|
Freatičke sige, svjetski fenomen opisan u znanstvenoj literaturi.
Snimio: D.Bakšić
Abstract: The cave in the Tounj quarry
In May 1986, cavers of the Speleo section Velebit - Zagreb, started
exploration of The Cave in the Tounj quarry, near Tounj village in
Kordun region (Croatia). The cave entrance opened when a channel arch
collapsed, due to mining blasts in the quarry. By the end of 1987, after
28 entries, the survey drawing issued 6100 m of channels. The cave is
spaceous and easily approachable with more narrows, water obstacles, and
smaller slopes to the rear part. Temporary flood is probably flowing
from the sinking area at Ambari in the rainy season, thus making some
parts of the cave impassable The water flows away through accumulative
syphons to the Tounjčica river resurgence. Until now, 8487 m of channels
were explored, but the exploration did not contiune due to the problems
with the quarry. The entrance parts of the cave
were heavily damaged due
to mining in the quarry. The protection of the cave was not successful
until now.
Zbog
radova u kamenolomu Tounj i učestalih miniranja došlo je do znatnih oštećenja
dijelova špilje koji se nalaze ispod kamenoloma. Jedan od dva jamska
ulaza u špilju je pri tome zatrpan.
Potrebno je zaštititi ulazne dijelove i
područje iznad špilje postavljanjem fizičkih
prepreka koje će spriječiti daljnja oštećenja i urušavanje. Treba
obustaviti sve radove u
kamenolomu u pravcima pružanja špilje.
Unatoč postupku kojim se uvodi privremena zaštita špilje
na žalost još nije došlo do konkretne zaštite
špilje na terenu (stanje 2008.)
Špilja se nalazi među deset
najuogroženijih krških fenomena u
Hrvatskoj.
Novo otvoreni ulaz u špilju na etaži I nastao
miniranjima u kamenolomu.
Snimio: D.Bakšić, 2005.
Stručno obrazloženje za preventivnu zaštitu
Špilje u kamenolomu Tounj
Predstavnici speleologa Hrvatske (Komisija za
speleologiju, Hrvatski speleološki savez, HBSD) su 12. rujna 2005.
Državnom zavodu za zaštitu prirode dostavili prijavu o devastaciji
Špilje u kamenolomu Tounj.
Špilja u kamenolumu Tounj po duljini je na četvrtom
mjestu u Hrvatskoj što je izuzetno značajan geomorfološki podatak. U
njoj su pronađeni vrlo rijetki sedimentacijski, korozijski i erozijski
oblici koji spadaju u svjetske fenomene (posebne vrste freatičkih siga,
faseta, tzv.”leopardovih koža” i “hijeroglifa”) te vrlo rijetko
ustanovljeno istovremeno aktivno neotektonsko uzdizanje i spuštanje vrlo
bliskih blokova unutar špilje. Nedvojbeno je dokazana hidrogeološka
povezanost s ponornim područjem Zagorske Mrežnice (ponor Ambarac) i
područjem špilje Mandelaje (dugačka 2326 metara) te izvorima u i oko
izvor-špilje Tounjčice. Vodosabirno područje brda Krpelj je
koncentrirano u špiljskim kanalima Špilje u kamenolomu Tounj. Riječ je o
značajnim količinama podzemne vode koje su pronađene tijekom dosadašnjih
istraživanja. U špilji je pored ostalog pronađena i jedinstvena podzemna
slatkovodna spužva Eunapius subterraneus, što predstavlja svjetski
fenomen.
Podzemni mnogočetinaš Marifugia cavatica.
Snimio: D.Bakšić, 2005.
Špilja u kamenolomu Tounj je stanište pravih podzemnih
životinja, te je dosadašnjim istraživanjima je utvrđeno 18 vrsta vodenih
i 8 vrsta kopnenih životinja. Sve podzemne životinje su zakonom
zaštićene Zakonom o zaštiti prirode (članak 48., stavak 1. i članak 97.,
stavak 4.), a spomenuta devastacija špilje ih direktno ugrožava. Neke od
životinja već su sada uvrštene u Crveni popis ugroženih biljaka i
životinja Hrvatske, poput endemnih vrsta Eunapius subterraneus i
Velkovrhia enigmatica za koje postoji veoma visoki rizik od izumiranja.
Novi ulaz koji se otvorio zbog miniranja na etaži I - skretanje za
Dvoranu 3 sige. Snimio: D.Bakšić, 2005.
