|
ZEKO I POTOČIĆ (Branko Mihaljević)
U jednoj zimskoj noći tam' gdje je visok brijeg zamrzo se potočić i prekrio ga snijeg.
A jedan mali zeko taj potok traži svud, gdje je, kud je nestao? - to njemu tišti grud.
I plače, plače zeko mlad za potočićem tim, žali, žali zeko sad, žali srcem svim.
I tužan misli zeko: "Ta gdje je potok taj, možda laste slijedio u dalek južni kraj?"
(ponovo zadnje dvije kitice)
Ova dječija pjesmica u pjevnom ritmu valcera bila je dugo vremena popularna i često se izvodila na radiju. Naravno da su ju pjevali u svim društvima, pa tako i u "Velebitu". Nastala je u drugoj polovici 50-tih. Podsjeća na onu "Haj Lily, haj Lily, hajlo", koja se također pjevala dugo vremena posvuda. AKO DOĐEŠ U NAŠE DRUŠTVO Marijan Čepelak - Maligan (kontrafaktura na poznatu pjesmu "San Francisco", Scott McKenzi)
Ako dođeš u naše Društvo mnoge čudake sresti ćeš ovdje ti, ako dođeš u naše Društvo, znaj, u principu, oni su dobri svi.
Planinarstvo privlači ljude što im ne znači samo zarada, lova, oni žive od snova.
I u takvoj sredini možda nekom se čini da svijet je roza boje, da stvari dobro stoje.
Ako dođeš u naše Društvo zauvijek ćeš tu u njemu ostati, ako dođeš u naše Društvo ostvarit se mogu i mnogi prekrasni sni.
Sigurno ti je dobro poznata jesma Scott Mc Kenzija iz ere "hipi", 60-tih godina, a koja se još i danas čuje na radiju. Stihovi odgovaraju melodiji, premda ih u originalu možda ima više. Ovo je "kratko i jasno", i premda se odnosi na naše Društvo - "Velebit", nosi donekle i pečat te epohe.
Uz ovu pjesmu bi odgovarala fotografija "Velebita" s ulične strane, a po mogućnosti iz onog doba (dok nije bilo kafića). No, svejedno, može i današnja. BABICE
Babice se voze, voz, voz, voz vu zelenem košu, koš, koš, koš jedna drugu pita, pit, pit, pit gde su tvoji zubi, zub, zub, zub izbilo ih dete, det, det, det sa malenim batom, bat, bat, bat.
Babice se greju, grej, grej, grej pri zemleni peći, peć, peć, peć jedna drugu pita, pit, pit, pit zakaj nemaš muža, muž, muž, muž zato nemaš muža, muž, muž, muž kaj si stara baba, bab, bab, bab.
Babice su pile, pit, pit, pit vu lipovem ladu, lad, lad, lad jedna drugu pita, pit, pit, pit gde su stara lete, let, let, let heja, huja, haja, hoj, hoj, hoj denes smo pijane - zjutra v grob.
Stara narodna pjesma iz kajkavskog govornog područja, najvjerojatnije Zagorja. Nekada se češće mogla čuti na radiju, kao uostalom i druge narodne pjesme. S obzirom da je sasvim neobična i različita od drugih narodnih pjesama, a istovremeno duhovita (premda obrađuje ne baš veselu temu), uključena je u repertoar "Velebitaša". Premda, ne puno njih. Za njezinu popularnost u našem krugu najviše je zaslužan Akac, kao odličan gitarist i poznavalac kajkavskog stiha i melodija, pokojna Hunika, zatim ja, pa Dado ("poluvelebitaš") i još poneko. S obzirom da se uvijek sviđala svim generacijama "Velebitaša", treba biti svakako uvrštena u pjesmaricu. BABU JE BU..
Babu je bu, babu je bu, babu je buha hpičila.
U njezinu pi, u njezinu pi, u njezinu pisanu opravu.
Deda je be, deda je be, deda je bele gače obuko.
Pa izvadi ku, pa izvadi ku, pa izvadi kutiju duhana.
I napravi de, i napravi de, i napravi debelu cigaru.
Ovo je zafrkantska pjesma iz davnih vremena, onih kada su se neke stvari mogle reći samo prikriveno. Upravo je u tome bio "štos", da se samo naslućuje prikriveni značaj. Naravno, uvijek se to odnosilo na ljubavne odnose, seks i sl. U tom smislu su bili i vicevi. U 60-tim godinama taj način izražavanja bio je još uvijek jako prisutan. Tada mlađe generacije počinju unositi direktnije (grublje) odnose i izražavanja, paralelno sa ukidanjem raznih "tabua" u društvenim odnosima i kulturi opčenito. Nije na nama da sudimo što je bolje - sva ima svoju dobru i lošu stranu. Ljudi su u biti bili isti i sa istim potrebama i sklonostima. Razlika je samo u tome na koji način su se izražavali i javno pokazivali svoje osjećaje i odnose. Zato nam se s ove vremenske udaljenosti sadržaji nekih pjesama, kao i neki vicevi iz onih vremena mogu činiti smiješni i glupavi. Nema sumnje da je bilo puno malograđanske hipokrizije u tome, ali isto tako treba priznati da je u tom prikrivanju bilo i čari. BALADA IZ ŠPILJE Marijan Čepelak - Maligan (kontarafaktura na pjesmu "Balada iz predgrađa" (stihovi: Dobriša Cesarić, glazba: Hrvoje Hegedušić)
I lije u špilji karbidna lampa svjetlost plavičastožutu po debelom blatu na podu kanala i dvije-tri sige u kutu
I uvijek neki neobični ljudi nose tu svjetlost do mraka sa željom da uđu u njegovu tajnu pa makar tek par koraka
A nedjelje jedne, nije važno koje tek, sreća će doć' i naći će kanal kilometar dugi i cijeli, cijeli ga proć
I doći će sutra, i preksutra doći i doći će još mnoge dane i kopat će zemlju, i razbiti kamen na rukama imat će rane
Al' u srcu svome sretni će biti jer znat će da uzalud nije trud što se daje dobrim se vraća i bezbrojne nade krije
A život će teći - i lijep, i ružan i čudan, i tužan, i krasan u zajedničkom radu, prijateljstva skladu naći će smisao jasan
I lije u špilji karbidna lampa svjetlost plavičastožutu po debelom blatu na podu kanala i dvije-tri sige u kutu
Ove sam stihove skladao u kolovozu 1998. ovdje na Mallorci, uoči ponovnog susreta sa starim prijateljima i uz razmišljanje o skorim istraživanjima. Ima dosta sličnosti sa Cesarićevim stihovima, tako da se može reći da je to parafraza, ne samo kontrafaktura na Hegedušićevu melodiju. Inače, taj izvornik (Balada iz predgrađa) znali smo puno puta pjevati na našim susretima. BARBARA Marijan Čepelak - Maligan (kontrafaktura na francusku šansonu istog naslova)
Gdje je ta Barbara, malena prostorija, a čudnog imena - Barbara ---
Kad strusiš dva-tri piva u mjehur to se sliva i izlaz brzo traži, rješenje sad mi kaži!
Ključ visi tu na štoku sa privjeskom o boku, okreni u dva krata ključ spasonosnih vrata
Tu je ta Barbara, tu na kraju haustora skrivena je ta - Barbara ---
Još neke davne zime dali su joj ime i krstili pred svima sa bočicom urina
Sad svakome je jasno da ovo ime krasno ne nosi živi stvor već sanitarni čvor
To je ta Barbara, smrdljiva i prljava, a svima potrebna - Barbara ---
Ti stari "Velebitaši" su bili huncutaši, a mladi su im slični, vragolijama vični
Pod lukom ovog stropa često su i tropa, al' sve se tolerira dok gitara svira
Naša je Barbara već odavno poznata i čuvena je ta - Barbara --- Vjerojatno ti nije poznata izvorna pjesma za ovu kontrafakturu - Barbara - francuska šansona iz "onih davnih vremena". Kad sam bio mali slušao sam ju puno puta na radiju. Nešto kasnije, početkom 60-tih godina, a dok sam bio u ekipi Vladimira Horvata i pomagao u održavanju "Horvatovih 500 stuba", ponekad pri povratku s Rauhove lugarnice Emin Armano i ja smo, između ostalih, pjevušili i tu pjesmu. Još danas ju imam "u uhu" i na taj način mi je poslužila kao melodijski nosač za temu koju već odavno želim na neki način izraziti. Ovaj način je bez sumnje najbolji. Naime, naša "Barbara" je zaista vrlo važan dio "Velebita" i zaslužuje čast da bude među velebitaškim pjesmama. Treba istaknuti i Vladimira Hebara, starog "Velebitaša" koji živi već dugo godina u Danskoj, a koji je napisao prije par godina dobar, premda malo zbrkan članak "Smiješno - oblačno", objavljen u Velebitenu br. 34, a u kojem spominje pored ostalog i otvaranje "Barbare" - sasvim poseban događaj, a koji puno govori o karakteru "Velebitaša". Onaj "detalj" s bocom je zaista originalan i ujedno centralni dio tog događaja. Radi toga citiram ovdje Vladeka: "Seansa je završena krštenjem, jedan klin je na brzinu zabijen u plafon haustora ispred (onda tamnijih) vratiju, na uže je zavezana stara flaša mlijeka, za priliku napunjena - urinom (kinte za šampanjac onda nismo imali), kuma je zanjihala flašu koja se razbila na vratima, i imenovala - oh, danas već svjetski poznatu - BARBARU!" Sad mi pada na pamet da nije slučajno uzeta boca od mlijeka, jer ta je imala puno širje grlo od drugih boca i lakše se mogla napuniti spomenutom tekućinom. Žao mi je što nemam neki snimak izvorne pjesme, a koja je usput rečeno vrlo lijepa i glazbeno zahtjevna. To je pjevao neki muški kvartet. Najistaknutiji dio pjesme je melodijski motiv koji u mojim stihovima odgovara strofama koje na kraju imaju ono: - Barbara --. Ostale strofe (u paru) odgovaraju drugom dijelu melodije, u originalu vrlo komplicirane, ali koja se lako može pojednostaviti u našoj izvedbi. Kad sam nedavno lijepio pločice u našoj novoj kući, sjetio sam se da sam takav posao radio po prvi put upravo u Barbari - jedne davne zime 60-tih godina, zajedno s Ivanom Kruhakom, poznatim starim špiljarom. Bilo je to vjerojatno prvo preuređenje te prostorije, a od tada do danas su bila barem još dva. Razmišljajući o tome počeli su se stvarati stihovi koje sam odmah zapisao na komadu kartona. Zanimljivo je da neki tako davni događaji mogu biti poticaj za novo stvaranje, kao i to da se toliko toga nauči (ili po prvi puta radi, doživi, iskuša ...) u "Velebitu".
