Speleološka ekspedicija „Lubuška jama 2009“

Izvješće priredio: Luka Mudronja
Fotografije: Darko Bakšić, Goran Rnjak, Marin Glušević, Inga Patarčić, Igor Jelinić, Dalibor Paar

Sažetak
U razdoblju od 25. srpnja do 09. kolovoza 2009. godine, Speleološki odsjek Planinarskog društva Sveučilišta Velebit iz Zagreba organizirao je speleološki logor na Hajdučkim kukovima u Nacionalnom parku sjeverni Velebit. Projekt je uključio 74 speleologa iz Hrvatske iz SO PDS Velebit, SO HPD Mosor, SO HPD Dubovac, SO HPD Snježnica, RAK i HBSD, 10 španjolskih i 3 poljska speleologa. Popis svih sudionika dan je na kraju poglavlja dnevnika speleološke ekspedicije. Ciljevi ekspedicije bili su: Nastaviti s istraživanjem Lubuške jame te topografski snimiti novo istražene dijelove i pokušati pronaći mogući spoj s Lukinom jamom; Spustiti se u Lukinu jamu i vidjeti da li je prolaz na -60 m dubine i dalje zatrpan snijegom i ledom ili je moguć prolaz; - Spustiti se u jamu Trojamu i vidjeti stanje snijega i leda u jami te da li je prolazna; Istražiti niz već poznatih, no neistraženih objekata te rekognoscirati teren s ciljem pronalaska novih objekata.

Povoljni vremenski uvjeti u prvom tjednu ekspedicije pogodovali su speleološkim istraživanjima pa je Lubuška jama istražena do dna (-508 m) te su otkriveni neki novi dijelovi s kojima je tlocrtna duljina jame povećana i iznosi 1225 m. Nažalost zbog najave pogoršanja vremena u drugom tjednu ekspedicije speleolozi su morali prekinuti svoj rad u najdubljim dijelovima jame te nije pronađen vrlo moguć prolaz prema Lukinoj jami.

Snimljen je filmski materijal od ulaza do samog dna Lubuške jame.

Tijekom istraživanja speleolozi su pronašli novu vrstu pijavice na dva mjesta u Lubuškoj jami (dno i -380 m).

Zbog velike količine snijega prolaz na -60 m u Lukinoj jami je i dalje zatvoren te je nemoguće proći u dublje dijelove jame. Jama Trojama više nije zatvorena ledenim čepom na -120 m dubine te su se speleolozi spustili do -160 m.

Španjolski speleolozi su se spustili u novopronađenu jamu Iliberis te je topografski snimili, ali se zbog veće količine opasno visećeg leda nisu spuštali u dublje dijelove jame. Posjećene su jame G-6 te Ledena jama u Lomskoj dulibi i ustanovljeno da je djelovanjem leda izmijenjen njihov izgled. Ledena jama je prolazna na -90 m dubine, no zbog padanja leda spuštanje je ispod te dubine izrazito opasno. Istražen je cijeli niz već poznatih i novopronađenih jama, a njihov popis nalazi se dalje u izvješću. Sredstva i oprema za ostvarenje ove ekspedicije osigurani su iz projekta NP Sjeverni Velebit namijenjenog za speleološka istraživanja, od Komisije za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza, sponzora „Iglu sport“ i „Vrhunac“ iz Zagreba, sirane „Runolist“ iz Krasna te samih sudionika ekspedicije. Znanstvena istraživanja u okviru ekspedicije obavljena su uz financiranje NP Sjeverni Velebit, Hrvatskih voda i SO PDS Velebit.

► Galerija fotografija

Dnevnik speleološke ekspedicije „Lubuška jama 2009“

Subota, 25. srpanj 2009.

Polazak iz Zagreba u 08:00 h osobnim vozilima dok opremu prevozimo u kombiju HGSS stanice Zagreb. Zaustavljanje u Krasnu u NP „Sjeverni Velebit“ te u sirani Runolist. Transport opreme prema logoru te podizanje logora. Navečer dogovor o ulascima u jamu i proslava rođendana Inge Patarčić uz roštilj i tortu.

Nedjelja, 26. srpanj 2009.