Zbog svih ovih spomenutih te drugih važnih i značajnih
podataka koji ovaj speleološki objekt čine posebnim, još 1998. godine
speleolozi su tada mjerodavnom Ministarstvu i Zavodu za zaštitu prirode
predložili da se Špilja u kamenolomu Tounj posebno admninistrativno
zaštiti i proglasi geomorfološkim spomenikom prirode.
Tijekom posljednjih dvadesetak godina o pronađenim
fenomenima u Špilji u kamenolomu Tounj tiskano je podosta stručnih i
znanstvenih članaka u našoj i stranoj literaturi, te je svjetska
speleološka javnost upoznata s vrednotama koje ima taj značajni hrvatski
speleološki objekt.
Prema Zakonu o zaštiti prirode (NN 70/2005), članak 47
(1), članak 48 (1,2), članak 49 (1), tvrtka koja upravlja kamenolom u
kojem se nalazi Špilja u kamenolomu Tounj, nedvojbeno je svojim radovima
dovela do devastacije tog speleološkog objekta i višekratno prekršila
spomenuti Zakon.
Novo oštećenje: zarušeni prolaz na Balkon. Snimio: D.Bakšić, 2005.
U više navrata obilaskom špilje je konstatirano i
dokumentirano zatrpavanje prvotnog ulaza u špilju; otvaranje novih ulaza
u objekt; značajno zasipavanje objekta koji je onemogućio daljnji prolaz
u vrlo značajne dijelove špilje; uništavanje konkrecija, sigastih
nakupina, erozijskih i korozijskih oblika; kompletno urušavanje velikih
kamenih blokova; blisko približavanje stropa špilje razini - 1
kamenoloma koje je dovelo do urušavanja; opasnost od kompletnog
urušavanja objekta s nesagledivim posljedicama za djelatnike u
kamenolomu ili speleologe u podzemlju s nenadoknadivom štetom
uništavanja rijetkih prirodnih fenomena u Republici Hrvatskoj.
Veliki kameni blok koji se nedavno srušio uslijed miniranja i zatvorio
ulaz u Kitovu utrobu, kanal u kojem se nalaze brojne freatičke sige
opisane u svjetskoj znanstvenoj literaturi. Snimio: D.Bakšić, 2005.
Apeliramo na nadležna tijela
- da što prije zaustave aktivnost u kamenolomu u području iznad poznatih
dijelova speleološkog objekta,
- da od odgovornih zatraže što hitniju izradbu projekta sanacije
postojećeg stanja te da je i izvedu prema svjetski priznatim pravilima
struke, uz stručan nadzor,
- da Špilju u kamenolomu Tounj što hitnije uvrste u zaštićene
geomorfološke spomenike Republike Hrvatske,
- da trenutačno zaštite djelatnike kamenoloma koji rade iznad
speleološkog objekta,
- da novim planom i programom rudarskih radova omoguće rad kamenoloma,
ali tako da se ne ugrožava sigurnost ljudi na površini i u podzemlju, te
da se spriječi daljnja devastacija ovog značajnog speleološkog objekta.
Spoj prije pjegaste dvorane s novim odlomljenim stijenama. Snimio:
D.Bakšić, 2005.
Špilja u kamenolomu Tounj
Damir Lacković
Na izletu Zagrebačke speleološke škole 1983. godine
članovi Speleološkog odsjeka PDS »Velebit« Ž. Vendler i R. Čepelak
posjećuju kamenolom Tounj te u njemu otkrivaju dva jamska otvora iz
kojih se osjeća strujanje zraka. Dugogodišnja težnja zagrebačkih
speleologa za otkrivanjem krpeljskog podzemlja umalo se već tada nije
ostvarila. Zbog vrlo dinamičnog istraživanja sustava Panjkov ponor —
Kršlje (1983) te sustava Đulin ponor - Medvedica (1984. i 1985)
Velebitaši su gotovo zanemarili jame u Tounju. U svibnju 1986. godine,
na ponovni poticaj R. Čepelaka, započeto je istraživanje špilje u
kamenolomu Tounj. Od tada pa do kraja 1987. godine SO PDS »Velebit«
proveo je 28 istraživačkih akcija u kojima su sudjelovali i članovi SO
PD »Željezničar«. Tijekom tih istraživanja topografski je
snimljeno 6100 m horizontalne duljine, čime je ova špilja jedna od
najduljih u Hrvatskoj
. Špilja se nalazi 300 metara jugozapadno od željezničke
stanice Tounj, na samom dnu kamenoloma. Postoje dva jamska ulaza, a neko
vrijeme speleolozi su za ulazak koristili i treći otvor koji je, kao i
prva dva nastao urušavanjem stropa ulaza dvorane uslijed miniranja. Sada
je taj otvor ponovno zatrpan. Zbog nesigurnosti ulaznog dijela špilje,
istraživalo se uglavnom vikendom, kada se ne obavljaju radovi u
kamenolomu. Izuzetak je bilo jedno četverodnevno istraživanje s
bivakiranjem u udaljenijem dijelu špilje (Zigurat).
