se znatno razlikuje od deklarirane dubine –413 m. Zaključeno je da bi sljedeća ekipa koja bude ulazila u ovu jamu trebala napraviti novu izmjeru da se utvrdi prava dubina.

Posljednjih godina Velebitaši, prije ljetnih ekspedicija na Velebitu, posjećuju dublje jame kako bi se poboljšala psihofizička pripremljenost svakog speleologa, a posebno onih manje iskusnih.

Prije ovogodišnje ekspedicije u Slovačku jamu, kao iskustveni test odabrana je radi svoje dubine, morfologije i lijepih ukrasa na dnu, Stupina jama. Dugo dogovarani posjet jami ostvarili smo za vikend 3. i 4. srpnja 1999. godine zajedno sa speleolozima iz Fužina Žarkom Blaževićem i Gordanom Polićem te kolegama iz Željezničara i Hada.

Domaćini su pokazali zavidni nivo gostoprimstva. Postavili su jamu prije našeg dolaska kako bi nam olakšali posjet, dočekali su nas u Fužinama uz kriglu pive, odveli do ulaza jame te pripremili drva za vatru.

Ulaz u jamu, koji se nalazi 50 m jugozapadno od ceste Lič polje – Bribir, na početku krške zaravni zvane Ravno (Garašić, 1996) lako je pristupačan. Gotovo do samog ulaza, može se doći osobnim automobilom. Jama je lijepa za posjet, ali je u ulaznim dijelovima izrazito krušljiva na što su upozorili i prvi istraživači. Mi smo taj problem riješili na način da bi jedna ekipa prošla krušljivi dio jame čekajući se na kosom kamenom siparu na -52 m dubine. Odatle se ulazi u dvjestometarsku vertikalu. Dalje više nema opasnosti od urušavanja kamenja. Tek kada bi jedna ekipa prošla dvjestometarsku vertikalu krenula bi druga. Isti sistem vrijedio je i pri povratku. U jami je postavljeno desetak novih spitova iako ih je trebalo i više, no to nije bilo moguće učiniti zbog već postavljenih užeta. U dvjestometarskoj vertikali postavljena su dvostruka užeta (novi spitevi u jami ucrtani su na nacrtu približno, prema morfologiji objekta).

Iako istraživanje nije bilo ciljem ove akcije, u zapadnom dijelu velike dvorane na dnu jame ispenjali smo 10-tak metara visoki skok i ušli u kosi kanal koji završava nakon 10-tak m duljine. Stijena ili bolje rečeno stvrdnuta glina ispenjana je uz pomoć speleološkog kladiva na način da su njime izdubljene stopinke za ruke i noge što je trajalo oko 2,5 sata. Prilikom penjanja nije se osiguravalo jer mekoća stijene nije omogućavala zabijanje klinova ili spitova. U obzir bi jedino mogli doći dugački klinovi. Skok su ispenjali Darko Bakšić i Damir Lacković. Kako nismo imali opremu za topografsko snimanje, izrađena je skica novoistraženog dijela jame, pa bi isti trebalo izmjeriti i nacrtati.

Nakon penjanja dobro je pregledano samo dno jame, gdje je proklesano suženje iza kojeg se prolaz zatvara. Pronađena su još dva mala odvojka ispod kamenih blokova gdje su se vidjeli i tragovi prvih istraživača. Odvojci nisu bili ucrtani na objavljenom nacrtu jame pa smo ih približno locirali i ucrtali.

U jami je mjerena dubina sa dva visinomjera na satovima marke Casio 950 ALT 6100 i ona se nije slagala sa izmjerenom dubinom jame. Satovi su na najdubljem dijelu pokazivali –380 m, a na mjestu gdje uže dolazi u veliku dvoranu –360 m. Obzirom da je vrijeme bilo stabilno ne može se raditi o pogrešci koja se javlja prilikom promjene tlaka zraka. Do sada smo imali dobra iskustva s ovim altimetrima, primjerice razlike u mjerenju dubine u Slovačkoj jami, Lukinoj jami, Patkovom Guštu i drugima bile su između 5 i 10 m. Osim toga izmjerena dubina Stupine jame i ona koju pokazuju altimetri bila je približno jednaka do dna dvjestometarske vertikale na –267 m. Jasno je da ova mjerenja ne mogu imati težinu poligonskih, ali upućuju na mogućnost pogreške koja je nastala između –267 m i dna, najvjerojatnije u meandru koji se na nacrtu čini strmijim negoli u prirodi. Ovakav osjećaj imala je većina speleologa koja je tada bila u jami, a i upotrjebljena užeta ukazuju na manju dubinu.

Bilo bi dobro ponovno izmjeriti dubinu jame tako da se napravi novi poligonski vlak od ulaza do dna što ne iziskuje puno vremena. Stoga predlažem da to učini prva ekipa speleologa koja posjeti ovu jamu.