Ujutro priprema opreme za jamu. Dean Bratušek, Ivica Radić odlaze u jamu radi nastavka postavljanja Lubuške jame od -230m dublje. Jamu postavljaju do ulaza u Veliki meandar. Do dubine od -230 m jama je postavljena u dvije predakcije. Robert Erhardt i Ivica Čukušić postavljaju telefonsku žicu od ognjišta logora do ulaza u jamu te u jami do dubine -230 m.
Inga Patarčić, Luka Mudronja i Goran Rnjak odlaze u jamu Snjeguljica no u njoj ne mogu proći dublje od -30 m zbog velike količine padajućeg leda.
Danijel Frleta, Mario Musulin, Dino Huzanić Mišek, Ana Brodar, Mateja Morić, Vesna Marčec su posjetili jamu 205, pronađenu 2006. godine.
Igor Jelinić i Senka Mirić su bili na Zavižanu.

Ponedjeljak, 27. srpanj 2009.

U Lubušku jamu ulaze dvije ekipe, jedna nastavlja s postavljanjem jame dok druga ekipa nastavlja s postavljanjem telefonske žice i istražuje upitnik u dvorani „Kod dva šišmiša“. Postavljačku ekipu čine Inga Patarčić, Luka Mudronja i Goran Rnjak. Oni postavljaju jamu do -380 m i izlaze oko ponoći vani iz jame.
Telefonsko-istraživačka ekipa su Danijel Frleta, Marta Malenica i Matija Čepelak. Oni su potrošili telefonsku žicu na ulazu u Veliki meandar te istražili i nacrtali upitnik u dvorani „Kod dva šišmiša“. Upitnik je meandar koji se podvlači pod dvoranu te se spaja na Veliki meandar. Ekipa je u 23:30 došla u logor.
Robert Erhardt, Igor Jelinić, Mario Musulin, Dino Huzanić Mišek, Ana Brodar, Mateja Morić, Vesna Marčec, Ivan Vitez, Alen Kuščar i Senka Mirić odaze u Lukinu jamu te utvrđuju da je jama i dalje zatvorena na 60 m dubine ledenim čepom.
Jasna Vidmar i Ronald Železnjak posjećuju Zavižan.

Utorak, 28. srpanj 2009.

Postavljačku ekipu u Lubuškoj jami čine Robert Erhardt, Ronald Železnjak, Ivan Vitez i Jasna Vidmar. Jamu postavljaju do -430 m, mjesta gdje je zamišljeno da se postavi bivak.
Radi uvježbavanja speleološke tehnike u jamu ulazi varaždinska ekipa: Mario Musulin, Alen Kuščar, Vesna Marčec, Ana Brodar i Mateja Morić te zagrepčanac Dino Huzanić-Mišek. Oni se spuštaju do Eliminatora (-200 m).
Ledenu jamu u Lomskoj dulibi do -90 m posjećuju Ivan Turčin, Danijel Frleta i Igor Jelinić. Jama je prolazna, no opasna zbog velikih odrona leda.
Iz Lubuške jame izlaze Ivan Vitez i Jasna Vidmar oko ponoći.

Srijeda, 29. srpanj 2009.

Rano ujutro iz Lubuške izlaze Robert Erhardt i Ronald Železnjak, a u jamu ulaze Inga Patarčić, Luka Mudronja i Goran Rnjak te se spuštaju do dna (-508 m) u 20:30 h.
Ekipa za postavljanje bivka sprema opremu i ulazi u 12:00 h, a čine je: Darko Troha, Tomislav Bajo, Matija Čepelak, Danijel Frleta i Alen Kuščar. Oni postavljaju telefonski kabel do mjesta predviđenog za bivak (-430 m) i izrađuju bivak. Za bivak je iskorišten tipizirani „Steinberg“ bivak Komisije za speleospašavanje HGSS-a.
Postavljačka i bivak ekipa se susreću na bivku te Darko Troha s postavljačkom ekipom izlazi vani. Prilikom penjanja na – 380 m Goran Rnjak je uočio pijavicu u jezercu te misli da je to endemska pijavca Croatobranchus mestrovi.
U logor dolazi poljska obitelj Michalski.
Darko Bakšić i Vesna Marčec u Lubuškoj jami crtaju upitnik u Malom meandru. Crtaju stotinjak metara meandra koji završava suženjem i nazivaju ga Amonit.

Četvrtak, 30. srpanj 2009.

