RUDARSKO ŠPILJARSKA AKCIJA
(novi perspektivan ulaz u špilju Veternicu)

Vedran Vračar
 

ABSTRACT. A description of a try of widening a sinkhole, a potencial upper entrance into Veternica cave (length: 6767 m) near Zagreb. Unyielding rocks, only 2 metres under surface, made further progress impossible so the hatching through this narrow passage awaits better days (or explosives). Till then, access to those furthest, extremelly narrow regions of Veternica remains through single, far-away main entrance.

Rano jutro, proljeće. Počela je speleološka škola. Koliko je rano? Oko 9 sati. Dogovor za izlet pao je tek preksinoć, a zapravo smo se tek nakon dogovorenih 9 sati još jednom čuli i kao bogati špiljari Zapada, autima krenuli na istraživanje.
Svi smo jako veseli i uzbu|eni jer je Damir našao ponor koji se sigurno spaja s Zadnjim kanalom u Veternici, kojega treba, po običaju, samo malo prokopati. Naime, te zime prokopano je novih 113 metara Veternice i time povećana ukupna duljina kanala na 6767 m i da bismo sami sebi olakšali ulazak u taj dio Veternice odlučili smo potražiti neki bliži ulaz radi daljnjega istraživanja. Kada smo se uspeli, više auti nego mi, do kraja asfaltne ceste iznad Glavice izvadili smo opremu. Uglavnom planinarsku, ali osim ruksaka i pokojeg komada speleološke opreme iz auta smo izvadili i razna pomagala. Više rudarska ili pomagala siromašnog cestara koji kopa kanale. Tu su bili: jedna lopata (sklopiva, vojnička), jedna motika (obična) i jedna čaklja (ili kako bi "neki" rekli ćuskija i to velika, valjda najveća). Brzo smo pronašli tu škulju, tu jamu, taj ponor. U početku je bio veličine dovoljne da pro|e flaša, ali...
Kada smo spazili taj ponor u nama se pokrenuo neki, valjda špiljski, instinkt te poriv. Kako smo mislili da je to kamenjem i stijenama okružena rupica, s takvom jednom predrasudom počeli smo snažnim udarima velike željezne motke proširivati prolaz koji bi bio dovoljan za jednoga od nas. No tu nas je dočekalo jedno veselo iznena|enje. Umjesto stijena, na ulazu bila je zemlja. Kada smo dovoljno proširili rupu, netko je trebao početi s radom i vidit' kaj to ima tam.
E, sad! Nitko se nije htio smočiti, onako skroz, pa da bismo izbjegli izlijevanje vode za vrat,osmislili smo branu. Prvo smo produbili jedan mali prirodni "bazenčić" nastao ispred rupe, podigli "zidove" blatom i na kraju učvrstili pomičnu ustavu polovicom kante INA Delta Sint. Kao pojačanje cijeloj brani i zapravo prava ustava poslužio je i jedan spljošteni dio stare bačve.
Spuštivši se unutra, trebalo je izvidjeti kako jama napreduje a za to se trebalo okrenuti naglavačke i još nekako malo čudno, prema dolje. Za sve to ne bi bilo problema da prostor koji smo stvorili nije bio jedva dovoljan da čovjek unutra stane. Treba iskopati dvoranicu i istovremeno proširivati kanal koji ide dalje. Tu smo počeli upotrebljavat sklopivu vojničku lopatu i drugu polovicu kante motornog ulja. Kopali smo, dodavali iskopani materijal van, opet se okretali, kopali ... Posao bi trajao vjerojatno i kraće, da se svakih petnaestak minuta nije čuo uzvik: " Brana popušta! ". Tada bi se zatečeni kopač trgnuo, najčešće lupio glavom u strop (ili kako već hoćete), jer za korištenje šljema nije bilo mjesta, užurbano dodao alat i kantu, a onda upotrebio svo svoje penjačko znanje ne bi li pobjegao pred navalom vode. To nam bježanje nije baš svaki put uspijevalo. Kada bismo podigli ustavu, potočić koji je opskrbljivao vodom naše akumulacijsko jezero odjednom bi podivljao i velikom snagom, uz buku stuštio se u dubine. Ovo bi nam dobro koristilo jer bi voda očistila sve ono što je ispalo iz kante i ono što je bilo napola srušeno sa zidova. Tako smo radili. Nešto mi , nešto voda, mijenjali smo se, pa dok je jedan kopao drugi su sretnici stajali oko njega, tj. rupe i navijali (za njega ili vodu) već po izboru. I umorili smo se, jer odmah nakon zemljanog ulaza dočekale su nas tvrde stijene i kamene glon|e koje je trebalo razbijati. A došla je i večer. Večer za nas znači uglavnom dvije stvari: hrana i spavanje. A hranili smo se dobro i dugo jer bilo je proljeće, niklo je mnogo bilja koje smo znali iskoristiti. Uostalom, sutradan je bio prvi izlet škole, školaraca je puno pa je trebalo mnogo energije da ih se provede do Pakla.

A naša jama? Naš ponor ili ponos? Neka čeka. Neka čeka da se još malo otvori kao što su se otvorili mnogi drugi ponori na Ponikvama (a i zatvorili se). Neka čeka neke upornije špiljare ili bolje dane. Nama je trebao čitav dan da bismo shvatili da ćemo za istraživanje Zadnjeg kanala još barem neko vrijeme koristiti pravi ulaz, pa kroz turistički dio i Pakao, Alpinistički kanal sa opremom u transportnim vrećama na le|ima.
Nemojte još pustiti vodu! foto: D. Lacković
U ovom mukotrpnom mučenju tj. istraživanju sudjelovali su mnogi: Damir, AnaČ, Tvrtko, Kabić, Ana, Darko Škurla, Irena Horvat i ja. I mi smo ostali spavati do sutra.. A bili su tu i Dijana, Marijan, Dubravka, a i Fani Tortić koji su zajedno sa Trohom i Slavicom još istog dana pobjegli doma.

ZAKIČNICOM LUTAM

Zakičnicom lutam ne bil našo drva

Nigdje da ih nađem već me umor shrva

Mrak je ko u rogu sčašil bum si nogu

Zato moram pazit i pažljivo gazit

Mraz se svuda hvata a šuma je gusta

Od silnoga straha suše mi se usta

Kad li iznenada pred me nešto pada,

Mislio sam jadan, neki vampir gadan.

Dohvatim sjekiru, lupim po vampiru,

Saznao sam tada, da je bila klada.

Sad kraj vatre ležim, vatra tiho tinja,

U vreći je toplo, zaspat ću ko svinja.

Zlatko Rataj - Harry

...Vampir je jedan crni, krepani pas....

Ima još:

Zakičnicom lutam, a šuma je gusta.

Od silnoga mraka ne vidim ni prsta.

Zakičnicom lutam, cipela me žulja,

Recite mi molim, gdje je sad ta škulja.