Popis speleologa (po abecednom redu) koji su se spuštali do dna Stupine jame 3. i 4. srpnja 1999. godine:
SO PDS Velebit: Bakšić Ana, Bakšić Darko, Bedek Jana, Bizjak Tanja, Bratušek Dean, Ćukušić Ivica, Erhardt Robert, Gregorić Ivana, Hrašćanec Sunčica, Ilić Saša, Lacković Damir, Munić Jagoda, Ogrizović Vesna, Paar Dalibor, Sansević Ana Katarina, Stroj Andrej, Troha Darko, Zovko Ivančica, Železnjak Ronald,
SO HPD Željezničar: Bosner Tina i Nela, Kuhta Mladen, Kunović Dražen
SD Pauk: Blažević Žarko, Polić Gordan
SK Had: Glavaš Ivan

NACRT I MORFOLOGIJA JAME

STUPINA JAMA

Lokacija: Gorski kotar, Hrvatska

Dubina: - 413 m

Duljina: 251 m

Istražili (1992-1995.): DISKF, SD Pauk

Topografski snimili: Mladen Garašić, Roman Ozimec

Mjerili: Neno Anić, Žarko Blažević, Tihomir Kovačević,
Gordan Polić, Goran Troha

MORFOLOGIJA STUPINE JAME
Mladen Garašić

Stupina jama je stubast ili koljeničast speleološki objekt, s protočnom hidrogeološkom funkcijom. To znači da je to vertikalna jama kroz koju protječe podzemni tok. Ukupna je dubina 413 m, a horizontalna projekcija (dužina) 251 m. Stvarna (poligonska) dužina je veća za stotinjak metara.

Ispod ulaza je ulazna vertikala od 12 m. Tu je jama pukotinskog oblika, tako da se sav siparišni materijal kroz uzak prolaz obrušava u dubinu (pozor !). Slijede vertikala od 19 m, manja polica i vertikale od 10 i 6 m. Polica je na 47. i 52. m, s velikim siparom koji je prije posve zatvarao prolaz. Velikim zalaganjem Gorana Trohe i Romana Ozimeca, prošlo se dalje. No, ovo je i jedno od najopasnijih mjesta u jami. Naime, sav materijal koji se ovdje pomakne, pada u dubinu više od 200 m (pozor !!).

Sige na dnu završne dvorane (lijevo).
Povratni kanal u završnoj dvorani (desno). Foto: M. Garašić

Slijedi uzak prolaz, a onda se jama proširuje na desetak metara. Dalje je jama potpuno vertikalna s manjim policama na 61. i 105. m. U tom velikom jamskom kanalu nalazi se sigasti saljev dugačak preko 50 m, koji je impresivan. Ima manja polica na 155. m i vertikala od 97 m. Ovdje ime nekoliko sporednih jamskih kanala koji nisu povezani. Praktički to je vertikala od preko 200 m (od 52. do 267. m), ovisno o mjestu sidrišta. Do 267. m jama je prostrana (širine 10 do 15 m), slijedi skok od 4 m, pukotinski kanal 12 m, pa opet vertikala od 13 m, 5 m, pa uska pukotina na 292. m koja je proširena velikim zalaganjem Gordana Polića i Zorana Gregurića. Postoji mogućnost da se čovjek uglavi u pukotini koja je sve uža (pozor!!!).

Slijedi skok od 22 m, dvorana, pa skok od 39 m kroz koji prolazi podzemni tok. Ovo je mjesto opasno pri većim vodama, naročito pri penjanju jer se prolazi kroz slap koji nije moguće izbjeći. Dolazi se do manje dvoranice na 350. m dubine, pa vertikale od 38 m. Dolazi se u srednji dio velike dvorane. Na dnu dvorane je dubina 400 m. Ovdje je pukotina iz koje se osjeća strujanje zraka, a potok se gubi između velikih blokova. Kroz pukotinu se, nakon dugotrajnog razbijanja Gordana Polića i Nene Anića, prošlo do dubine od 413 m. Ovdje je za sada i krajnja najdublja točka.

Sige na dnu završne dvorane. Foto: M. Garašić

Velika dvorana se uspinje prema JZ u dužini preko 80 m, pa zatim još pedesetak metara u smjeru zapada Ovdje su pronađeni najljepši speleothemi u Stupinoj jami. Riječ je o bijelim kristalnim bubrežastim oblicima, pizolitima, botroidima, helektitima itd. Ovaj dio jame nagrada je za sve one koji su se s velikim trudom uspjeli spustiti u njene dubine. Tu su zamijećeni i šišmiši, što upućuje ne mogućnost nastavka jame.

Kristali na dnu Stupine jame u jezercetu. Foto: M. Garašić

Literatura:

Garasic.M., 1992: Speleološki objekti okolice Ravnog i Lukova (Gorski kotar). Spelaeologia Croatica, vol.3, str.77, Zagreb.

Garasic, M., 1996: Stupina jama - najdublja u Gorskom kotaru. Hrvatski planinar, vol.88, br.3, str.86-89, Zagreb.

Garasic, M., 1997: Stupina jama - najdublja jama Gorskog kotara. Speleo'zin, vol.7, str.7-11, Karlovac.

Bakšić, D., 1999: Posjet Stupinoj jami. Velebiten br. 32.