|
Špiljsko mlijeko
Bjeličaste, porozne, plastične tvorbe u krškome podzemlju, koje čine vlaknati
mikrokristali nekih špiljskih minerala i voda, naziva se špiljsko mlijeko. U
nekim se zemljama naziva još i gorsko mlijeko te mjesečevo mlijeko. Pod prstima
nalikuje bijelome kremastome siru ili pasti, a kada se osuši postaje grudičasto
i praškasto.
Kristali mogu biti od kalcita, aragonita, monohidrokalcita (CaCO3 x H2O),
magnezita (MgCO3), hidromagnezita
(Mg5(CO3)4(OH)2x4H2O), vaterita (CaCO3) i dr.,
ali nikada ne narastu veliki. Udio vode je obično vrlo visok, između 40 i 70%.
Kalcitno špiljsko mlijeko u svome čvrstome dijelu sadrži više od 90% kalcita, u
obliku finih vlaknatih mikrokristala. Do kristalizacije dolazi zbog izlaženja
CO2 iz kapilarnih tokova vrlo male protočnosti.
Danas kalcitno špiljsko mlijeko nastaje u alpskim i drugim hladnim krškim
predjelima (većinom iznad 1000m nad morem), s temperaturom u podzemlju između
3.5 i 5.5°C, u uvjetima polaganoga kapilarnoga cijeđenja i vlage blizu 100%.
»injenica da ovi talozi nastaju u relativno uskim okolišnim uvjetima govori da
mogu služiti i kao pokazatelj negdašnje klime. Najdeblje naslage špiljskoga
mlijeka nađene su u alpskim špiljama i jamama, a taložene su u razdoblju
srednjega holocena, prije oko 7700 do oko 6400 godina, u razdoblju toplije i
vlažnije klime.
U nekim primjercima špiljskoga mlijeka nađeni su i mikroorganizmi (bakterije,
alge i gljive), te se smatra da su i oni sudjelovali u razgradnji stijene
podloge i stvaranju špiljskoga mlijeka.
Zanimljivo je da se špiljsko mlijeko odavno upotrebljavalo u humanoj medicini
kao sredstvo za zaustavljanje krvarenja, liječenje dizenterije, a vjerovalo se i
da poboljšava mlijeko kod dojilja.
Špiljsko mlijeko na stalaktitu.
Bežurova jama, Desne, Metković.
Iz Zbirke siga Hrvatskoga
prirodoslovnoga muzeja, kat. br. 82.
Snimila: S. Mikulčić, 2003.
Nakupina špiljskog mlijeka na zidu kanala.
Jama puževih kućica. Crnopac, Južni Velebit.
Snimio: V. Božić, 2001. |