Tokom ranog jutra iz Lubuške jame izlaze ekipe od jučerašnjeg dana, osim bivak ekipe koja će crtati jamu od -434 m do dna (Poljaci su dno nazvali Pentagon) te pokušati naći nove dijelove jame.
Ostali sudionici logora su se podijelili u ekipe. Ronald Železnjak, Jasna Vidmar, Igor Jelinić, Mateja Morić, Ana Brodar, Mario Musulin i Ivan Vitez su pronašli i istražili jamu Rom pečina duboku 46 m.
Goran Rnjak, Marta Malenica, Anđela Ćukušić, Krešimir Petrinjak i Robert Erhardt ponovo su nacrtali jamu Dvojamu koju su prethodno istražili Slovaci, no postojeći nacrt nije bio zadovoljavajući, a postojala je i mogućnost za daljnje napredovanje.

Petak, 31. srpanj 2009.

Ekipa u Lubuškoj jami nije uspjela pronaći neki novi prolaz, pa će to pokušati danas i nakon toga će idu vani. U Lubušku jamu ulaze Darko Bakšić, Ronald Železnjak, Marin Glušević i Katja Milišić. Oni mijenjaju ekipu u bivku te će snimaju jamu od ulaza do dna. U snimanju im pomažu Ana Brodar, Ivan Vitez te Waclaw Michalski koji se spuštaju do ulaza u Veliki meandar te odmah penju vani.
U Lukinu jamu ulaze Inga Patarčić, Luka Mudronja, Slaven Boban i Goran Rnjak te otkrivaju uski, no proklesavanjem prolazan, dio meandra iznad ledenog čepa. Tim prolazom bi se moglo preći ledeni čep i spustiti u Lukinu jamu dublje od -60 m.
Navečer iz jame izlazi prva bivak ekipa koja je u Lubuškoj jami bila tri dana te istražila dno jame i dijelove meandra iznad vertikale Pentagona.

Subota, 01. kolovoz 2009.

Dan odmora u logoru, ljudi odlaze s logora, a novi pristižu. Većina odlazi na kupanje u Senj ili Jablanac.
U Lubuškoj jami ekipa s bivka nastavlja istraživanje u potrazi za novim dijelovima jame, no uzaludno jer se sve spaja opet na poznati dio, Pentagon.
Vrlo zanimljiv događaj je da je Darko Bakšić u jezercu na dnu pronašao novu vrstu pijavice. Fluorescentno sjaji i vrlo je slična endemskoj pijavici Croatobranchus mestrovi . Pijavica je spremljena u bočicu s vodom u kojoj će biti transportirana na površinu. Vrlo je vjerojatno da je nova pijavica ista vrsta kao i ona pronađena na -380 m prije tri dana.

Jamu G-6 posjećuju Darko Troha, Robert Erhardt, Ivica Radić , Goran Rnjak i Igor Jelinić. U jamu se spušta samo Darko Troha i utvrđuje da je zbog velike količine leda jama potpuno promijenila izgled. Zbog nedostatka opreme spušta se pedesetak metara. Ivica Radić i Goran Rnjak istražuju novopronađenu jamu Kenjac, u samoj blizini jame G-6.

Nedjelja, 02. kolovoz 2009.
Zbog najave lošeg vremena za ponedjeljak navečer, u nedjelju se kreće s raspremanjem Lubuške jame. U jami nije pronađen prolaz dalje te je bolje izvući opremu s najdubljih dijelova prije moguće kiše. U jamu ulazi niz ekipa koje će na putu prema dole istražiti još neke upitnike. Prema dnu prvi kreće Dalibor Paar koji će od bivka prema površini izvoditi fizikalno-kemijska mjerenja.
U Lubušku jamu prvi ulaze Darko Troha, Loris Redovniković i Krešimir Prskalo. Oni će istražiti vertikalu u Velikom meandru i pomoći raspremačkoj ekipi.
Upitnik (vertikalu) na kraju Velikog meandra će istražiti Goran Rnjak, Ivica Radić i Davor Matić dok raspremačku ekipu koja ide na bivak čine Inga Patarčić, Luka Mudronja i Ana Bakšić. Bivak ekipa koja je treći dan u jami također pomaže u transportu opreme s bivka.
Lukinu jamu posjećuju i raspremaju Juraj Turčin, Tea Selaković, Iva Božić, Danijel Frleta i Iris Duić.
Danijel Frleta nakon raspremanja Lukine jame postavlja Trojamu do -90 m.
Školska jama, otkrivena na logoru 2006., istražena je od strane Lovre Čepelaka, Jasne Vidmar, Deana Bratušeka i Irene Cesarec.

