SPELEOLOŠKI LOGOR NA BRAČU 1992.

Vida Ungar
 

Već je ljeto, u Velebitu su u jeku pripreme za jednu veliku ekspediciju u Španjolsku i za jednu malu na Brač. Sudionici su ovogodišnji tečajci: Filip, Sunčica, Joža, Tamara i Beba. Traže nekog starijeg tko će ići s njima, jer "mi smo još mali i strah nas je same". I budući da je Patak uspio dobiti nešto godišnjeg, nas dvoje odlučismo ići s njima. Još je trajalo veselje zbog te naše odluke, kad se pojavila nova opasnost: ovi ekspedicionisti se razmilili po oružarstvu i ne izgledaju baš kao da misle išta u njemu ostaviti. A jama u koju mi mislimo ići ima 363 m (toliko smo mislili da ima). Pokušavamo spasiti što se spasiti dalo i uspjeli smo izvući oko 400 m užeta i nešto opreme. Bili smo jako sretni tako opremljeni, ali je Slaven svejedno odlučio posuditi nam svu svoju opremu, ipak je to bolje. Neki dijelovi te opreme bili su dosta spominjani kasnije.
Cilj nam je bio spustiti se u jamu Podgračišće II ( ili Titina jama) koja koja je prema starom nacrtu bila duboka 363 m i nalazi se pokraj Pražnica i eventualno istražiti još koju jamu u tom području.

