Velebiten br. 32, 1999.

ABSTRACT: Cavers from “Velebit” Society have visited a pitch “Stupina jama”, as a part of preparations for the last summer expedition. They had some difficulties while descending the first 200 m vertical, ‘cause of the loose stones on it, but it’s been successfully overcome. A new, 10-m long tunnels had been discovered after climbing the ~10 m high moody wall. Interesting part was that altimeters on the wristwatches showed different depth than one indicated on the pitch drawing, considering that there haven’t been any pressure changes during their visit.

Posljednjih godina Velebitaši, prije ljetnih ekspedicija na Velebitu, posjećuju dublje jame kako bi se poboljšala psihofizička pripremljenost svakog speleologa, a posebno onih manje iskusnih.
Prije ovogodišnje ekspedicije u Slovačku jamu, kao iskustveni test odabrana je radi svoje dubine, morfologije i lijepih ukrasa na dnu, Stupina jama. Dugo dogovarani posjet jami ostvarili smo za vikend 3. i 4. srpnja 1999. godine zajedno sa speleolozima iz Fužina Žarkom Blaževićem i Gordanom Polićem, te kolegama iz Željezničara i Hada.

Domaćini su pokazali zavidni nivo gostoprimstva. Postavili su jamu prije našeg dolaska kako bi nam olakšali posjet, dočekali su nas u Fužinama uz kriglu pive, odveli do ulaza jame, te pripremili drva za vatru.
Ulaz u jamu, koji se nalazi 50 m jugozapadno od ceste Lič polje – Bribir, na početku krške zaravni zvane Ravno (Garašić, 1996) lako je pristupačan. Gotovo do samog ulaza, može se doći osobnim automobilom. Jama je lijepa za posjet, ali je u ulaznim dijelovima izrazito krušljiva, na što su upozorili i prvi istraživači. Mi smo taj problem riješili na način da bi speleolozi prolazili krušljivi dio jame jedan po jedan, čekajući na kosom kamenom siparu na -52 m dubine. Odatle se ulazi u dvjestometarsku vertikalu. Dalje više nema opasnosti od urušavanja kamenja. Tek kada bi jedna ekipa prošla dvjestometarsku vertikalu krenula bi druga. Isti sistem vrijedio je i pri povratku. U jami je postavljeno desetak novih spitova iako ih je trebalo i više, no to nije bilo moguće učiniti zbog već postavljenih užeta. U dvjestometarskoj vertikali postavljena su dvostruka užeta (novi spitevi u jami ucrtani su na nacrtu približno, prema morfologiji objekta).

Iako istraživanje nije bilo ciljem ove akcije, u zapadnom dijelu velike dvorane na dnu jame ispenjali smo 10-tak metara visoki skok i ušli u kosi kanal koji završava nakon 10-tak m duljine. Stijena ili bolje rečeno stvrdnuta glina ispenjana je uz pomoć speleološkog kladiva na način da su njime izdubljene stopinke za ruke i noge što je trajalo oko 2,5 sata. Prilikom penjanja nije se osiguravalo jer mekoća stijene nije omogućavala zabijanje klinova ili spitova. U obzir bi jedino mogli doći dugački klinovi. Skok su ispenjali Darko Bakšić i Damir Lacković. Kako nismo imali opremu za topografsko snimanje, izrađena je skica novoistraženog dijela jame, pa bi isti trebalo izmjeriti i nacrtati. Nakon penjanja dobro je pregledano samo dno jame, gdje je proklesano suženje iza kojeg se prolaz zatvara. Pronađena su još dva mala odvojka ispod kamenih blokova gdje su se vidjeli i tragovi prvih istraživača. Odvojci nisu bili ucrtani na objavljenom nacrtu jame pa smo ih približno locirali i ucrtali.

U jami je mjerena dubina sa dva visinomjera na satovima marke Casio 950 ALT 6100 i ona se nije slagala sa izmjerenom dubinom jame. Satovi su na najdubljem dijelu pokazivali –380 m, a na mjestu gdje uže dolazi u veliku dvoranu –360 m. Obzirom da je vrijeme bilo stabilno ne može se raditi o pogrešci koja se javlja prilikom promjene tlaka zraka. Do sada smo imali dobra iskustva s ovim altimetrima, primjerice razlike u mjerenju dubine u Slovačkoj jami, Lukinoj jami, Patkovom Guštu i drugima bile su između 5 i 10 m. Osim toga izmjerena dubina Stupine jame i ona koju pokazuju altimetri bila je približno jednaka do dna dvjestometarske vertikale na –267 m. Jasno je da ova mjerenja ne mogu imati težinu poligonskih, ali upućuju na mogućnost pogreške koja je nastala između –267 m i dna, najvjerojatnije u meandru koji se na nacrtu čini strmijim negoli u prirodi. Ovakav osjećaj imala je većina speleologa koja je tada bila u jami, a i upotrebljena užeta ukazuju na manju dubinu.
Bilo bi dobro ponovno izmjeriti dubinu jame tako da se napravi novi poligonski vlak od ulaza do dna što ne iziskuje puno vremena. Stoga predlažem da to učini prva ekipa speleologa koja posjeti ovu jamu.

Popis speleologa (po abecednom redu) koji su se spuštali u Stupinu jamu 3. i 4. srpnja 1999. godine:
SO PDS Velebit: Bakšić Ana, Bakšić Darko, Bedek Jana, Bizjak Tanja, Bratušek Dean, Ćukušić Ivica, Erhardt Robert, Gregorić Ivana, Hrašćanec Sunčica, Ilić Saša, Lacković Damir, Munić Jagoda, Ogrizović Vesna, Paar Dalibor, Sansević Ana Katarina, Stroj Andrej, Troha Darko, Zovko Ivančica, Železnjak Ronald;
SO HPD Željezničar: Bosner Tina i Nela, Kuhta Mladen, Kunović Dražen;
SD Pauk: Blažević Žarko, Polić Gordan;
SK Had: Glavaš Ivan.

Literatura:Garašić, M. (1996): Stupina jama – najdublja u Gorskom kotaru; Hrvatski planinar br. 3, str. 86-89