BREGOVI SU OSTALI ZA NAMA (SERENADE OF THE BELLS) Twomey - Goodhart; prijevod i aranžman Mario Kinel
Bregovi su ostali za nama plavo nebo zavičaja mog u daljini sjetno zvone zvona serenadu srca mog.
U dalekom nepoznatom svijetu pratila me uvijek pjesma ta blažila mi ona bol i sjetu na moj rodni sjećala me kraj.
Šumi, pjeni plavo more za brodom srebren ostao je trag u daljini gledam gore u moj kraj se vraćam drag.
Bregovi se uzdižu pred nama njive drage zavičaja mog u daljini opet zvona zvone serenadu srca mog.
Šumi, pjeni plavo more ... (još jednom druga i treća kitica)
To je jako popularni šlager 50-tih godina. Snimak Ive Robića na CD-u je iz 1953., a presnimljeno s jednog od 4 CD-a iz luksuznog izdanja albuma "Pjeva vam Ivo Robić" - izvorni snimci 1949 - 59. u izdanju Croatia Records, 2001. sa ukupno 95 pjesama, a do kojeg sam došao pravim čudom ove jeseni (naklada je bila mala i kažu da nije bila u prodaji - uglavnom je sve podijeljeno). Pjesmu su pjevali oni stariji "Velebitaši", mi smo polako zaboravili riječi, ali prvu kiticu smo dobro znali i Akac je to gotovo redovito svirao zajedno s drugim pjesmama takvog romantičnog ugođaja. Drago mi je što ju sada u cijelosti mogu ponuditi "Velebitašima". ČIRI-BIRI BELA
To nisu jarboli moje brodice, već to su ručice1 moje Marice. (dva puta)
ref.: Čiri-biri bela Mare moja, čiri-biri bela Mare moja, čiri-biri bela Mare moja, odoh u marine (dva puta)2
To nisu jidra moje brodice, već to je suknjica3 moje Marice (dva puta)
ref. (dva puta)
To nije krma moje brodice, već to je guzica moje Marice
ref.
- - - - - 1 nožice 2 Čiri-biri bela Mare moja, kolika je rupa tvoja, taj kalibar nema broja, odoh u marine. 3 gačice
Kad se pjeva ova pjesmica, brka se originalni tekst s dodacima, odnosno, izmijenjuje. Teško je razlučiti što je što, pa bi trebalo pitati nekoga tko zna više o tome. Sigurno ima još kitica, kako onih originalnih, tako i kontrafakturnih. Isto tako i taj naslov koji sam stavio - možda nije onaj pravi. COWBOY JIMMY (P. de Vries, M. Dör)
Cowboy Jimmy prerijska je sila hrabar baš je kao lav, a konj mu k'o da ima krila, od brzine trese se sav.
O, kowboy Jimmy, jipi, jipi, ji tvoja se pjesma već čuje i svak zna da tad moraš proći i ti o, kowboy Jimmy, jipi, jipi, ji
Jololejiii, jololejii cowboy Jimmy, jipi ji
Cowboy Jimmy, njega voli svatko, pravi prerijski je sin i ljubav njemu teče glatko, on je cowboy otmjen i fin
(ponovo od druga i treća kitica)
Ovu pjesmu je Ðimi Stanić izvukao iz zaborava, kao i tolike druge. Sjećam se da smo kao mali pjevali neku vrstu parodije te pjesme - "Cowboy Jimmy prerijska je sila / on je hrabar kao lav / kad prvi put zagrmi / od straha trese se sav". Bilo je to vrijeme kad su na velikim ekranima (malih nije ni bilo) dominirali westerni, djeca su se igrala cowboya i indijanaca, čule su se na radiju pjesme poput ove - sve kao u nekoj polušali. Bila je i ona "Oklahoma Cid", a koju smo mi djeca odmah okrenuli na "Oklahoma kit", i pjevali parodiju "Širajzl mi je kevac / a kahlica šešir" itd. ČRLENI LAJBEK
Kaj su rekli strina Mica, joj mene, mene, mene, joj, da se v kmici jako švica joj mene, mene, mene, joj.
ref.: Joj mene, joj, joj mene, joj, črleni je lajbec moj (dva puta)
Kaj su rekli strina Dora, joj mene, mene, mene, joj, da se vino piti mora, joj mene, mene, mene, joj.
ref. (dva puta)
Kaj su rekle opatice, joj mene, mene, mene, joj, da su cure sve prasice, joj mene, mene, mene, joj.
ref. (dva puta)
Kaj su rekli kapucini, joj mene, mene, mene, joj, da su dečki svi fakini, joj mene, mene, mene, joj.
ref. (dva puta)
Tko na srcu ima feler, joj mene, mene, mene, joj, taj vam mora jesti celer, joj mene, mene, mene, joj.
ref. (dva puta)
Moguće je da postoji još moja kitica, ali ja znam samo ove. Ta se pjesma oduvijek pjevala među "Velebitašima".
CRVENA SVADBA
Jurili su matičaru tramvaji, crvena svadba se je slavila, u radnom odijelu ženik bio je, sindikalnu iskaznicu im'o je.
Sjedila sam za mašinom, šila sam, pitaju me oficiri čija sam, nisam, nisam, nisam, nisam ničija, imala sam ja švalera Dudaš Martina.
(Ima dva načina izvedbe - da se nakon svake kitice ponavljaju zadnja dva reda te kitice, ili da se ponovo pjeva cijela kitica, ali sada puno brže i žešće.)
Možda ima još koja kitica, ali ja nisam čuo, ili se ne sjećam. To se pjevalo često, obično u grupi s drugim pjesmama na mađarske, ili ruske melodije.
DA MI DAJU DEČKE IZBIRATI (SAMOBORCI PIJU VINO Z LONCI)
Da mi daju dečke izbirati, da mi daju dečke izbirati.
ref.: Traj laj lajla, lajla, lajla, lajla, traj laj lajla, lajla, lajla, laj.
Ne bih znala koga bi izbrala, ne bih znala koga bih izbrala.
ref.
Se bi, se bi, Samoborca ne bi, se bi, se bi, Samoborca ne bi.
ref.
Samoborci piju vino z lonci, Samoborci piju vino z lonci.
ref.
Kaj imaju se za vino daju, kaj imaju se za vino daju.
ref.
Samoborke piju z demižonke, Samoborke piju z demižonke.
ref.
Jedna od mnogih samoborskih narodnih pjesmica koju su "Velebitaši" odavno usvojili. Stavio sam zadnju kiticu kao "crveni" dodatak, jer je očito da ne pripada originalnoj narodnoj pjesmi. DEDEK Z MUSTAČI
Dedek z mustači devenice navlači, devenice nadevle, pak si popevle: hej, hajana!
Polić je strusil, devenicu okusil, devenicu debelu, kričal po selu: hej, hajana!
Ne znam više od ove dvije kitice stare zagorske pjesme - šteta. A sigurno ima još koja. Možda netko od starijih zna? Ta se pjeva povremeno u društvu ostalih zagorskih. Marijan Čepelak - Maligan
DRUGI PUT ĆE BIT'
Kad bili smo djeca mi Kad bili smo djeca mi i kamenjem se igrali i u blatu se igrali nismo znali da igra ta nismo znali da igra ta ima uvijek značenja dva ima uvijek značenja dva
Al' godine prođu sve Al' godine prođu sve i mi smo odrasli, gle i mi smo odrasli, gle još uvijek svakog dok šeta još uvijek svatko u kosi u cipeli kamen smeta grudicu blata nosi
Pa ako se netko čudi Pa ako se netko smije reci mu: takvi smo ljudi reci mu: nije od prije volimo kamen i stijene nego iz ove tame taj osjećaj dok se penje ponora, špilje i jame
Tu u tišini se popni Tu gdje se nikome neće kad snijeg je i kada okopni izvor je naše sreće tu ispod čistoga neba tu gdje se drugi boje naći ćeš što ti treba špiljari mirno stoje
* *
Uzmi staro uže i pođi gore Uzmi staru lampu i pođi u špilju u svitaj zore: ka svome cilju: magleno more otkriti zbilju
Uzmi stari cepin i pođi u brda Uzmi stari čekić i razbi kamen ledena kora pogledaj dobro zna biti tvrda pojačaj plamen
U snježnoj rupi tu noć ćeš bdjeti Možda ovaj put ćeš imat' sreće dalekoj meti Galilej reče: misao leti "Ipak se kreče!"
U snježnoj rupi dok mećava traje Možda nešto slično ćeš kazat' moći i dobro i loše zapreku proći planina daje do cilja doći
* *
Da, da - to znam Da, da - to znam drugi put će bit' drugi put će bit' drugi put će bit' drugi put će bit' drugi put će bit' drugi put će bit'
Da, da - to znam Da, da - to znam neka ide vrit neka ide vrit neka ide vrit neka ide vrit neka ide vrit neka ide vrit
Stihovi su usklađeni s melodijom i ritmom pjesme Regresso T. Parisa, koju pjeva Cesária Evora, a napisao sam ih u listopadu 2000. g. To je melos zapadnoafričkog otočja Cabo Verde, s naglašenim sinkopiranim ritmom (utjecaj Afrike) i nostalgičnim tonovima u melodiji (utjecaj Portugala). Govor otočana je portugalski i zahvaljujući tome razumio sam donekle riječi pjesme u kojoj me je potaklo ono: "Drugi put ću biti" (outra vez serei) što se uzastopno ponavlja. To je postalo osnov na kojem je nastala ideja: naše nastojanje nije uvijek postignuto, ali smo optimisti i vjerujemo da ćemo drugom prilikom uspjeti, kako u špiljarskoj, tako i alpinističkoj aktivnosti. S druge strane - nostalgija: od djetinjstva smo na tom putu koji je usmjeren k planinama i podzemlju. Ne svi, ali mnogi od nas. Zato sam kao fotografsku pratnju izabrao slike u kojima se vidi takav razvoj: prvi izleti sa roditeljima (na obali Save kod Podsuseda, kada sam imao dvije ili tri godine), prvi izleti u Veternicu (s osam ili devet godina) itd. Dva bloka stihova su sasvim simetrični: alpinistički i špiljarski. Te dvije djelatnosti sam oduvijek izjednačavao po vrijednosti. Stihovi sam svojevremeno poslao u "Velebit" da budu izloženi u ormariću SO-a (nadam se da su bili), a zajedno s kolažem fotografija - sve skupa u formatu A 3. Originalna pjesma nije laka za izvedbu, prije svega zato što nam je strana. Ali ako se više puta sluša, "uđe u uho" i postaje bliska. Tada se lako može zaključiti koje kitice odgovaraju pojedinim dijelovima pjesme, odnosno melodije. Redoslijed nije sasvim isti originalu. Nadam se da ćeš se snaći.