Krenuli smo 03.08. svatko svojim putem: Patak i ja u Šibenik posjetiti Tea (bivšeg urednika i idejnog tvorca Velebitena), Aidu (njegovu ženu) i njihovu djecu, ostatak ekipe direktno na Brač. Jedino što se nismo točno dogovorili kada ćemo nas dvoje doći i gdje ćemo nas dvoje doći i gdje ćemo se naći jer su ostali trebali prvih nekoliko dana biti na Bolu. Stigli smo na Brač u petak, 07.08. navečer, i s onako prenatrpanim biciklima noću krenuli prema Nerežišćima. Prespavali smo blizu ceste nakon što smo se popeli na visoravan, a ujutro nastavili prema Bolu. U Pražnicama smo ipak odlučili u dućanu pitati da li su naši prijatelji već ovdje, jer nam se nikako nije dalo sjuriti u Bol i tamo saznati da se trebamo onako pretovareni penjati natrag. I dobro smo učinili. Čovjek u dućanu nam je rekao da su tu i opisao nam kako do njih doći. Nakon oko pola dana lutanja, Patak ih je pronašao pored Kovačevića jame (227 m duboke) i nisu mi mogli opisati svoju sreću kad su ga ugledali. Nažalost, jamu su već raspremili, ali nisu stigli do dna, jer su došli do previsa, a nisu bili sigurni da li se može spustiti tako puno na jednom spitu. Bilo kako bilo, svi smo bili ponosni na Jožu kako je to dobro opremio, i sad kad je iskusni Patak bio tu, sve je bilo u redu odmah smo se spustili do prve kuće da pitamo mještane za još poneku neistraženu jamu u okolini. Oni su znali za dvije u neposrednoj blizini (u jednu od njih su vlasniku kuće "popadale" željezne šipke konstrukcije kojom je kao lovio golube i mi smo se brzopleto ponudili da ćemo ih izvući, kao "usput nam je"). Ali prvo smo morali s njima nešto pojesti i popiti, jer se ništa ne smije raditi na brzinu i praznog želuca, a osim toga, zašto uopće ići u hladne i mračne jame kad se tu okreće janjac i pije vino. Nisam baš sigurna da smo im uspjeli to objasniti, ali svejedno su nam jako dobro opisali put do jama tako da smo obadvije brzo našli. Jedna je imala okrugli ulaz i izgledala poput bunara. Bacili smo kamen i brojali sekunde: s = (a/2)*t2... pa to ima preko 100 m! Druga jama je imala manji ulaz i kamen je udarao u stijene tako da nismo uspjeli procijeniti dubinu. Sunčica i ja smo odmah počele nagovarati dečke da nas puste prve, jer nismo nikad bile prve u nekoj jami i užasno jako smo željele to probati. Nakon kratkog oklijevanja, Patak nam je dopustio i odlučile smo da Sunčica ide prva u onu užu jamu, a ja u okruglu. Prvo smo krenule u Sunčicinu, jer nismo imali dva kompleta za postavljanje, a da stvar bude brža odmah smo postavili dva užeta: jedno Sunčica , drugo Patak. Ispostavilo se da je jama duboka 30 tak metara i da na dnu ima jedna žaba koja zbunjeno gleda došljaka pogledom iz kojeg se ne daju dokučiti njezine skrivene misli. I dok se iz jame čulo kuckanje Sunčicinog prvog spita, vani se na jednom drvetu odvijao kratki tečaj za Gogu i Renatu, nešpiljarske članove ekipe koje su nakon nekoliko dana cvrljenja na suncu pokazale veliku želju za spuštanjem u prohladne, tamne i vlažne dubine. Glavni instruktor teoretičar bio je Filip, a ostali su dodavali praktične savjete izvedene iz vlastitog iskustva. Rezultat je bio da je drvo stenjalo, a Goga bespomoćno visila na njemu sa svim spravicama ukopčanim na uže pokušavajući razabrati čije je savjete najbolje slušati. Ne znam kako je to završilo, jer je Sunčica bila gotova sa spito pa smo uzeli opremu i otišli u onu drugu jamu "koja je preko 100 m duboka"! Na ulazu smo postavili devijator i krenula sam u jamu sa 100 metarskim užetom noseći još jedno od 50 m u transportnoj vreći, za svaki slučaj. Već nakon nekoliko metara jama se širi, a zidovi su potpuno obloženi sigovinom i ukrašeni debeljuškastim kaskadnim saljevima koji izgledaju poput čuperaka neke davno okamenjene tustike. Bila sam očarana i beskrajno znatiželjna što ima dalje. Oko mene su svjetlucali bezbrojni kristalići i otkrivali prekrasne boje - ružičastu, bijelu, narančastu i smeđu u svim nijansama koje su se razlijevale po zidovima. Polako sam se spuštala i ugledala rascjep koji je spajao moj dimnjak s još jednim. Zanjihala sam se u njega, ali nisam vidjela gdje gore završava. Rascjep se prema dole širio, tako da su se ta dva dimnjaka gotovo stopila