Speleolozi PDS »Velebit« i dalje će nastaviti s
istraživanjem Špilje u kamenolomu Tounj jer postoji još dosta
neistraženih prostora, što, dakako, predstavlja veliki izazov.
Snimio: D.Bakšić
Oltar. Snimio: D.Bakšić
Snimio: D.Bakšić
Podzemni mnogočetinaš Marifugia cavatica.
Snimio: D.Bakšić, 2005.
Snimio: D.Bakšić
|
TOPOGRAFSKI NACRT I MORFOLOGIJA ŠPILJE
ŠPILJA U
KAMENOLOMU TOUNJ
Tounj, Kordun, Hrvatska
Duljina: 8639 m
Horizontalna duljina: 8266 m
Dubina: 47 m
Vertikalna razlika: 78 m
Nadmorska visina ulaza: 265 m
Istražili:
SO PDS Velebit, SO HPD Željezničar
Topografski snimili
(1986-1989): Damir Lacković, Teo Barišić, Edo Kireta, Slaven
Dobrović, Čedo Josipović, Robert Erhardt, Gordan Tomšić
Period istraživanja:
1986.-1989., manja istraživanja kasnije
Špilja Tounjčica -
topografski snimili:
Vlado Božić,
Petar Filipčić, Hrvoje Malinar, Ivica Posarić (1960.)
Brako Jalžić (1989.)
Pregledni topografski nacrt s nazivima pojedinih dijelova.
Istraživanja 1986.-1989.
Topografski nacrt. Istraživanja 1986.-1989.
Kompjuterski prikaz mjernih vlakova Špilje u kamenolomu Tounj
(istraživanje 1986.-1987.): 1.
Ulaz,
2. Kitova utroba, 3. Mamutova dvorana, 4. Istočni kanal, 5. Čarobni
krug,
6. Oltar, 7. Zigurat, 8. Veliko jezero. Pripremili T. Barišić i Z.
Stipetić
Ulaz u Špilju u kamenolomu Tounj. Snimio: D.Bakšić, 2005.
MORFOLOGIJA ŠPILJE
Glavni kanal špilje povezan je na više mjesta s mladim
aktivnim kanalom kojim u vrijeme jačih oborina protiče snažna bujica,
Taj povremeni vodeni tok dolazi, vjerojatno. s područja ponora Ambari,
gdje se nalaze i poznate špilje Ambarac i Mandelaja. U prednjem dijelu
špilje vodeni tok se grana prema Mamutovoj dvorani i gubi se u sifonskom
jezeru u smjeru izvora špilje Tounjčice.
Mamutovo jezero. Snimio: D.Bakšić, 2005.
Drugi dio vode otječe prema
takozvanoj Kitovoj utrobi da bi izbio na površinu ispod nasipa pruge kao
drugi povremeni izvor rijeke Tounjčice. Suhi dio špilje sačinjava, osim
većeg dijela Glavnog kanala, Istočni kanal te Zapadni kanal koji
završava Čarobnim krugom, veoma bogatim špiljskim ukrasima. Druga veća
nakupina sigastih tvorevina nalazi se kod Oltara.
Oltar. Snimio: D.Bakšić, 2005.
Glavni kanal je prostran i relativno lako prohodan,
osim što su za prijelaz preko Velikog jezera nužni čamci. Uskih i teže
prohodnih kanala napredovanjem istraživanja biva sve više, a najveći
splet takvih prostora čini Kitovu utrobu.
Iza Kitove utrobe slijedi nastavak špilje, u kojem
dominira dvorana Australija (120x80x60). U produžetku dvorane proteže se 300
metara dugački kanal sa 120-metarskim jezerom. Jezero završava velikim
dolaznim sifonom, a kanal se nastavlja još stotinjak metara po suhom.
Sudionici istraživanja (1986-1990.):
Damir Lacković, Teo Barišić, Zoran Stipetić,
Čedo Josipović, Iva Dobrović, D. Denteš, Ana Bakšić, G. Tomšić, V.