Ponedjeljak, 03. kolovoz 2009.
Tijekom jutra iz Lubuške jame izlaze raspremačke ekipe. Svi upitnici, koji su istraživani čekajući dolazak opreme za transport, se spajaju na poznate dijelove (Veliki meandar). Jama je raspremljena do -290 m te u jamu ulazi nova ekipa koja će nastaviti s raspremanjem. Ekipa koja nastavlja s raspremanjem je brojnija i manje iskusna pa im ovaj ulazak služi kao skupljanje iskustva i vježba. Ekipu čine Matija Čepelak, Jasna Vidmar, Marta Malenica, Iva Božić, Tea Selaković, Dario Kompar i dva gosta Španjolca. Kasnije im se u jami pridružuju novopridošli Dubrovčani Zoran Ateljević, Lazar Badanjac i Tonći Padovan. U jami je Dalibor Paar koji je prespavao u improviziranom bivku na -290 m te nastavlja s fizikalno-kemijskim mjerenjima.
Kiša počinje padati oko 22 h te izaziva probleme u jami za ljude koji nose teške transportne vreće. U 24 h u jamu ulaze Darko Bakšić i Marin Glušević da pomognu u iznošenju opreme.

Utorak, 04. kolovoz 2009.

Zadnji čovjek izlazi iz Lubuke jame u 04:30 h. Svi su mokri i pothlađeni, no bogatiji za jedno iskustvo brzog prodora vode u jamama Velebita u što su se uvjerili već mnogi speleolozi. Jama je raspremljena do -200 m.
Suši se oprema, a Jana Bedek, Inga Patarčić, Tonći Padovan, Tamara Čuković i Lazar Badanjac istražuju Jamu pod okomitom smrekom dubne -20 m.
Školsku jamu crtaju do dna (-90 m) Lovro Čepelak, Davor Matić, Ante Markoć, Ivan Linić i Krešimir Prskalo.
U Lubušku jamu do Guzudera radi uvježbavanja speleološke tehnike ulaze Zoran Ateljević i Milenko Batinović.

Srijeda, 05. kolovoz 2009.

Vijest o pronalasku nove vrste pijavice u upravu NP „Sjeverni Velebit“ odnose Darko i Ana Bakšić, Inga Patarčić, Luka Mudronja i Jana Bedek gdje predaju izvješće za novine.
Zbog lošeg vremena, kiše i jakog vjetra, ekipa s logora posjećuje Zavižan i Velebitsku plešivicu.

Četvrtak, 06. kolovoz 2009.

Radi nastavka raspremanja s -200 m, u Lubušku jamu ulaze Inga Patarčić, Luka Mudronja, Matija Čepelak, Ante Markoć, Loris Redovniković, Filio Trgo, Ivan Linić i Dubravka Cukrov. Raspremaju opremu do ulaza i donose opremu u logor.
Jamu G-6 odlaze posjetiti i raspremiti Darko Troha, Aleksandar Hadeljan, Katja Milišić, Marin Glušević i Dalibor Paar. Nalaze potpuno zaleđeno uže te padajući led u jami. Darko Troha rasprema jamu, a Katja Milišić i Marin Glušević pokušavaju jamu popeti derezama i cepinima osiguravajući se na fiksno uže.
Jamu Dvojamu topografski i filmski snimaju Darko i Ana Bakšć, Ana Komerički, Tamara Čuković i Marta Malenica.
Fotografiranje i raspremanje školske jame rade Juraj Turčin, Krešimir Prskalo i Katarina Bradić.
Po izlasku iz Lubuške jame špiljicu (205) nazvanu Buža crtaju Inga Patarčić, Tea Selaković i Luka Mudronja.

Petak, 07. kolovoz 2009.