u jedan. Osvjetljeni toplom svjetlošću karabitke zidovi su izgledali tako mekano i dobroćudno da sam se začudila kada sam leđima bubnula o vlažnu i tvrdu stijenu zaboravivši da se njišem i da sam se trebala dočekati nogama. Jama se i dalje polako širila tako da nisam trebala zabiti niti jedan spit, samo je trebalo malo nategnuti devijator. Došla sam do dna prije nego do kraja 100 metarskog užeta, znači fizika je zakazala ili mi nismo dobro brojali sekunde. Po podu je bila rasuta gomila glomaznih željeznih šipki koje smo obećali izvući iz jame. Obeshrabrila sam se kad sam pokušala jednu podići i shvatila da ćemo se prilično namučiti dok ih ne izvučemo. Malo sam prošvrljala po dnu u nadi da ću naći neki prolaz dalje, ali našla sam samo dva uska kanalića dugačka nekoliko metara i gomilu kukaca sličnih divovskim komarcima koji su mi ovdje dolje bili jedino društvo. Na oko pola puta prema izlazu shvatila sam da sam baš mogla i ostaviti uže i transportnu na dnu, jer bi ga lako izvukli van, a meni nije baš olakšavalo uspon. Kad sam pogledala gore, uočila sam da je vani već noć, jer se izlaz tek nazirao, opkolivši komadić tamnog neba. Penjala sam se polako uživajući u čarima te jame u kojoj nitko prije mene nije bio i jedva sam čekala da podijelim svoje oduševljenje sa Patkom i Sunčicom, čije glasove sam čula na izlazu. Te večeri sam ušla i onu drugu jamu s Renatom kojoj je to bilo prvi put da se uopće nalazi na užetu, ali pokazala se kao izvrstan početnik. Bila je sva ozarena, obje smo bile sretne, samo je onoj žabi već bilo dosta špiljarske promenade kroz njeno mirno utočište pa nam je okrenula leđa i zavukla se dublje u rupu. Sve u svemu, Goga i Renata su se pokazale kao vrlo perspektivne mlade špiljarke i svi smo bili jako ponosni na njih, samo ih je još trebalo naučiti da pravi špiljari jedu kad god im se za to pruži prilika, a pogotovo nakon jame, ali one su svejedno odmah otišle spavati. Kasnije te večeri se ispostavilo da to i nije bilo tako loše s obzirom na to da su se naše zalihe hrane drastično stanjile, a sutra je nedjelja. Zaspali smo s nadom da dućan ipak radi i nedjeljom.
Idući dan smo malu jamu raspremili, a drugu su se spustili Joža, Tamara, Beba, Filip, Patak i Sunčica. Svi su bili oduševljeni jamom i puno manje oduševljeni poslom koji nas je čekao: izvući 16 oko deset kila teških željeznih cijevi (onih za skele). Patak i Sunčica su dolje kačili cijevi za uže, a Joža, Tamara, Filip i ja smo vukli. Mislim da nije potrebno posebno opisivati naše osjećaje pri tom poslu. Snagu nam je davala nada da će vlasnik biti darežljiv kao što se do sada pokazao pa smo jamu nazvali Jama janjećih šipki, (kasnije smo ustanovili da bi je baš mogli i preimenovati). Kako je zadnja cijev izišla iz jame, veći dio ekipe se navrat-nanos spakirao i odjurio u Pražnice ne bili uhvatili još isti dan autobus za Bol, a Patak, Sunčica i ja smo raspremili jamu i vratili se u logor gdje nas je dočekalo neugodno iznenađenje: ostavili su nam gomilu stvari uključujući i svoju osobnu opremu. A mi smo imali samo bicikle (naša dva s gepekom, jedan bez, koji nam je posudio Jure iz Pražnica), a trebalo je to sve donijeti do Pražnica. Bez nade da ćemo uspjeti u jednoj turi sve prebaciti, natovarili smo Sunčicu koja se otputila u selo, a Patak i ja smo nastavili sistematski slagati na prtljažnike 400 m užeta, 4 ruksaka, još hrpu opreme koja nije nigdje stala. I baš kad smo sve spakirali, stao je prazni autobus i ponudio da nam prebaci nešto stvari (mora da smo zaista jako čudno izgledali). Zahvalno smo ubacili u autobus ona dva ruksaka i odvezli se u Pražnice u pratnji autobusa koji nam je osvjetljavao cestu. To bi zaista bio prekrasan doživljaj da nam bicikli nisu bili tako prenatrpani i nestabilni. U Pražnicama smo našli Sunčicu s probušenom gumom i Juretovu kuću gdje su nas jako lijepo primili: nahranili su nas izvrsnim ovčjim sirom i kruhom i grožđem i napojili vinom i nakon ugodnog razgovora smjestili nas na cisternu na spavanje. Bili smo zaista oduševljeni Pražnicama i Pražničanima, a pogotovo Juretovom obitelji (kod kojih smo ostavili višak stvari) i koji su učinili naš boravak u Pražnicama zaista nezaboravnim.