Stipetić, Ž. Vendler, R. Čepelak (popis treba dopuniti)
Nastavak istraživanja u Špilji u kamenolomu Tounj
i
špilji Tounjčici
Teo Barišić
Velebiten br. 1., 1990.
U toku 1988/89. članovi SO PDS "VELEBIT" su nastavili
istraživanje Špilje u kamenolomu. Već početkom 1988-me otkrivena je
dvorana Australija (120x80x60). U produžetku dvorane proteže se 300
metara dugački kanal sa 120-metarskim jezerom. Jezero završava velikim
dolaznim sifonom, a kanal nastavlja još stotinjak metara po suhom.
Pažljivom pretragom dvorane nađeno je još nekoliko kanala (Pod dvoranom,
Južni kanal, Disneyland, Špranja), a među njima i drugi spoj na Veliko
jezero. Nastavljeno je istraživanje povratnog kanala (Djevičanski) do
nizvodnog sifona. Nakon topografskog snimanja ovih dijelova istraživanja
su postala sve teža pa su korištene posebne speleološke tehnike. U dva
navrata je alpinističkom tehnikom ispenjan dio kanala na samom kraju
špilje (Cindrella) i izvršeno prokopavanje uskih mjesta. Južni kanal je
istražen upotrebom ronilačkih odijela, a Skriveni kanal i potpunom
ronilačkom opremom. Pokušano je i ronjenje pretpostavljenog spoja između
Dvorane pod Velikim raskršćem i Suhog korita, kao i uron u nizvodni
sifon Mamut dvorane, a što zbog smanjene vidljivosti nije dalo posebne
rezultate. Krajem 1989-te su članovi SO PD "Željezničar" u špilji
Tounjčici pronašli novi kanal (Desni zazidani) i topografski snimili
glavni sifon do dubine –41m. Više je puta povučen poligon između ulaza
dviju špilja i snimljen teren oko ulaza špilje Tounjčice što je dovelo
do znatno boljeg razumijevanja njihovog odnosa.
 
Detalji na Oltaru. Snimio: D.Bakšić
Vodeni tok
Ulaz u novije dijelove špilje za obilnijih padavina
nije moguć jer je Šišmišev prolaz ispunjen vodom, tako da su sve
pretpostavke zasnovane na nacrtu i zapažanjima speleologa o
karakteristikama kanala. Da bi se razumjelo kretanje vode potrebno je
promatrati ga u dva režima rada, odnosno vodostaja.
Kod prvog i niskog je pretpostavka da vodeni tok
dolazi iz zadnjeg velikog dolaznog sifona, prolazi kroz jezero Eno,
ispod dvorane Australije, ulijeva se u Veliko jezero, sliva niz
Djevičanski kanal i nestaje u sifonu. Ponovo se javlja u Dvorani pod
Velikim raskršćem te kroz niz uskih pukotina (Reibanke, Skriveni kanal)
ulazi u Mamut dvoranu i ponovo nestaje u sifonu. Kod niskog vodostaja
kroz špilju Tounjčicu ne protječe voda. Šum u desnom zidu špilje mogao
bi objasniti cirkulaciju između velikog sifona i jezera pod zidom
zazidanog kanala. Voda se kroz zid provlači u Desni zazidani kanal i
ulijeva u malo jezero da bi se na površini ponovo pojavila na mjestu
stalnog izvora rijeke Tounjčice.
Za vrijeme visokog vodostaja ovi kanali ne mogu u sebe
primiti vodenu bujicu pa voda pronalazi nove puteve. Prvu zapreku - brdo
kamenja i zemlje nastalo kolapsom stropa dvorane Australije voda obilazi
kroz nekoć fosilni kanal, zatim se niz sigasti saljev ruši u sifon pod
Gelenderom da bi se ponovo pojavila u Velikom jezeru. Splet aktivnih
kanala - Labirint prima dobar dio te vode, ali za izrazito velike navale
vode poplavljuju se i Dine, Zigurat i He-he kanal. Cirkulacija između
Dvorane pod Velikim raskršćem i Mamut dvorane postaje preuska pa se voda
kroz Suho korito prelijeva u Drvene ljuske (Kitova utroba). Voda izlazi
iz jezera pod podzidom, a ponekad i iz pukotina u dnu podzida. Kroz
cijelu duljinu s. Tounjčice protječe tada znatna količina vode. Zid
zazidanog kanala brani prolaz i voda kroz glavni ulaz otječe prema
ruševinama starog mlina. Namjerno smanjenom funkcijom desnog zazidanog
kanala došlo je možda i do zatrpavanja prolaza između kanala i
Polupećine. Dizanje vode unutar Špilje u kamenolomu naročito je vidljivo
po čistim, glatkim zidovima Turbine 15m iznad normalnog vodostaja. Uloga
Južnog kanala, sifona u Atlantidi i Kitove utrobe još nije jasna. Ako su
ove pretpostavke točne, ostalo je još mnogo špiljskih kanala sifonima
"zaštićenim" od suhog dijela.