DUBROVČANKA (Kontrafaktura nepoznatog autora na talijansku pjesmu "La mula de Parenzo")
Jedna je Dubrovčanka otvorila dućan, u njem je svega bilo, samo ne jedna stvar, a to je bakalar. (ponovo zadnja tri reda)
Mene zovu bjonda, a bjonda nisam ja, ja imam crnu kosu za ljubav sprovodit, pa će me ne ljubiš? (ponovo zadnja tri reda)
Mene zovu čompa, a čompa nisam ja, ja imam čvrste noge, za stiskat onu stvar, a to je kukumar (ponovo zadnja tri reda)
Mene zovu .... (?) a .... (?) nisam ja, ja imam bijele zube za grickat onu stvar, a to je bakalar. (ponovo zadnja tri reda)
Ovo je svima dobro poznata pjesmica, ali manje je poznata činjenica da je to neka vrsta prijevoda talijanske (narodne?) pjesmice "La mula de Parenzo", koju sam ti upravo radi toda snimio na CD i koja je čini se također u repertoaru talijanskih planinara. To je sigurno neki stari prijevod koji je težio biti što sličniji talijanskom originalu, a ono što mi pjevamo je neka mješavina tog prijevoda i dodanih (i izmijenjenih) stihova. Zato sam ta dva teksta razlučio bojama. Sasvim sigurno ima više kitica tog prijevoda, a vjerojatno i kontrafakture na taj prijevod, ali to mi nije poznato. Jedno je jasno: ta se pjesmica oduvijek pjevala u "Velebitu", kao i posvuda po Hrvatskoj. ĐULA - MEDVEDICA Marijan Čepelak - Maligan (kontrafaktura na pjesmu "Smetlar" nepoznatog autora)
Ogulin nas dobro pozna jer smo tamo često mi, kad nas vide djeca, ljudi kažu: "Idu špiljari!"
Istraživamo mi Đulu i Medvedicu uz put, dali su nam stari bunker, sredili smo svaki kut.
Ref.: I budi zdrav kakti lav, 'maj penez kakti knez, apetit kakti kit piš' me vrit, pa smo kvit.
Sve kaj čovjek proizvodi hiču ljudi v špilje te, sve ostanjke iz mesnice, zahodske fekalije.
Pazi kada hodaš tamo, ulaz već je kak šekret, niti nutra nije bolje, smrdi nafta, kupus, drek.
Ref.
Ipak volimo te špilje, glatke stijene, skokove, i brzake, i jezera, i vrtložne puževe.
Te su špilje ponajduže zbrojiš li kanale sve, neka znade svatko da je to istražil eS-O-Ve! DUNJA KOMSOMOLIČKA
(svaki stih, kao i refren pjeva se dva puta za redom)
Pošla Dunja da se šeta, a za njome cijela četa.
ref.: Hej, haj, Dunja, ja Komsomolička maja!
Pošla Dunja u latrinu, nagazila je na minu.
ref.
Pošla Dunja na zahod a za njome stupa vod.
ref.
Pošla Dunja na balkon, a za njome bataljon.
ref.
Hoće Dunja da se j..., pa ponesla sobom čebe.
ref.
Fučka Dunja u fučkaljku zove momke na redaljku.
ref.
Možda ima još koja kitica, ali i ovo je dovoljno. Premda je pjesmica "vojnog ugođaja", pjevala se često u sitne sate. DVANAEST RAZBOJNIKA
Dvanaest bješe razbojnika, ubiše svakog usput - kol'ko su samo ti ljudi prolili, aj, krvi krščanske zalud?!
"Gospodu bogu pomoli' s' ja, grijehe oprostimo zlim" - tako je u čeliji svojoj pričao aj, kaluđer naš Pitjerin.
Iz grupe "na ruske melodije" - to su u "Velebit" donijeli Šumski, Bibi, Čorko i Riki kada su 1967. došli iz SO PD "Zagreb - Matica", ali nisu autori pjesme. Pjevala se uvijek "u sitne sate", premda, to je u ono vrijeme bilo svake srijede. U toj grupi je i "Car Nikolaj" - puno češće pjevana pjesmica, ali suviše prosta za Velebitašku pjesmaricu. Jer, kada se pjeva u određenom raspoloženju i trenutku, nije isto što i čitati napisano na papiru. Treba uzeti u obzir da je pjesmarica namijenjena puno široj publici i mnoge bi to zasmetalo. Nismo sveci, ali ipak treba zadržati razinu pristojnosti kada se radi o ovakvoj vrsti djela. Ima još puno nekoliko takvih vrsta pjesama, ali koje su suviše vulgarne da bi bile zapisane (npr. "Ja sam mala prostitutka" - kontrafaktura na "Ja sam mladi Dalmatinac"). Neka to ostane naslijeđe usmene predaje koja je i do sada bila način prenošenja tradicije. Onako, među nama - mogu ti dati riječi (za "osobnu upotrebu"), ali drugom prilikom, da se ne miješa s ovim pjesmama. Sada mi je upravo pala na pamet još jedna slična ovoj "Car Nikolaj", ali ne znam riječi, nego samo ono: "Pismo piše car germanski caru Nikolaju / raz dva, raz, dva" - to je pjevao poznati "Velebitaš" i "faca" - Ivo Poljičanin - Lolo. Kod svih tih pjesama "štos" je u načinu interpretacije, melodiji (ugođaj ruske romanse ili slično) i sadržaju. Očito su to prilično stare pjesme, iz vremena kada su bile politički aktualne, možda s vremenom malo izmijenjene i vulgarizirane, ali ostaju i dalje "političke rugalice". S obzirom da Rusi (u političkom smislu) nisu nikada bili simpatični "Velebitašima" (ni Hrvatima, opčenito), zadržale su se u našem krugu puno duže od svog vremena. I tako smo pjevali (i još uvijek pjevamo), npr. "Care Karlo i carice Zita / što ratuješ kada nemaš žita" - u kontekstu jedne druge pjesme, a zajedno s nešto novijim stihom - "Druže Tito ti se ne boj Rusa / ustaška je iza svakog busa", ili još aktualnijim - "Pitam lovce na što je sezona / oni vele: "na Orlove bele"". U našim pjesmama našlo bi se materijala za doktorsku dizertaciju iz područja socijologije. FOSIL BIT'
fosil bit' je lepo i nije teško drugi v steni penjeju visok im je cilj fosil meso priprema sve za roštilj
fosil bit' je lepo i nije teško drugi v jami stenjeju mokra im je rit fosil loži vatricu suh je i sit
fosil bit' je lepo i nije teško drugi vuku graminger, akiju i štrik fosil to ne dela već, znade svaki trik
fosil bit' je lepo i nije teško pije vino, rakiju, pivo i gem, pa u travu prilegne uhvati ga drijem
fosil bit' je lepo i nije teško maže putra, jede špek papar i sol briga ga za celulit i kolesterol
fosil bit' je lepo i nije teško svira trubu, tamburu harmoniku i bas s pajdašima veselim pjeva na sav glas:
"šofer bit' je lepo čeprau je teško drugi vince pijejo šnaps in liker mene s koktom silijo ker sem šofer"
Na poznatu slovensku pjesmicu "Šofer bit" stihove skladao Marijan Čepelak - Maligan u rujnu 2003.
Dodatne kitice:
fosil bit' je lepo i nije teško drugi v stropu visiju klima im se klin fosil proba vajngulaš i kaže: "baš je fin!"
fosil bit' je lepo i nije teško drugi prolaz štemaju misle da će proć' fosil hrče v šatoru po čitavu noć
FRIDIN SEPARE
Ti sine ne idi Fridi, jer tam' se svakom svidi - ona ima malu sobu separe.
Ovaj stih nekog starog šlagera čuo sam prvi put od Zlatka Rataja (Harry), još 60-tih godina. Možda on zna kako se zove originalna pjesma, možda zna još koju kiticu i druge podatke, premda sumnjam.
Inače, to je pjesma za kraj zabave, kada su već skoro sve pjesme otpjevane, a svirači umorni i htijeli bi kući. "Velebitaške" sklonosti (kada se radi o pjesmama) su nepredvidive: često puta one sasvim banalnog sdržaja, ali po nekoj sitnici različite od prosjeka, privlače pažnju "Velebitaša" ostaju kao stalna svojina. U ovom slučaju je to ime "Frida" i riječ "separe", kao i prikriveno ("prijeteće") značenje tog separea.
O popularnosti pjesmice govori i činjenica da smo jednu polušpilju pod stijenom Aniča kuka u Paklenici nazvali "Fridin separe". Tamo smo više puta spavali Akac i ja (a ponekad i Jasmin i Dubravka) čekajići povoljno vrijeme da uđemo u Brid klina - tada fantastični prvenstveni smjer koji smo tih godina (1971. - 73.) obrađivali. GDE SU NAŠI PRIJATELJI
Gde su naši prijatelji kaj su z nami popevali, vinca već ne pijejo, v črni zemli gnijejo. (ponovo zadnja dva reda)
ref.: Oj, ti vinček poj' vu mene, kaj bu s tebe kad nebu mene, gdo bu tebe vinček pil gda bum v črnoj zemli gnil? (ponovo zadnja 2 reda)
Išel budem v kleticu, zel si budem kupicu, i pečenu puricu, pil bum dobru kaplicu. (ponovo zadnja dva reda)
ref.
umjesto 3. kitice pjeva se i ovako:
Išel budem v kleticu, zel si budem holbicu* kušnul mladu pucicu, pil bum dobru kaplicu. (ili slično)
- - - - * holbica je politra (pola litre), od njemačkog "half" - pola
Gotovo neizostavna pjesma na našim zabavama, osobito kad se skupe fosili (i potiho žale za prošlim vremenima). U ovoj, kao i u drugim pjesmama na kajkavskom dijalektu pojavljuju se riječi koje ti možda ne poznaš. Primjerice, "gdo" znači "tko", a "gda" je "kad". Kajkavski dijalekt nije standardiziran i različit je u ovisnosti o području, čak i kada su udaljenosti male. A pjesme koje pjevamo su s raznih strana, i tako u jednoj može biti ispravno, npr. "vse", dok u drugoj to isto značenje ima riječ "se", ili "jen" i "jeden", i sl. Poseban je problem s ortografijom, a koja je u nečemu različita od hrvatskog standardnog jezika. U kajkavskom se neke riječi pišu sa "č", premda u standardnom hrvatskom na tom mjestu treba doći "ć". Daleko od toga da sam poznavalac kajkavskih dijalekata, ali sa značenjem riječi se još kako - tako nosim. Naprotiv, o ortografiji kajkavskog znam vrlo malo i zato sigurno činim neke pogrešake. GOR ČEZ IZERO
Gor čez izero, gor čez gmajnico, kjer je dragi dom z mojom zibelkom, kjer so me zibali mamica moja, in prepevali: haji, hajo.
(ponovo zadnja dva reda)
Gdo sem še majhen bil, sem bil zdrav vesel, sem več .... (?) ... širok pesen pel, ... (?) .. vse minulo je, nič več ne bo nazaj, zdaj ni več poljubi (?) moj dragi dom.