A idući dan počela je velika avantura: nas troje, naravno opet pretovareni, krenuli smo po najvećoj žegi u potragu za Titinom jamom, o kojoj se uvijek toliko pričalo i iz koje je potekla poznata pjesma Izvucite me van!. U tom trenutku posebno nam je u glavi odzvanjao upravo stih "..izvucite me van, jer sav sam mokar.." dok je sve oko nas bilo suho i usijano. A ovaj put nam nisu tako dobro objasnili gdje se jama nalazi, tako da smo se dosta namučili. Dok ju nismo našli. Na svu sreću, u blizini je bilo vode za okrijepu i nakon psiho fizičkih priprema (ručak, naravno) bili smo spremni za moj prvi spit koji je prilično potrajao, ali su me utješili da to obično tako biva s prvim spitom. Otvor jame je tako velik da sam bila na danjem svjetlu sve do kraja 30 metarskog užeta koje smo postavili na ulazu i upalila sam karabitku tek nakon navezivanja 100 metarca iz transportne. I onda je počelo spuštanje niz 255 m dugačku vertikalu bez i jedne poličice, a Slavenov je pojas polako počeo tištiti. Ali uzbuđenje je bilo puno jače od te neugodnosti i polako sam napredovala gledajući kako bih mogla izbjeći zabijanje spita. Uspješno sam provukla zamku kroz veliki pješčani sat i nastavila dalje, a predamnom je priroda ponosno pokazivala svoju veličanstvenu moć. Stijene su bile izbrazdane kanalićima koji su podsjećali na tragove crvića u crvotočnom drvetukoje je voda izdubila na svom putu prema unutrašnjosti zemlje topeći čvrstu stijenu kao što vatra topi vosak. Zidovi su bili potpuno isprani, bez blata, bez krušljivog kamenja, bez sigovine, samo čista stijena koja nestaje negdje u dubini. A mene je mučio spit. Trebala sam ga zabiti na jednom jako nezgodnom mjestu i sve sam gledala kako ću kad ugledah malu, pravilnu prepoznatljivu rupicu - pa tu je netko bio poslije događaja sa sajlom! I to sa spitovima! Veselo sam uzvikom objavila svoj pronalazak Patku i Sunčici koji su na površini nestrpljivo čekali vijesti iz dubine. Uspjela sam, malo forsirajući, koliko toliko zašarafiti pločicu u taj stari, zahrđali spit i krenula dalje laka srca: sad je samo trebalo dobro gledati i neće trebati bušiti stijenu koju voda, doduše, lako oblikuje, ali nama malim, slabašnim ljudima ipak predstavlja izvjestan problem. Sve je jedno vrijeme išlo fino, spitovi su se nalazili upravo na mjestima na kojima sam ih očekivala, a onda me nenadano nešto zaštopalo. O, ne! Zapetljalo mi se uže u vreći a nema ni p od police na koju bih mogla stati i otpetljati ga. Ne znam koliko dugo sam se s tim natezala, Patak mi je već počeo dovikivati neka idem van, to će on poslije (to je dobra strana tih bunara, što se možemo dugo čuti), onda sam se nekako, gurajući sfrkano uže u Slavenov stop-descender (koji je isto priča za sebe što se tiče onog stop), uspjela dovući do neke udubine u stijeni u koju sam se jedva uglavila i izvukla ostatak užeta iz vreće sebi u krilo. Na svu sreću, nije ga bilo više tako puno pa sam ga uspjela nekako otpetljati i doći do idućeg spita. Ali onda mi je već bilo dosta torture u Slavenovim horror gaćama, noge su mi bile potpuno utrnule pa sam odlučila izaći van, a onih preostalih petnaestak metara užeta sam ostavila da visi kao bijeli crvuljak uperen u mrak. Vani me dočekala vatrica i uz večeru smo se dogovorili da ćemo sutra svo troje ući u jamu i postaviti je do dna. Ispod vertikale nalazila se velika kosa polica, a ispod nje jedna još veća gdje je Patak prepustio vodstvo Sunčici. Bilo je zgodno stajati na nogama i ne biti navezan na uže nakon toliko visenja, ali je trebalo jako paziti na kamenje kojeg je tu bilo u izobilju i koje je samo čekalo da se sjuri s police u dubinu. Pažljivo smo išli za Sunčicom od spita do spita dok je nismo našli kako švrlja po dnu i traži gdje bi mogla upotrijebiti onih 30 tak metara užeta koje nam je ostalo. Međutim, to je bilo to, očito su oni stari špiljari prilično "fulali" kod mjerenja. Tako smo to uže ostavili na onoj zadnjoj polici prije vertikale pa će ga naši prijatelji navezati na ostatak užeta koje ćemo izvući uz vertikalu kod raspremanja. Mislili smo da ćemo vani zateći veselo društvo, ali sam našla samo Patka i vatricu, a Sunčica još i mene i večeru. Od našeg društva ni traga ni glasa i sutradan smo već počeli vijećati da li da ih čekamo ili da se odemo u Bol kupati i uživati u čarima mora na kojem se nalazimo već tjedan dana, a nismo ga pravo ni vidjeli, a naša neopisivo prljava tijela za njim već neko vrijeme žude. Ali, još nismo stigli donijeti odluku, kad nas je trgnulo prigušeno "Helop!" i uz malo navođenja pojaviše se odlučni špiljari spremni na osvajanje dubina i nekoliko pridruženih članova spremnih za izvlačenje užeta iz jame. Na kraju se u jamu odluče krenuti samo Joža i Tamara, a mi smo vani slušali priče o velikom plavom moru i nestrpljivo čekali vijesti iz dubine. Nakon nekog vremena ugledali smo plamičak kako treperi duboko u mraku i nehajno viknuli: "Jeste li sve lijepo spremili?", a odozdo je prigušeno doprlo: "Ništa nismo raspremili!". Nakon višestrukog provjeravanja ove rečenice i opetovanog njenog ponavljanja, obavijestili smo Patka, a on je rekao: "Ha, ha, dobra šala!". Nakon nekoliko sati oblačio se opet za jamu dok je Tamara uzbuđeno objašnjavala kako je ostala na spitu bez svjetla i kako ga je jedva prešla i i uplašila se i uz tako rikavajuće svjetlo su izašli van. I tako su Patak i Joža otišli rasprematijamu dok su se ostali muškarci otišli skitati okolo, a mi žene vodile ženske razgovore dugo u noć. Onda smo izvukli užad, a Patak nas je krstio za naše silne metre dubine i tako je završio špiljarski dio ljetovanja.