Jedno od nerazjašnjenih pitanja je i dotok vode u
Tounjske špilje. Jedan od odgovora su zacijelo povremeni ponori Ambari.
Druga mogućnost je poznata špilja Mandelaja. Iako je dosta duboka (86m
do vodenog toka) njen je ulaz na nadmorskoj visini od 360m što je znatno
više od ulaza u špilju Tounjčicu pa ne treba odbaciti ni tu mogućnost
pogotovo što od ulaza do zadnjeg kanala u Špilji u kamenolomu postoji
1500m poligona što može značiti i grešku u određivanju dubine. Bojanje
vodenog toka prekinulo bi sva nagađanja, a možda i stvorilo dobar razlog
za pojačano dalje istraživanje.
 
U Pjegastoj dvorani. Snimio: D. Bakšić, 2005.
Perspektiva daljnjeg istraživanja
Najperspektivnija mjesta su sifoni i to: nizvodni
prema špilji Tounjčici (Mamut dvorana, Drvene ljuske), glavni uzvodni
(jezero Eno), uzvodni i nizvodni u Djevičanskom kanalu, sifoni u
Reibankama i Skrivenom kanalu, Južnom kanalu i Disneylandu, Velikom
jezeru, Gelenderu, Zelenom jezeru, a treba pregledati i korita triju
velikih jezera. Sa strane Tounjčice ostali su još sifoni u Desnom
zazidanom kanalu kao i detaljniji pregled glavnog sifona.Iako u suhom
dijelu špilje nema perspektivnijih upitnika postojeće je potrebno
pažljivo pretražiti jer nas je dosadašnje istraživanje uvjerilo u
postojanje velikih prostora iza uskih prolaza (Šišmišev prolaz) i veliku
razgranatost objekta.
Kod Mamutovog jezera. Snimio: D.Bakšić
Ekologija
Kako ne postoje izravni izvori zagađivanja, Špilja u
kamenolomu je poprilično čista. Ipak, pri niskom vodostaju se iz nekih
sifona osjeća zadah nafte. U kanalu Naftaplin se nekim čudnim
tehnološkim postupkom ova nečistoća posebno izdvaja i stalno taloži pa
je zadah tu i najintenzivniji.
Još nepoznati uzvodni dio špilje očito služi kao neka
vrsta filtra. Najsitnije čestice, otopljene u vodi ga lako prolaze i
talože se u blatu. Pedološka analiza će pokazati zagađenost pojedinih
dijelova. Ovo je prilično važno prilikom korištenja vode za piće u
špilji. Najbolje je da se ona uzima na mjestima gdje nema blata i gdje
dolazi s površine (prokapnica).
Zaključak
Špilja u kamenolomu je do početka 1990. godine
"uhvatila" duljinu od 7646 m i tako postala treća špilja po duljini u
Hrvatskoj. Svojom izuzetnom prohodnošću, prostornošću, laganim pristupom
i perspektivom je za neko vrijeme potisnula veliku instituciju
zagrebačkih špiljara – špilju Veternicu. Ovo nije nikakva uvreda staroj
dobroj Veternici već samo kompliment Tounjskim špiljama. U njima je
školovana najmlađa generacija Velebitovih speleologa (u Špilji Tounjčici
i neke starije). Česti posjeti, speleološke škole, tulumi kao i ležerno
istraživanje učinili su ih bliskim, dragim dijelovima špiljskog
folklora. Sasvim je sigurno da će prostrani suhi lijevi krak ulazne
dvorane špilje Tounjčice udomiti još mnoge speleološke ekipe željne
običnog posjeta ili ekstremnog istraživanja u krajnjim dijelovima
špilje.
Osam kilometara
Teo Barišić
Velebiten br. 4, 1990.