(ponovo zadnja dva reda)
...?... očima, ljubav mamica, oh, da videl bi še enkrat se doma, kad bi videl še mamico mojo, in prepeval si: haji, hajo.
(ponovo zadnja dva reda)
Ovo je jedna jako lijepa uspavanka kojoj nažalost ne znam sve riječi. Iako imam originalni snimak (stavio sam na CD), ne mogu razabrati sve riječi. Unatoč tih nedostataka, uvijek ju pjevamo, makar prvu kiticu. To je na neki način u počast Ani Klasinc - Huniki, davno pokojnoj "Velebitašici" koja je bila svima jako draga i sasvim izuzetna osoba (poginula u automobilskoj nesreći 1969.). Ona je lijepo pjevala tu pjesmu. Bilo bi dobro da Dado posluša onaj snimak i skine ostatak riječi koje fale (i sve ostalo dovede u red). GOSPA SUSEDA
ref.: Gospa suseda ste vidla moga deda? Sem vidla, sem vidla, sem vidla sem ga ja.
Na izlet je išal, po celom svetu pišal, sem vidla, sem vidla, sem vidla sem ga ja.
ref.
Na Triglav se penjal, po celom svetu kenjal, sem vidla, sem vidla, sem vidla sem ga ja.
ref.
Po špilji je plazal i celi se je zmazal, sem vidla, sem vidla, sem vidla sem ga ja.
ref.
Tam na Vršičku je žagal jednu p....*, sem vidla, sem vidla, sem vidla sem ga ja.
_ _ _ _ * ovisno o raspoloženju i prisutnom društvu, umjesto ove imenice koristi se druga i kaže: "žagu".
To je slovenska pjesmica, ali s vremenom smo ju malo prilagodili našem hrvatskom (kajkavskom) jeziku i izmijenili. Osnov je isti i može se prema toj strukturi dodati još nešto prigodno.
HEJ, JOE (HEY JOE) Felice & Boudleaux Bryant, prijevod i aranžman Heda Piliš
Hej, Joe - Joe! Kad nam zlatno sunce sije, il' kad ljuta bura vije uvijek žurno jašim u daljinu.
Hej, Joe! Dug je put do njenog stana, al' ja moram svakog dana nježni cjelov predat svojoj dragoj.
A konjić moj već dobro zna kuda nestrpljivo s njime žurim ja, te još ubrzava hitri kas i ja sam već za koji čas kraj nje, sretan sam.
Hej, Joe - Joe! To mi kliče cio svijet dok promatra brzi let i dok se čuje topot konja mog.
(još jednom sve)
I dok se čuje topot konja mog.
Ovo je jedna od desetak "cowboyskih" pjesama koje je u razdoblju 50-tih godina pjevao Ivo Robić. Naravno, adaptacija je stranog originala. Te pjesme su bile izdane na 4 singlice, zatim objedinjene 1957. na jednoj od prvih longplejki "Jugotona" i predstavljaju daleku preteču "Plave trave zaborava". Premda, treba se prisjetiti da su i neki pjevači 60-tih godina posezali za cauntry-western predlošcima (Marko Novosel, Ivica Šerfezi). Uvijek je bilo zahvalnih slušatelja, a i "Velebitaši" iz onog vremena su bili među njima. Neke od tih pjesama (gotovo sve su prijevodi) toliko liče na naše (velebitaške) proizvode, da nije nikakvo čudo što su se pjevale u našem društvu. "Velebitaši" su općenito rado uzimali tu vrstu melodija kao glazbenu podlogu za svoje tekstove. Primjerice, "Za olujnih zimskih večeri" ("Goodnight Irene"), "Slon" ("Our little home in the country"), "Plavorepa muha" ("When she comes"), ali i jazz kompozicije i razne druge.
IVANEČKE SELE Pavica Hrazdira (stihovi), Rudolf Rajter (glazba)
Poleg jedne velke gore, kada prejdeš mnoge dole, tam buš videl nekaj bele, to je naše ivanečke sele.
Gda buš išel malo dalje, budeš videl ljepše kraje, tu su ljudi dobre ćudi, z vinčekom te saki rad ponudi.
Sve u cvetju i u sreći, srce ti bu moglo reći: "Oj, Zagorje moje blago, sakom sinu hrvatskom si drago.
Planinarka iz Ivanca (članica PD "Ivančica" od 1923. do smrti 1975.) skladala je ovu pjesmu 1933. Nešto kasnije ju je uglazbio njezin prijatelj Rudolf Rajter. Ubrzo je postala popularna i često u izvedbi na radiju s narodnim pjesmama kajkavskog narječja. Više o autorici može se pročitati u antologiji "Hrvatska planinarska književnost" od Željka Poljaka. "Velebitaši" pjevaju tu pjesmu zajedno s ostalim popularnim kajkavskim pjesmicama, a vjerojatno većina niti ne zna da je stihove skladala jedna planinarka. JABUKE I TREŠNJE (CERISIERS ROSES ET POMMIERS BLANCS) L. G. Louiguy - J. Larue; prijevod i aranžman M. Kinel
Kad tebe ljubio sam zadnji put tad trešnje cvale baš su sve i šapat iskreni su mogle čut: "Ja ljubim te".
Ti draga morala si tada znat' da to je pravi srca žar a krasne jabuke, taj bijeli cvat to bješe čar.
I mi smo kleli se tad da neće nikakav jad razdružit nikad nas moć' u onu proljetnu noć,
Al' život druga je stvar i katkad prestaje čar pa zna ugasniti plam ja ostah sam.
Al' uvijek mislim još na onaj put kad trešnje procvale su sve ah, to je bilo tako divno čut: "Ja ljubim te".
Snimak koji nudim je iz 1953., pjeva Ivo Robić, a ostali podaci o izvorniku su isti kao i za pjesmu "Bregovi su ostali za nama". Ova pjesma francuskih autora postala je 1956. svjetski hit u engleskom prijevodu pod naslovom "Cherry Pink And Apple Blossom White" u izvedbi Pereza Prada. U ovom prijevodu Maria Kinla bila je vrlo popularna općenito, pa i među starim "Velebitašima" i ja sam imao priliku čuti odlične izvedbe tog i drugih beguina u izvedbi Ede "Staklenog", Žlige i drugih. Pjesma je odlična i za usnu harmoniku i to su na jednoj od prvih gitarijada izvodili Čep (gitara), Harry (češalj umjesto usne harmonike) i možda još netko s njima. Sada kad je usna harmonika postala ponovo popularna među "Velebitašima", ova pjesma je gotovo neizbježna. Naravno, kao i za tolike druge, i ovoj smo zaboravili sve originalne riječi, pa ih sada sa zadovoljstvom ovdje ispisujem. Zaboravili smo originalne, ali ne i parafrazu prve kitice. Koliko ja znam, nije ta imala neki nastavak, nego se samo pjevala kao "štosni" dodatak. Upravo danas (7. siječnja 2004.) palo mi je na pamet da bi tu "kontrafakturu" trebalo produžiti, i rezultat je pred vama. Da ne zaboravim, ponekad smo ju u šali zvali "Kompot" (zbog onog "Jabuke i trešnje"), a ova kontrafaktura bi se mogla zvati "Kleptomanka". Dakle,
KLEPTOMANKA Kontrafaktura na "Jabuke i trešnje", Louiguy/Larue-Kinel Osim prve kitice nepoznatog autora, smislio i zapisao M. Čepelak - Maligan, 2004.
Kad tebe ljubio sam zadnji put tad ukrala si mi kaput, a to je bilo tako divno čut': "Vrati mi moj kaput!"
A zašto ukrala si kaput moj kad nije nikako tvoj broj?, od tebe čuo tad sam riječi te: "Na Hreliću prodam sve".
Tad mene obuzme jad i mada imam te rad ja k tebi mor'o sam poć' u onu proljetnu noć.
Skrivečki kaput sam zel, a to je sve kaj sam štel i više ne idem ja k njoj al' nosim kaput si svoj.
Stog uvijek pazi ti na cure sve na kleptomanke ili ne, jer nikad ne znaš kad ćeš zadnji put vidjeti svoj kaput.
Pa ipak svaki put u proljeće kad trešnje procvjetaju sve dal' nosim neki kaput ili ne rado se sjećam nje. JANICA
Kiša pada, kiša pada i zalijeva cvijeće, evo Jane, evo Jane, po selu se šeće.
ref.: O, Jano, o, Janice, ne na kišu, ne na kišu bez kabanice. (dva puta)
Kiša pada, kiša pada, .............................. (?) evo Jane, evo Jane, ide iz kavane.
ref. (dva puta)
Kiša pada, kiša pada, a što ćemo sada? Nas dvojica, nas dvojica, jedna kabanica.
ref.
O, Jano, o, Janice daj donesi, daj donesi dvije kabanice
Ova pjesma je stara, ali u repertoaru "Velebitaša" tek u novije vrijeme i od tada se često pjeva. Mislim da je za to "odgovoran" Darije. U svakom slučaju, on zna riječi, pa ono što nedostaje trebaš saznati od njega.
JEDNA NOĆ U KOSTRENI Mario Kinel
Ima jedan kraj za kojim čeznem svake noći jer je prva ljubav ta rodila se tu; maštajući sad u onaj kraj ja želim poći i u toj samoći ja vidim nju.
Jedna noć u Kostreni kad leluja se val kad se more zapjeni i zapljuskuje žal.
Onu noć u Kostreni mjesec sjao je svud njegov poljubac sneni je milovao sprud.
Tu pokraj plavog mora koje vidje naš silni žar dočekala je zora mladi ljubavni par.
Jedna noć u Kostreni bješe najljepši san i u toj uspomeni živim ja noć i dan.
(još jednom zadnje dvije kitice)
Na "radnom" CD-u je snimak iz 1955. g., a pjeva Zvonimir Krljuš. To sam skinuo s LP albuma "Zlatne melodije 50-tih/II", izdanje Croatia Records, 1993. (to su bila poslijednja izdanja na vinilnim nosačima zvuka, a 3. ploča Z.M. 50-tih nije izdata, premda je bila pripremljena - šteta). Što se još može reći za taj vrlo dobar beguin, a koji je svojevremeno bio vrlo popularan? - to da smo ga Dami Prelovec, Miron Kovačić - Miki i ja, kao sastav "Duhovi prošlosti" pjevali na VI Velebitaškoj gitarijadi 1978., pored još dvije pjesme iz tog razdoblja. A nekoliko godina ranije prilikom produženog tuluma geologa povodom "brucošijade" (tih godina tulum se iz Kluba studenata geologije u Zvonimirovoj u sitne sate selio u "Velebit". Jedan geolog (kojem se u ovom času ne mogu sjetiti ime) odlično je pjevao i svirao "stare stvari".
JEMPUT SEM IŠEL IZ KLETI DOMOM
Jemput sem išel iz kleti domom čez vusku brvčicu, čez velko blato i vince mi moć je prevzelo, opal sem v blato debelo.