Idući dan smo se rastali: Patak i ja smo otišli u Bol sprati sa sebe silnu prljavštinu od proteklih dana, a ostalo društvo je ostalo u Pražnicama s time da će otići u Supetar na brod. Bio je neopisiv užitak provesti cijeli dan na moru, a navečer smo se polako uspeli na visoravan s namjerom da se spustimo na drugu stranu u Splitsku. Ali nismo mogli proći kroz Pražnice, a da ne svratimo u birtiju na čašu(e) Schweppesa. Tu smo imali što vidjeti: cijelo naše društvo na okupu, odgodili su odlazak za sutra. I tako smo se uz obilje Schweppesa i Coca-Cole dogovorili da moramo ovamo doći i iduće godine, jer Pražničani znaju još puno neistraženih jama koje samo čekaju na nas.

Velebiten br. 14, 1993.

SUBOTA, 24.07.1993.
Rano juto. Vlak je krenuo, a u vlaku mi: Damir, Kabić, Filip, Lubina, Vida, Patak, Tanja, Pavle, Sunčica, Neven K. i prijatelji. Gužva je odvratna. Tijekom puta misteriozno su nestali Damir, Kabić, Vida, Patak i Neven K. a mi se jadni siročići našli sami u Rijeci. Trebalo je nosit svu tu beskonačno tešku opremu, trebalo je i jesti, i svašta je još trebalo. Na brodu je još i puhalo i pola stvari nam odnijelo, a uskoro je pao mrak i strah nam je ulazio u kosti. I sve!

NEDJELJA, 25.07.1993.
Iz broda u Split, iz Splita na trajekt, iz trajekta u Supetar, iz Supetra u bus, iz busa u Pražnice. UUPSSS nema Filipa i Lubine, ali tu je Maja. Ulazimo u Jurinu kuću...
Nigdje nikoga. Osjećamo se uljezima, ali evo zore, evo dana, evo Jure bez Bobana. Krasno smo si popričali s Juretom iako vam baš ne znamo reći o čemu je govorio. Stopamo do Bola koji je 25 km udaljen od Pražnica, a tamo nas čeka genijalan smještaj. Miris borovine i talasanje mora.