Veliki speleološki objekti često se istražuju
godinama. Kako istraživanja traju speleolozi se teško odlučuju na objavljivanje
nacrta, djelomično zbog osjećaja nedovršenosti posla, a djelomično i zbog
važnosti nacrta koji na neki način osigurava poštovanje speleološke etike. Kad
se određen ciklus istraživanja završi nacrt i opis objekta se obično objavljuju
u speleološkoj i drugoj literaturi. Istraživanja koja slijede nakon
objavljivanja nacrta najčešće se prikazuju brojkama pa ostali speleolozi ostaju
zakinuti za puniju informaciju. Nepotpuni stari nacrti često speleologe odbijaju
od posjete objektima prilikom kojih se uvijek pomalo i rošta i traži nešto novo.
U gotovo svim našim najvećim horizontalnim objektima vršena su naknadna
istraživanja.
U tri vikenda tokom 1990. istraženo je ukupno 389 m novih kanala čime je duljina
Špilje u kamenolomu povećana na 8035 m. Za precizniji prikaz poslužiti će mali
dnevnik istraživanja.
3.2.1990. Subota.Višečlana ekipa koju
vodi Damir Lacković odlazi do krajnje točke Špilje u kamenolomu udaljene oko 2
km od ulaza. Namjera im je prokopati uski prolaz na kraju. Prokopavaju prolaz i
provlače se 7 m i na samom kraju Alpinističkog kanala i Cindrelle dolaze na
duboki, lijepi i bistri sifon 2xl m. Izmorena ekipa izlazi u samo nedjeljno
jutro i ruši se na spavanje. Druga ekipa: G. Tomšić, V. Stipetić, Z. Stipetić i
T. Barišić odnose ronilačku opremu do Mamut dvorane. Z. Stipetić i T. Barišić
preronjavaju dva stara sifona i jedan novi i nalaze 57 m kanala. Treći, uski
sifon zahtjeva skidanje boca i provlačenje.
8.9.1990. Nedjelja. Z. Stipetić, D. Denteš, T .Barišić i G. Tomšić dovlače opremu
do kraja Suhog korita gdje je namjera da se preroni prolaz do Dvorane pod
velikim raskršćem. Za razliku od 1988-me kad se odustalo zbog jako mutne vode T.
Barišić i Z. Stipetić izranjaju pod visokom stijenom u Dvorani pod Velikm
raskršćem. Prebacuju opremu u uzvodni dio i roštaju po pukotinama na njenom
južnom kraju. U prvom uronu se uvlače u horizonta1nu pukotinu i spuštaju u 12 m
duboku rupu na njenom kraju, a koja se nastavlja ponovo horizontalnom pukotinom.
Voda se brzo muti i speleolozi se vraćaju na površinu. U drugoj pukotini odlaze
21 m spustivši se 6 m u dubinu. Zahvaljujući vrlo niskom vodostaju pronalaze
mali zračni džep na kraju. Kako nastavak pukotine zahtjeva provlačenje
speleolozi se vraćaju i ponovo preronjavaju prvi sifon nazvan Kapija. Tegleći
opremu do ulaza Z .Stipetić pronalazi novi kanal koji se ne snima topografski.
16.9.1990. Nedjelja. Potaknuti pronalaskom novog kanala velebitaši se vraćaju u
Tounj. Dijele se u tri ekipe. Prva ekipa; Čedo Josipović i Iva Dobrović crtaju
kanal Staza neobičnog skakavca u predjelu Kitove utrobe. Z. Stipetić i D. Denteš
snimaju prilikom ronjenja nađeni ACC kanal čiji je veći dio za normalnog
vodostaja pod vodom. Najviše uspjeha ipak ima treća ekipa; Damir Lacković i Ana
Sutlović koji snimaju splet kanala nazvanih Na krilima leptira pokraj čijeg bi
ulaza prolazili prilikom gotovo svakog istraživanja odlazeći puniti karabitke na
Slonovo pojilo. Zamršeni splet kanala u prvom dijelu Špilje u kamenolomu pokazao
se još zamršenijim. Pažljiva pretraga postojećih upitnika i klesanje još se
uvijek pokazuju efikasnijim od ronjenja za koje ionako smatramo da je još uvijek
u vježbovnoj fazi. Uzvodni sifon Dvorane pod Velikim raskršćem se pokazao manje
perspektivnim nego smo to očekivali. Špilja u kamenolomu je duža od 8 km i grabi
dalje.
Ulaz u špilju Tounjčicu. Snimio: Dalibor Paar |