Žena me špota i grdo gledi, za velkoga norca me ona drži, dok žena me špota i kune sama se v blato zasune.
"Dragi moj mužek povleči me vun", "Ti žlabrava baba namoči si klun!", i ja si ga već krat namočim kad si v želuček natočim. Ah, slatka je vinska ta kapla kaj lude na suhem vutapla.
(kod prve dvije kitice pjevaju se dva puta za redom zadnja dva reda. U trećoj se to ne čini jer je proširena)
Ovo je narodna pjesma iz Samobora koju "Velebitaši" znaju pjevati u sklopu još desetak samoborskih. Jedno vrijeme se čula i na radiju, ali to je bilo negdje 70-tih godina. JESEN NA MORSKOJ OBALI Heda Piliš, ar. Miljenko Prohaska
Pao je žuti list na sivi val; žar sunca u tom trenutku bio je drhtav sjaj, bio je drhtav sjaj.
Čudno na moru umire ljeto bolnije nego u gradu mom gdje jesen tiho boje gasi, a noću blještav luduje neon.
Pogled mi luta sivilom neba obalom pustom još drhti smijeh, taj smijeh što nosi vjetar i lišće, vjetar i lišće u nepoznat svijet.
Prolazim stazama ljetnih lutanja i blijedim pod zrakama sivog svitanja tražim jeku davnih zvukova i postajem jesen, postajem jesen.
Čudno na moru umire ljeto bolnije nego u gradu mom gdje kiša dugo ne briše stope, ne briše stope kao na pijesku val.
Tražim jeku davnih zvukova i postajem jesen, postajem jesen.
Čudno na moru umire ljeto bolnije nego u gradu mom gdje kiša dugo ne briše stope, ne briše stope kao na pijesku val.
Pao je žuti list na sivi val.
Teško je komentirati nešto što je tako savršeno poput ove pjesme: sama kompozicija, riječi, aranžman, izvedba. Sve. Zagrebačka škola šansone 60-tih godina. Da je to isto što je ona dala načinjeno u Americi, Engleskoj ili Francuskoj, bilo bi puno više svjetskih hitova. Ali nije - ta šansona je ostala zagrebačka. Zagrebačka, dakle naša. Ovaj snimak je sa dvostrukog CD albuma "Sve moje godine" Drage Diklića - Fika. Mislim da Fiko nema drugu vezu s "Velebitom" osim što se uporno udvarao "Velebitašici" Boženi Žeželj - Žici, ranih 60-tih godina. Ali nije imao sreće ... Nije mu pomoglo ni to što je njoj posvetio jednu svoju pjesmu. Ali s glazbom i show-bussinesom mu je išlo jako dobro. I zahvaljujući tome i njegovom talentu možemo slušati krasne interpretacije njegovih i tuđih kompozicija. To je još jedna od onih finih i za izvedbu delikatnih pjesama koju povremeno pjevamo. Ne trba ni spominjati da to najviše ovisi o glazbenoj pratnji i kao za pjesmu "Sa suncem u oku", potreban je dobro raspoložen Akac. A kad sam već počeo s Diklićem, evo još jedne pjesme u njegovoj izvedbi, popularne skladbe "Zamagljen prozor".
ZAMAGLJEN PROZOR (Lj. Kuntarić - B. Hudoba)
Već misli sumorne hladan vjetar nosi dok lišće uvelo sa drveća skida, na prozor zamagljen kuca opet jesen i snova modrih noći sad nema već.
Ponovit ne može se ono što u nepovrat će poć ni žuti list se dvaput zazelenit neće. Na prozor zamagljen kuca opet jesen sna modrih noći sad nema već.
(još jednom druga kitica)
JOŠ SAMO VEČERAS Drago Diklić
Još samo večeras ostani tu zagrli me nježno k'o nekad u snu.
Kad sam jučer tebe opet sreo nisam znao da dan će brzo proć, moje misli uvijek su uz tebe, iako znam da više nećeš doć.
Još samo večeras ruku mi daj i šapni mi tiho da još nije kraj.
Ja ću lutat' kroz dane i noći da te sretnem bar na čas, ali dok si tu nek se vrti svijet tek za nas.
(ponovo 2., 3. i 4. kitica)
Za nas ....
Vjerojatno najbolja Diklićeva pjesma, također presnimljena s dvostrukog CD albuma "Sve moje godine". Skladao ju je 1963. g. Pjevali smo ju povremeno, ovisno o raspoloženju, a ponekad na molbu Jerka Kirigina kojem se ta posebno sviđala. KAD NAŠ BROD ...
Kad naš brod plovi, plovi i ribu lovi na jarbolima stojimo mi.
ref. A da smo dečki, dečki mi to znaju riba, ribari kad uz gitare pjevamo mi (dva puta)
Kad naš brod krene, krene u lov na žene na jarbolima stojimo mi.
ref. (dva puta)
Kad naš brod tone, tone i zvona zvone, na jarbolima stojimo mi.
ref. (dva puta)
Poznata pjesmica koja se pjeva posvuda. Možda ima još koju kiticu, ali ja znam samo te tri. KAJ
Vre ptičeki spiju, a šume mučiju, naj moja popevka zvoni, po dolu i gaju, po dragome kraju od kojeg mi lepšega ni. (ponovo zadnja tri reda)
Tu brat mi je vsaki, tu doma sem taki, pogodit bi mogel i speć, al' nikaj ni slajše, ne čuje se rajše, neg dobri i dragi naš "kaj" (ponovo zadnja tri reda)
To je jako poznata zagorska pjesmica, moguće da je poznat i autor, ali nije meni. Trebalo bi pitati nekoga tko više zna o tome. Pjevala se oduvijek u svim društvima.
KEEP COOL Marijan Čepelak - Maligan (kontrafaktura na stihove i melodiju pjesme "Keep cool, fool", Johnson / Myrow)
smiri se - da spasiš se od pada smiri se - ukopčaj uže sada smiri se - provjeri stopu svaku jer jučer si se izvukao za dlaku
smiri se - i stremen ovdje stavi smiri se - to klin je onaj pravi smiri se - i zategni uže dok oprimak se klima, srce kuca brže
Lubenovac i stijena Kozjaka je naša sva već puno godina
u kraju tom nalazim poticaj penjanju mom sad već usporenom
smiri se - i duboko diši smiri se - a poslije sve opiši smiri se - i ne gledaj dolje prvenstvene dužine satima se broje
smiri se - jer vrijeme brzo leti smiri se - a cug taj tek je peti smiri se - koristi šansu svaku jer možda ćeš se penjati po mraku
i opet ću kad svane novi dan u stijenu tu za me jedinstvenu
a uveče toplina vatre te okupit će sve nas prijatelje
smiri se - ne misli sad o tome smiri se - ma, uspjet ćeš, dabome smiri se - jer zvijezde već se krijese dok mišić te zateže i noga ti se trese
smiri se - namotaj brzo uže smiri se - po mraku traje duže smiri se - i pazi gdje ćeš stati svaki ulog truda sa dobrim ti se vrati
Ove stihove sam napisao u jesen 2001, a potaknut pjesmom gore spomenutog naslova koju imam snimljenu u izvedbi Doris Day. Ne znam ništa više reći o originalu nego da je vjerojatno iz 50-tih godina i da sam ga vidio na pločama Deena Martina i drugih. A što se tiče mojih stihova, jasno je da nastoje dočarati naše penjačke vragolije zadnjih godina u stijenama Kozjaka na Velebitu. Do sada ih nisam pokazao nikome, sve u očekivanju neke zgodne prilike - a ova je bez sumnje takva prilika. Naravno, za izvedbu je važno poznavati melodiju. Kad bih znao svirati gitaru, ne bi mi bilo teško promovirati sve moje pjesmice, ovako to više ovisi o volji drugih. Nadam se da će biti prihvaćena. Pravih penjačkih pjesmica (sa sadržajem u vezi penjanja) imamo vrlo malo (u odnosu na špiljarske), a to je šteta, jer je penjanje bilo i još uvijek je jedna od glavnih aktivnosti "Velebitaša". Uvijek sam nastojao da se taj odnos nekako uravnoteži, a zbog tog istog razloga čak i tema jedne pjesme mogu biti te obje djelatnosti (primjerice "Drugi put će bit'" i "Fosil bit'".
KLINČEK STOJI POD OBLOKOM
Klinček stoji pod oblokom, klinček stoji pod oblokom, stoji pa gledi milu ružicu s črnim okom.
Z jednim okom namiguje, z drugim okom nasmehuje. "Stani gori se, mila rožica, otpri vrata!"
"Vrata bi ti otpirala, vrata bi ti otpirala, samo da se nej oca matere ja bojala."
"Kaj su tebi otec, mati, kaj su tebi otec, mati, samo sam ti ja, mila ružica, ljubav prava.
(svaka dva reda svake kitica se pjevaju dva puta za redom)
To je narodna pjesma iz Međimurja s karakterističnom melodijom koja sliči na mađarske čardaše. Tu i mnoge druge međimurske pjesme "Velebitaši" pjevaju kada se već umore od onih glasnih koje iziskuju veći napor glasnica. Ne znam da li se to može smatrati pravilom, ali postoji neki slijed pjevanja kod dužih zabava i tuluma: najprije one najpoznatije velebitaške pjesme (koje su upravo velebitaške, poput Velebitaške himne, Jednom sam imao ljubavi dvije, Volimo visoke stijene i sl.), poslije razne druge velebitaške (Šu pla plaj, U žarkoj Africi, itd), uglavnom vrlo bučne. Nakon toga se zna prijeći na umjerenije i vrlo raznovrsne, među njima mnoge narodne, pa slovenske i sl. Društvo se polako osipa, a oni uporni pomalo pijuckaju i prisjećaju se raznih rijeđe pjevanih pjesama. U tom dijelu zabave znaju se pjevati i one prostije, na ruske melodije i sl. Ponekad, ovisno o sastavu grupe, a najviše o gitaristima, na kraju se pjevaju vrlo lijepe pjesme pogodnije za "komorno" izvođenje. Na jednom tako kompletnom tulumu od više sati "Velebitaši" otpjevaju i do stotinu raznih pjesama. Na izletu fosila u Vrelo pjevali smo u tijeku noći i ujutro ukupno 116!
KRAJ KAPELE SVETE ANE (Marko Vukasović)
U tankoj knjizi mojega života pronađe se mnoga lijepa strana, al' sreću ćutim ponajveću tada kad se sjetim mladenačkih dana - slušam pjesme mojih prijatelja, slušam pjesme radosti, veselja, vidim dragu što me sad ostavlja, nju mi srce još ne zaboravlja.
Kraj kapele svete Ane prošla je mladost naša sva; mala tek klupa ona slatke naše tajne pričat zna.