PONEDJELJAK, 26.07.1993.
Plivanje, brčkanje, ronjenje, skakanje, prženje ....
Jednom riječju MORE.

UTORAK, 27.07.1993.
Dan velikih valova. Uživamo mi, a i surferi za razliku od Filipa i Lubine koji su od Hvara do Brača u probušenom gumenjaku s diskutabilnim motorom bježali ispred morskog psa pet sati po najjačem suncu (?!)

SRIJEDA, 28.07.1993.
Siti morskih, žudimo za jamskih užicima. Na Pražnice je pao mrak, a mi (Pavle, Tanja, Sunka) u 60 metarsku jamu (Glavica).

ČETVRTAK, 29.07.1993.
Zora je. Smrznuti izlazimo iz jame. Utopljavamo se za spavanje. Uskoro nas obljeva znoj. Vrućina je nepodnošljiva, a nigdje hlada. Od sada u jame idemo po danu. Vodu grabimo iz pražničke cisterne koja je od logora udaljena nekih 500 metara.

PETAK, 30.07.1993.
Odlazimo u istraživanje slijedeće jame: Buškova glova - 51 m
U jamu su se nakon Pavla i Sunčice pod budnim okom Tanje spustili Maja, Danijel i Tomislav. Očarani su ljepotom bračkih špiljskih ukrasa. Uveče su se Filip i Lubina spustili u jamu s poskokom (26,5 m), te je u panici "zaboravili" nacrtati.

SUBOTA, 31.07.1993.
Žene (Tanja, Maja i Sunčica) kao i uvijek tijekom povijesti spašavaju stvar hrabro se suočavajući s opašnošću crtajući jamu. Špiljski zmazani odlazimo u Pučišća, prekrasno mjesto uz more 7 km udaljeno od Pražnica. Beskonačno uživamo more.

NEDJELJA, 01.08.1993.
Vratili smo se u logor. Pajo tek što je stigao i eto nevolje. Pajo se vraća kući. Napeto išćekujući pojačanje iz Zagreba na kraju ipak sami i jadni odlazimo spavati.

PONEDJELJAK, 02.08.1993.
Istražujemo dalje. Runjina jama 81 m i Mala jama 28 m. U međuvremenu stiglo je pojačanje s biciklima. Vida, Patak, Iva, Čedo, Neven K. i Neven A. Zavladalo je veselje.

UTORAK, 03.08.1993.
Biciklisti istražuju još dvije jame (Plišivica 91 m i Mala Plišivica 102 m).

SRIJEDA, 04.08.1993.
Ponovo uživamo u moru, a stižu i biciklisti. Usavršavamo igranje freesbya, freesballa, picigina i hrvanja.

ČETVRTAK, 05.08.1993.
GOSPA OD SNIGA. Dan kada je prije 100 godina na Bol pao snijeg. Cijeli dan živimo za feštu. Fešta je konačno počela. Razočaranje.

PETAK, 06.08.1993.
Saznajemo za Lukinu jamu. Ideja je rođena.
IDEMO NA VELEBIT!

Resume:
Cette annee nous avons explores sept grottes sur l'ile de Brač qui se trouve sur la mer Adriatique pendant la periode entre 24 juillet et 7 aout 1993. Deux de ces cavites ont ete deja explorees dans les annees soixante.

Abstract
The article is in a form a diary describing the speleo camp on the Adriatic island Brač in the summer of 1993, where a group of young cavers explored 7 pits during 2 weeks. After that they joined the explorers of Lukina jama on Velebit, and helped them to transport the equipment out of the pit.

name profondeur/depth

GLAVICA 60 m
BUSKOVA GLOVA 51 m
JAMA S POSKOKOM 26,5 m
RUJINA JAMA 81 m
MALA JAMA 28 m
PLIŠIVICA 91 m
MALA PLIŠIVICA 102 m