Tamo provodili smo lijepe dane u zagrljaju ljubavnom, u carstvu prirodnom, kraj kapele svete Ane u samoborskom divnom kraju tom.
Ovo je stara pjesmica, ali koju sam čuo tek u nešto novije vrijeme. Ne znam da li su ju "Velebitaši" pjevali prije 60-tih godina, to je moguće, ali nije mi poznato. U tim godinama nisu, a u našem krugu se pojavila tek 80-tih godina. Isto tako ne znam tko je to prvi počeo pjevati i kada. Činjenica jest da je odmah prihvaćena, jer je zaista lijepa pjesma, premda teška za izvedbu (i pratnju na gitari). Što se sadržaja tiče, sve one koji su često išli u Samoborsko gorje na izlete, ova pjesma podsjeća na lijepi (sada zapušteni) prostor pokraj crkve Sv. Ane neposredno iznad Samobora. Tamo prolazi markirani put koji vodi iz Samobora za Sv. Leonard i dalje na Plješivicu (ili Okić, ili Oštrc). Nedavno mi je Darije poslao riječi i notni zapis, pa ako želiš, mogu ti i to poslati. KRČMA STAROG JOHNNYA
Krčma starog Johnnya, u njoj pijem čašu whiskya, lica bradata ne vide se od dima, to je krčma starog Johnnya.
Stari Johnny već je legao, pucanj ga probudio, petero se smijaše, šestoga iznesoše, iznesoše pravo na groblje.
Uto šerif dolazi, svak' ga odmah opazi, jer bijela mu se zvijezda sja i pištolja nosi dva, on će naći zlikovca.
Šerif pita Stanleya: "Zašto ubi Rotgera?", "Igrali smo pokera, u rukavu skrio as, prevarit' je htio nas".
Istog časa svezani su svi, sud ih strogo osudi: mladog Stanleya - čet'ri dana zatvora, a ostale pritvora.
Krčma starog Johnnya, u njoj pijem čašu whiskya, lica bradata ne vide se od dima, ne igra se više pokera.
(nakon svake kitice ponavljaju se zadnja dva reda te iste)
Koliko se sjećam, tu pjesmu sam prvi puta čuo od Darka Potočkog - Princa, koji je krajem 60-tih bio aktivan u speleološkom odjeku. Spada u grupu "western - country" - kojih je u ono vrijeme bilo puno. Ima dobru melodiju na koju je lako pjevati (ne zahtijeva puno sluha, što je prednost za mnoge "Velebitaše")
KUBANKA Matija Mance
Jednog lijepog ljetnog dana tamo preko oceana sretoh pucu tanku, vitku, imala je oči crne noge vitke k'o u srne spazih ja u njoj Kubanku.
Srce poče da mi kuca jer me ova vraška puca očarala istog časa, ja joj počnem da udvaram i da lažem i da varam i da šapćem u pol glasa.
Hajd'mo na Ku, hajd'mo na Ku, hajd'mo na Kubu, ja sviram tru, ja sviram tru, ja sviram trubu, oj, vi moji rajski čari, svirat ću ti na gitari.
Kad smo došli mi na Kubu ja izvadim svoju trubu i tad počnem da joj trubim, pa joj priđoh sasvim blizu, ali njeni zubi grizu ne daju mi da poljubim.
Ja pogladim njenu kosu, ona mene - puf, po nosu i još jednom da zapamtim, ja joj velim: "Gospodična, vi kulturi niste vična - ne volite vi banane"
Hajd'mo na Ku, hajd'mo na Ku, hajd'mo na Kubu, ja sviram tru, ja sviram tru, ja sviram trubu, oj, ti curo moja draga, pjevat ću ti svakog vraga.
U Velebitenu je objavljena ova pjesmica s jednom greškom: tamo piše: ... ja izvadim svoju trubu / i tad počnem da joj sviram. Treba biti kao što piše ovdje: ... da joj trubim, kako je to Mance uvijek i pjevao, a što se rimuje sa: ... ne daju mi da poljubim. Inače, to je (koliko ja znam) jedina Manceova pjesma koju je on i uglazbio. Skladao je još nekoliko pjesmica, od kojih su osim " Kubanke" još dvije objavljene u Velebitenu (br. 28). Upravo sam pogledao u Velebiten i vidim da ima nekih tiskarskih grešaka u tekstu. S obzirom da ti može biti od koristi, otisnut ću jedan primjerak rukopisa.
LEGENDA STARA KAUBOJSKA
Legenda stara kaubojska nam priča zgodu tu to bješe na nepreglednoj ravnici svaku noć ti spaziš hordu sablasti kad gledaš horizont na konju tada svaka svom ravnicom jaše tom
Jipiaeee, jipiaooo jahači nema tog
I čudni crni bikovi zastravljeni su tad k'o bijesni se probijaju i muklo riču sad iz nosnica im plamen suklja, posvud prska krv i grmljavina stada tih je trepet farma svih
Jipiaeee, jipiaooo jahači nema tog
Fantastična ta slika mine tek čto svane dan al' kauboju će ostati u sjećanju kroz san u njegovu životu kao stvarnost da je to legenda živi još kad padne tamna noć
Jipiaeee, jipiaooo jahači nema tog
A kauboj jaši u osamljenosti toj al' netko će ga pozvat', tad će njega oblit' znoj tajanstveni će glas došapnut njemu tad i ti ćeš jednom morat' poć' u onu crnu noć
Jipiaeee, jipiaooo jahači nema tog legenda sve je to jahači nema tog LIJEVA - DESNA, JEDAN - DVA Radovan Čepelak - Čep, Drago Horvat - Jambrek (Čibuk) i Ivo Horvat (Jambrekov brat)
Lijeva - desna, jedan dva, po špilji se maršira, prvi ide Čibuk Lira, a lampa mu svira.
(ponovo zadnja dva reda kitice)
Lijeva - desna, jedan - dva, po špilji se maršira, za Čibukom Ivo kreče, u ruci mu komad svijeće.
(ponovo zadnja dva reda kitice)
Lijeva - desna, jedan - dva, po špilji se maršira, zadnji ide Lampaš star, dimi, kadi k'o zvonar.
(ponovo zadnja dva reda kitice)
Ovo je stara i možda prva velebitaška špiljarska pjesmica. Na narodnu zagorsku pjesmu riječi su smislili rečeni autori prilikom jednog izleta u Veternicu, vjerojatno 1958., ili 59. To je bilo prije osnutka današnjeg Speleološkog odsjeka u "Velebitu". Mislim da oni tada još nisu bili niti članovi Speleološkog odsjeka PD "Javor", nego da su ih upravo na tom izletu zatekli "Javoraši" i pozvali u svoje društvo. Kao što je dobro poznato, "Javoraši" su kasnije prešli u PDS "Velebit" i osnovali Speleološki odsjek. Na tu pjesmu smo zaboravili još 60-tih godina, ali eto, na izletu fosila u Vrelu, ja sam se sasvim slučajno sjetio te pjesme. Njezina posebnost je u tome što je (vjerojatno) prva špiljarska velebitaška pjesma. Napisao sam svu trojicu kao autore, ali možda nije tako, pa bi o tome trebao pitati Čepa. Riječi pjesme jasno govore kakva im je bila rasvjeta: Jambrek je imao neku staru karbitku, Ivo samo svijeću, a Čep petrolejski fenjer koji je jako čađio (taj sam kasnije ja naslijedio i koristio na prvim izletima u špilju Veternicu - bio je to njemački vojni, zelene boje. LIRUM, LIRUM, LARICA
Lirum, lirum, larica, naj se pije zdravica. (dva puta)
Ref.: Nikom nije lepše neg je nam, samo da je tako saki dan. (dva puta)
Zato braćo pijme ga dok ne puk ----- ne zora, kaj ti je to navada Hrvatskog Zagorja
ref. (dva puta)
Niti biskup, niti papa, nit' njegova sveta kapa nemre nama zabraniti rujno vince sada piti.
ref. (dva puta)
Još jedna od brojnih "vinskih" zagorskih pjesmica, često pjevana u našem krugu pri zabavama. Za tu, kao i za neke druge pjesme ne znam pravi naslov, nago sam stavio ono što se meni čini kao najizražajnije u pjesmi. LUGAREVA KUĆICA (CASETTA IN CANADA), V. Mascheroni - M. Panzeri
Često u osvit zore lugar napušta grad, Kakve ga brige more? - put šume kreće tad, Zašto on žuri tako, kakvo ga snađe zlo?
U šumici kraj grada stoji mala kućica, u cvijeću sva kraj ribnjaka sa mnoštvom ribica, a djevojke što prolaze tu svaka reči zna: "Baš lijepa je lugareva ta mala kućica!"
Al' desila se nesreća - u nju udari grom, izgorila je kućica, on nema više dom. "I što da sada čini?" - svi pitate u strahu, a ja u povjerenju rado otkrit ću vam sve.
U šumici kraj grada stoji nova kućica, u cvijeću sva kraj ribnjaka sa mnoštvom ribica, a djevojke što prolaze tu svaka reći zna: "Baš lijepa je lugareva ta nova kućica!"
Na CD sam presnimio ovu pjesmu u talijanskom originalu, a koju pjeva Ivo Robić (snimak iz 1957., presnimljeno s četverostrukog albuma "Pjeva vam Ivo Robić,", Croatia Records, 2001). Ta pjesma u izvedbi Carle Boni bila je jedna od nagrađenih na festivalu u Sanremu tih godina. Ivo Robić je pjevao i naš prijevod, i to se toliko često čulo na radiju da nam je već svima išlo na živce. I kako to već biva s hitovima, poslije se "istrošila" i zaboravila. Ali tih godina se pjevala posvuda, pa tako i u "Velebitu". Toliko, da čak do danas pamtim riječi u cijelosti. Naprosto je bila "nametnuta", ugrađena u djetinjstvo i mladost brojnih generacija, slično kao "Moja mala djevojčica", "Zeko i potočić" i još neke. Zato sam ju uvrstio u ovaj "radni" CD. Ali pritom, nakon toliko godina što ju nisam čuo, iz pozadine sjećanja ponovo se javila ta pretjerano zarazna melodija. I dok sam se vozio u autu fučkajući "Lugarevu kućicu", poznati stihovi su se sasvim spontano zamijenili novim, upravo izmišljenim. I sada mislim: "Kako mi to ranije nije palo na pamet?". Tema pjesme upravo odgovara događajima koji su se zbili 1982. Ali, nikada nije kasno.
VELEBITAŠKA KUĆICA Kontrafakturu na pjesmu "Lugareva kućica" (original "Casetta in Canada", V. Mascheroni - M. Panzeri) napisao Marijan Čepelak - Maligan, 6. siječnja 2004.).
Često Velebitaši idu na Samarske, čekić i čavle nose i pile stolarske. Zašto se trude tako, kakvo ih snađe zlo?
U špiljici pod stijenom stoji mala kućica od starih planjki sklepana, sa mnoštvom puhova, a planinari koji dođu, svaki reći zna: "Baš lijepa je velebitaška mala kućica!"
Al' desila se nesreća kad Krampus prođe tu, on mrzi ovu kućicu, zapalio je nju. "I što da sada čine?" - svi pitate u strahu, a ja u povjerenju rado otkrit ću vam sve.
U špiljici pod stijenom stoji nova kućica, od balvana i dasaka, na pet je uglova, a planinari koji dođu, svaki reći zna: "Baš lijepa je velebitaška nova kućica!"
MAKIN' HE-LOP
Kada je strašno kada je krasno kada je ružno i kad je tužno u svakoj zgodi svakome godi poviknut: he-lop!
Kad kiša pada kad netko strada kada je zbrka a tebi frka noga se slomi svi su u komi pa viču: he-lop!
Ovaj povik sad već stari smislili su planinari nitko ne zna gdje i kako al' od tada viče svatko
Tko šumom luta i ne zna puta nikog ne sreće pita se: gdje će? jer karte nema a mrak se sprema tad viče: he-lop!
Po jakoj buri iz nosa curi dok vije, sniježi koža se ježi premda si dasa nema ti spasa pa vikni: he-lop!
Te dvije male kratke riječi s njima možeš svašta reći da je super, da je koma u planini ili doma
I dok se penje uz strme stijene i dok se puže kroz uske buže u svijetlu, mraku za zgodu svaku viče se: he-lop!
Kad sunce sije i nježno grije kad bereš cvijeće i pun si sreće pozdravi ljude makar se čude sa jednim: he-lop!
"Kontrafakturu" na poznatu pjesmu Makin' Whoopee (W. Donaldson, G. Kahn) smislio i zapisao Marijan Čepelak – Maligan u studenom 2003. MALI HIR Marijan Čepelak - Maligan (kontrafaktura na pjesmu "My truly, truly fair" - B. Merill, a kao prevedeni šlager poznata pod naslovom "Mali hir")
Kad u jamu gledam ja pogled mi je blag spustit ću se odmah sad taj sport je meni drag
Jer - to je mali jam tamni mali jam što me vodi tko zna kam' i mada sreću mi daje veću tajnu moram otkrit' sam
* Kad u špilju uđem ja pogled mi je strog jer kako poslije naći put iz labirinta tog
Da - to je mali špilj mračni mali špilj on je oduvijek moj cilj a na toj svijeći plamen je veći kad produži se fitilj
* Kad kroz blato pužem ja pogled mi je rječit i svima vama kaže on da to će me usrećit
Jer - to je mali blat žitki mali blat prolaz uzak kao vlat i nikad brže tu se ne puže od par metara na sat
* Kad u lokvu gledam ja pitam se na čas dal' može se pregaziti tad javi mi se glas: Da - to je mali lok samo plitki lok slijedi vodu, njezin tok dok iznad uha glava je suha niš' ne brini, onda bok!
* Kad u stijenu gledam ja pogled mi je mračan ploča tu je prevjesna a strop je jako zračan
Jer - to je mali stjen sivi mali stjen popet ćemo se za tren al' ipak pazi da nas ne zgazi da ne postanemo plijen
* Kad u ledu penjem ja pogled mi je hladan još jedan šraub ću staviti jer kuloar je gadan
Da - to je samo led tvrdi plavi led čvrst k'o kamen, nije med a jednog dana za jutra rana doći će na tebe red
* Kada bivak slažem ja pogled mi je jasan pa makar tek za jednu noć taj posao je krasan
Jer - to je mali biv suhi mali biv što ga volim nisam kriv po snijegu, buri kad kiša curi ovdje mogu ostat' živ
* Kad uz vatru sjedim ja pogled mi je snen još dvije-tri klade staviti izgorjet će za tren
Da - to je samo vat vrući mali vat što toplinu će mi dat kad sve je vlažno postaje važno u toj noći, u taj sat
* Kad akiju guram ja pogled mi je čvrst unesrećenog boli vrat i slomio je prst
Da - to je mali ak teški mali ak nemoj vuči bilo kak' ukopčaj uže da manje struže i potegni na moj znak
* Kada vrhu stremim ja pogled mi je staklen već jedva noge pomičem to kraj je zbilja paklen
Jer - to je samo vrh pusti strmi vrh posvud samo lom i krh kad pokraj mene lavina krene smrtne jeze prođe srh
* Kad planinom hodam ja pogled mi je sjajan bistar zrak, a vjetrić blag krajolik zbilja bajan
Da - to je mali plan tihi mali plan nebo plavo kao lan gdje potok teče kad dođe veče snivat ćemo divan san
Kada klopu gledam ja pogled mi se krijesi volim pit' i dobro jest' zar to su neki grijesi?
Jer - to je fini klop sočni fini klop nestane dok kažeš hop kad se namirim i malo smirim onda spavam kao top
* Kad hladnoća pritisne a za preste zebe rakijice jedan šljuk zagrijat će tebe
Da - to je samo hlad jaki zimski hlad dodaj bocu odmah sad dok rakije ima nije nama zima bilo gdje, ni bilo kad
* Kad gitaru drži ja pogled mi je čudan sviram, pjevam cijeli dan do jutra bit ću budan
Da - to je mali git lijepi mali git ova pjesma bit će hit ti ju nauči da lijepo zvuči ako nećeš - piš' me vrit!
Ovu kontrafakturu započeo sam kao parafrazu hrvatske inačice pjesme "My truly, truly fair" (B. Meril), a koja je imala naslov "Mali hir" (ili: "Slatki mali hir", nisam siguran) u izvedbi vokalnog kvarteta "4 M". Riječi su bile ove: Kada tebe gledam ja / pogled mi je strog / dal živ sam ili mrtav sam / k'o da popio sam grog / Jer - moj si mali hir / slatki mali hir / što me nosi kao vir / i mada sreću / mi daješ veću / ti si odnijela moj mir. Možda ima neka greškica, ali tako nekako je bilo i moji stihovi vjerno slijede tu strukturu. najprije sam napravio nekoliko takvih cjelina (špiljarske, penjačke), a onda sam to kombinirao s fotografijama. Nakon toga su fotografije potaknule daljnje stihove, a sve u nastojanju da se opišu razne situacije i aktivnosti iz našeg bogatog planinarskog života. Desetak stranica je bilo izloženo u ormariću SO-a, a kasnije sam načinio još nekoliko koje više nisam poslao - činilo mi se previše. Istina je da su neke kitice izašle iz zadane sheme, tj. ne bi bile sasvim u skladu s melodijom. To je zato što svrha više nije bila da se ti stihovi pjevaju, nego da budu izloženi uz spomenute fotografije. Sad, kada je već tako, trebalo bi načiniti uži izbor. Ovaj je već prilično sužen, ali još uvijek je puno toga za pjesmaricu. Tebi prepuštam izbor i odluku. S obzirom da to najbolje izgleda uz fotografije, šaljem ti jedan primjerak originala koji je bio izložen u "Velebitu" (i bez sumnje izgubljen). Ukupno ima 44 cjeline (svaka s dvije kitice) s time da za zadnju nisam našao odgovarajuću fotografiju. To je bilo još prije par godina i od onda smatram taj projekt završenim.
MAMICA SU ŠTRUKLE PEKLI
Mamica su štrukle pekli, meni nisu nikaj rekli. (dva puta)
Štrukli su se prigoreli, mamica su plakat šteli. (dva puta)
Naj se mamek žalostiti, kad već drugač nemre biti. (dva puta)
Najte dečki k men' hoditi, mamica su tak srditi. (dva puta)
To je poznata međimurska pjesma koju pjevamo gotovo neizostavno već desetljećima. Može biti da ima još koju kiticu, ali sada se ne mogu sjetiti.
MARINA
Deset ljet muža njet, a Marina rodi sina.
Deset ljet ... (ponovo par puta, svaki put sve brže)
Sam pju, sam buljaju, sam si votku naljevaju.
Sam pju ... (ponovo par puta, svaki put sve brže)
Deset ljet muža njet, a Marina rodi sina
Dest ljet ... (ponovo par puta, dok se društvo ne zamori).
Pjesmica iz grupe "na ruske melodije", a koju smo oduvijek rado pjevali. Stvar je u izvedbi.
MEŠTROVIĆEV ZDENAC (V. Čaklec - D. Britvić - S. Kalogjera)
Nemamo fontane, al' imamo želje i po koji novčić dali bi za sreću.
Koliko puta na Zdencu života čekam da se smiri vode krug, da vidim svoj novčić, svoj poklon za sreću kako bliješti sam na dnu.
Jednoga dana još jedna je ruka svoju toplu želju dala snu i dok se u vodi odrazilo nebo još jedan novčić sjao je na dnu.
Sjajan k'o zvijezda bljesnuo u noći, u njenom oku kupao se grad, spomenik života dao nam je nadu da će nam se snovi nać'.
Koliko nade polažem u novčić što ga opet bacam sad u krug i čekam da smiri se voda u noći da tvoje oči ugledam na dnu.
(još jednom zadnje dvije kitice)
Ovu pjesmu 60-tih godina u izvedbi Gabi Novak presnimio sam s CD-a "Tebi, grade moj", izdanje Croatia Records 1994. O Zagrebu ima puno pjesama, mnoge su "isforsirane", festivalske i pomalo "jeftine". Ova ustvari jedva da se može uvrstiti u tu grupu. Čini mi se vrlo lijepa, ali pjevali smo ju rijetko, u posebnim prilikama, kao npr. Akac i ja na "Plaza de mulas" - baznom logoru II Hrvatske alpinističke ekspedicije na Aconcagvu 1975., kad smo imali puno vremena, odličnu novu gitaru kupljenu u Buenos Airesu za "Velebit" i dobro raspoloženje. Pjevali smo "sistematski", po grupama (npr. sve zagorske koje smo znali, pa onda od Domenica Modugna i sl. Bilo je odlično, neponovljivo, kao i cijela ekspedicija. Ali tu gitaru je netko ukrao nakon što je više godina bila inventar Društva.
MIMI Stjepan (Đimi) Stanić
Mimi, ja moram ti reć' da si predebela već ti daješ sve za bombon i izgledaš već k'o balon.
O, Mimi, ja moram ti reć' da si napuhnuta već ti moraš piti samo čaj jer od tebe ću otići znaj. - refren
Taj moj buncek slatki, dragi spava po čitav dan i samo jede torte, štrudle i liže tuti-fruti sladoled.
refren
Taj moj buncek slatki, dragi spava po čitav dan i samo jede torte, štrudle i liže fruto sladoled.
refren
Odlična pjesmica Stjepana Đimija Stanića, a koja bi se po stilu mogla dobro uklopiti u naše velebitaške. Šteta što za nju nisam znao dok je u Društvu bila Mimi (Mirjana Vrabec). Premda nije bila debela, oko nje je uvijek bilo neke zafrkancije. Za jednu Novu Godinu (mislim da je to bilo na Štirovcu), u jednom času smo primjetili da je nema, uplašili se već da nije negdje vani (bilo je dosta snijega i hladno), a onda je otkrili pod stolom sa bocom vina pod rukom). A na izletu Speleološke škole u Tounj, imali smo razapeto uže preko potoka koji je snažno izlazio iz špilje, kao gelender. U jednom času se popela na uže i pokušala prijeći jašući, kao da je to balvan. Naravno da se odmah srušila na pod, a i mi prisutni (od smijeha). Čujem da se udala i ima djecu. Ovaj snimak je sa jedne od 5 ploča S. Stanića iz serije "Vječne melodije".
MOJ PULOVER Marijan Čepelak - Maligan (kontrafaktura na poznati talijanski šlager iz 60-tih godina "Mi pulover"
Moj pulover što ga nosim ja porijeklo mu je švedska država, al' ustvari norveški je on, ja ga uvijek nosim s ponosom.
Nije prugast, nije jedne boje, na njem' male crne točke stoje, to je, kažu, tradicije znak, takve tamo nosi mornar svak'.
Al' k'o i ja, više voli brda i bivake gdje je zemlja tvrda, voli sunce, voli i hladnoću, miris dima prožima ga noću.
Slušali smo brazilski akord, vidjeli smo i grenlandski fjord, penjali smo se na Himalaju, a najviše po hrvatskom kraju.
Premda ima već trideset ljeta, to baš ništa nikoga ne smeta, ni ja nisam u mladosti cvijetu i tako skupa hodamo po svijetu.
Original za ovu kontrafakturu je svojevremeno dobro poznata pjesma, ali već odavno se ne čuje. Vjerojatno ju ne poznaš, ali nažalost nemam nikakav snimak. Dubravka misli da se zove "Mi pulover blu", ali nije sigurna. Vrlo je jednostavna i pjevna, u tročetvrtinskom ritmu. Ako pitaš Akca ili Čepa, sigurno će ti znati objasniti i odsvirati. Inače, ovo je prva i jedina pjesmica koja se baš odnosi na mene (premda i neke druge imaju "autobiografski štih"). Zaista imam taj pulover vrlo dugo - kupio sam ga kad smo išli na Prvu hrvatsku alpinističku ekspediciju, Grenland, 71. Godine nakon toga sam ga nosio vrlo često i posvuda. Od kada sam ovdje, bitno manje, jer je takvo podneblje, ali ipak svake zime. Prije par godina sam vidio u nekom filmu o Artiku mornara koji je imao upravo takav pulover i činjenica je da je to tradicionalni norveški način izrade. MOJ OČKA MA KONJIČKA DVA
Moj očka ma konjička dva oba su lepa, lepa, šimelna.
ref.: Hojlarija, rija, rija, rija drom hojlarija, rija, rija, drom.
Za prvega zaprosil bom, a drugega pojezdil bom.
ref.
Čez tri dole, čez tri gore, čez tri zelene, lene travnike.
ref.
Još jedna vesela slovenska pjesmica koju smo često pjevali. Kao i ostale, zahtijeva jezično - pravopisnu korekturu (Akac, Dado).
NA RAFUNG
Na rafung, na rafung, na rafung se je sela, na rafung, rafung, rafung, rafung, rafung se je sela, na rafung, na rafung, na rafung se je sela, svoga ljupca čakala.
Svu črnu, svu črnu, svu črnu rit je mela, svu črnu, črnu, črnu, črnu, črnu rit je mela, svu črnu, svu črnu, svu črnu rit je mela, svoga ljupca čakala.
Na melu, na melu, na melu se je sela, na melu, melu, melu, melu, melu se je sela, na melu, na melu, na melu se je sela, svoga ljupca čakala.
Svu belu, svu belu, svu belu rit je mela, svu belu, belu, belu, belu, belu rit je mela, svu belu, svu belu, svu belu rit je mela, svoga ljupca čakala.
Možda ima još koju kiticu, ali ja ne znam. Pjesmica za svako društvo kada je dobro raspoloženo.
NA VISOKIM PLANINAM
Na visokim planinam sušila je seno od veselja in radosti si je pela pesmico.
(ponovo zadnja dva reda)
S planine dol privriskal susedov mlajši sin in prinesel kito cvetja iz tih rožnatih planin.
(ponovo zadnja dva reda)
Pjesmica koju neizostavno pjevamo - ne znam da li zbog melodije, sadržaja, načina ... Bit će ipak zbog životne radosti i optimizma koji zrače iz tih jednostavnih stihova. NE PLAČI, DANIJELO (Seferović - Strahov)
Jedne tihe ljetne noći ja upoznah Danijelu, žarko blistale su oči, usne nudile su raj.
Sretni dani nisu dugi, sretne noći još su kraće, mala Danijela plače što napuštam njezin kraj.
Ne plači, Danijelo, jer bol tvoj mora proći, jednoga dana drugi će doći tebe da ljubi on.
A ja ću, Danijelo, da sanjam i da lutam i samo tvoju pjesmu šaputam tražeći srcu lijek.
Jedne hladne zimske noći ja se sjetih Danijele, zovu natrag njene oči, usne opet nude raj.
Bijeli snijeg na zemlju pada, kao moje suze vrele, slika male Danijele vraća me u njezin kraj.
(ponovo 3. i 4. kitica)
Ne plači, Danijelo, jer tvoj bol mora proći, jednoga dana opet ću doći tebe da ljubim vijek.
I tada, Danijelo, ja prestat ću da lutam i samo tvoje ime šaputam našavši srcu lijek. (ponovo zadnja 2 reda kitice) NEJDEME DIME
Nejdeme dime, dime, nejdeme dime, dime, nejdeme dime, haj, do zore! (ponovo zadnji red)
Naj baba brunda, brunda, naj baba brunda, brunda, naj baba brunda celi božji dan! (ponovo zadnji red)
Naši su dečki rekli da su purana pekli, nejdeme dime, haj, do zore! (ponovo zadnji red)
Mi ga bumo pili, pili, mi ga bumo pili, pili, mi ga bumo pili, haj, do zore! (ponovo zadnji red)
Mislim da više nije potreban komentar - "vinska", zagorska, "velebitaši" pjevaju ...
PACOV I SIR
U špajzi ima jedan sira, i jede pacov toga sira brez obzira, baš ga je njega mnogo briga, glavno da je njemu stiga.
Al' u taj sira ima bolest, i uđe bolest iz tog sira u taj pacov, pa ga stane deranžirat, deranžirat, deranžirat.
Misliš: "Igla!", al ne - stvrdlo to je, može misliš kako mu je kad ga vrti.
Ovu neobičnu pjesmicu su u "Velebit" donijeli Akac i Šepac, još 60-tih godina. To se uvijek recitiralo, jer pjesmica nije imala melodiju. Štos je u "osebujnoj" gramatici i sadržaju. Tu se pojavljuje i rijetka riječ: "stiga", što bi bilo nešto kao "gušt". Tada smo to često koristili kao idiosinkratični izraz, kao i druge riječi - "stvrdlo", pa "deranžirat" i "može misliš". Možda Šepac i Akac znaju porijeklo te pjesme, treba ih pitati. Ali osnovni razlog zbog čega je ta pjesma među ostalim velebitaškim je taj što već duže vrijeme ima i melodiju na koju se pjeva. To je uglazbio Šepac, (nisam sto posto siguran, ali od njega smo čuli. On je u to vrijeme svirao u "Čmarnim ubruščićima", pa je možda još netko sudjelovao u tom uglazbljivanju (pitati). Od njega možeš saznati melodiju, a mislim da je vrijeme da se ta pjesma vrati u naš repertoar iz kojeg je neopazice izmakla. PENJAČEV BLUES Marijan Čepelak - Maligan (kontrafaktura na pjesmu "Pročelnikov blues", Danijela Burića)
Kamen pada, stijenu lomi hajde druže, ti se skloni čuvaj mene, pazi sebe dok ti noga stijenu grebe
Šepac ima tanko uže tanko uže ruke struže hajde druže, sad me vleči pa si poslije ruke liječi
Fifi to je izum pravi sve dok ti se ne zaglavi onda špagu tresi, vuci u teškoj se nađeš muci
Tu je jedna mala luknja teškoća je šestog stupnja hajde druže, zabi klina pukotina baš je fina
Polica je k'o iz priče ali dalje gadno bit' će hajde druže, ti ne stenji pa se sada prvi penji
Prečnica za lijevu ruku užeta me desno vuku sila teža prema dolje da vidimo tko će bolje
Tanka ljuska mene brine samo što se ne otkine hajde druže, stavi čoka na ljusku se penji s boka
U kaminu sve je vlažno al' to sada nije važno jer mi kiša za vrat curi hajde druže, ti požuri
Oprimak je sasvim mali a za nogu opet fali pet dužina - svaka vrijedna do izlaza još je jedna
Stihovi su skladani neposredno nakon prvenstvenog penjanja smjera "Divokozina ispaša" (Veliki Kozjak, Velebit), 1996. g. i nešto kasnije, a na melodiju poznate velebitaške pjesme "Pročelnikov blues" Danijela Burića. Tom prilikom pao je kamen na Šepca i imali smo jedno njegovo tanko uže od 9 mm. Šepac je nastavio penjati unatoč bolova u ramenu, a najteži detalj (VII-) je riješio Damir Lacković (prečnica u glatkom širokom žlijebu bez oprimaka). PETAR PAN Drago Mlinarec
Kad bih bio Petar Pan, tad sva bi djeca imala nekog da im priča divne priče i uspavanke pjeva.
Kad bih bio Petar Pan, tad svu bih djecu poveo sobom u moju čarobnu zemlju, moju zemlju snova.
Gdje ljubav vlada i jedan cvijet je velik kao kuća, a mnoštvo djece juri i pjeva već tako staru pjesmu o lavu, strašnom lavu:
"Bio jednom jedan lav. Kakav lav? Strašan lav.", i tome slično.
Kad bih bio Petar Pan. tad sva bi djeca imala nekog da im priča divne priče i uspavanke pjeva.
Ah, da sam Petar Pan, kad bih bio Petar Pan. kad bih bio ... (sve tiše)
Jedna od najboljih pjesama Drage Mlinarca iz 60-tih godina, a koju smo često pjevali, zahvaljujući prije svega Akcu i njegovoj odličnoj izvedbi na gitari. Nije mi poznato da li mlađe generacije poznaju tu pjesmu i da li se još uvijek čuje na radiju. Sjećam se da smo prije par godina na Lubenovcu pjevali uz vatru, i kada je ta pjesma došla na red, Alfica je ostala zadivljena i doslovno otvorenih usta. Ne zbog naše izvedbe, nego zbog same pjesme. A usput rečeno, Drago Mlinarec je bio član Speleološkog odsjeka PD "Javor" iz kojeg je nastao naš speleološki odsjek u "Velebitu".
|