Rekognosciranje terena po Hajdučkim kukovima, uz pronalazak par jako zanimljivih otvora. Španjolci završavaju istraživanje perspektivne jame Ilibris. Jama je i dalje prolazna, no opasna zbog padajućeg leda.
U Trojamu ulaze Marin Glušević, Katja Milišić, Inga Patarčić, Tea Selaković, Marinko Malenica i Luka Mudronja. Spuštaju se do cca -160 m i utvrđuju da je ledeni čep, neprolazan 2006. sad prolazan te je moguć prolazak u dubinu jame.
Sven Troha, Vesna Troha, Darko Troha, Vesna Troha, Filio Trgo i Loris Redovniković crtaju dvije jamice na putu od parkinga prema logoru i nazivaju ih „Prva jama“ i „Vodena stijena“.
Novopronađene jamice nazvane „Krljava“ i „Srkić 2“ crtaju Darko i Ana Bakšić, Matija Čepelak, Marta Malenica, Ana Komerički i Marijan Marović.
Ostatak ekipe s logora šeta po Hajdučkim i Rožanskim kukovima ili posjećuje Krasno.

Subota, 08. kolovoz 2009.

Transport opreme do automobila te odlazak na Štirovaču radi pranja opreme.
Pripreme za završni tulum te dolazak velikog broja ljudi na proslavu uspješnog završetka logora.
Navečer tulum uz roštilj i pjesmu.

Nedjelja, 09. kolovoz 2009.

Spuštanje logora i odlazak u Zagreb.Sudionici ekspedicije Lubuška jama 2009:

Oznaka pločice na ulazu Lubuške jame je 05-0200.

Morfologija Lubuške jame

Ulaz Lubuške jame formiran je na sjecištu triju pukotina smjera 308˚-128˚, 275˚-95˚ i 0˚-180˚. Otvor ulaza pruža se u smjeru istoka (na pukotini 275˚-95˚). Širina mu je 1,75 m, a duljina 7,5 m. Iznad ulaza su uglavljeni kameni blokovi.

Ulazna vertikala ima 13 m. Na dnu ulazne vertikale u ljetnim je mjesecima moguće pronaći snijeg nataložen tijekom zime (debljine oko 1 do 1,5 m). Zatim slijedi skok od 3 m i suženje – pukotina u podu (1 x 0,5 m). Tu jama mijenja smjer pružanja prema sjeveru. Nakon 8 m spušta se u proširenje (dvoranicu) s velikim kamenim blokom visokim oko 4 m. Kroz uski meandar, provlačeći se između uglavljenog kamenja, spušta se vertikalom od 10 m (3 m i 7 m) do proširenja na kojem se iz smjera zapada – jugozapada spaja dimnjak. Slijedi vertikala od 14 m nakon koje se, osiguravajući se na gelenderu, uspinje (nagib od 18˚) sve do dijela gdje se moguće nastaviti spuštati u dubinu. Vertikalom od 24 m spušta se kroz uski meandar u kojem se često zapinje za stijenu. Ovaj su dio jame poljski speleolozi nazvali „Guzuder“. Ponovo slijedi uspinjanje meandrom (24˚) do šireg dijela gdje je moguće nastaviti spuštanje. Previsnom vertikalom od 25 m spušta se u dvoranu s lijepo formiranim podzemnim škrapama – „Prve škrape“. Iz dvorane se može nastaviti spuštajući se meandrom u smjeru sjevera ili se popeti uz škrape u istočnom dijelu dvorane i proći u slijedeću vertikalu „Mount & Wave“ od 41 m. Oba se prolaza spajaju u vertikali „Mount & Wave“. Vertikala završava s vrlo kratkom policom s kamenim blokovima. Na policu se iz smjera sjeverozapada spaja dimnjak iz kojeg dotječe voda (veza s nekom snježnicom ili jamom na površini). Slijedi vertikala od 34 m. Na polovici vertikale prolazi se pored „Drugih škrapa“ i spušta do police s nakapnicom. Tu se opet s dvije strane može ući u slijedeću vertikalu. Lakše je 6 m prije police priječiti u smjeru sjeverozapada odakle je jednostavan ulaz u vertikalu. Vertikalom od 40 m spušta se do dna dvorane iznad kojeg se uzdižu „Treće škrape“. Dubina dna dvorane je -206 m. Nastavak jame je preko vrhova oštrica „Trećih škrapa“ na -193 m.

U smjeru sjevera spušta se skokom od 9 m do proširenja s dimnjakom sa zapadne strane (pritok vode). To je vjerojatna veza s „Drugim škrapama“. Suprotno od dimnjaka nalazi se prolaz u paralelni kanal koji se nakon 18 m ponovo spaja na glavni kanal (curak vode!). Na dubini od -204 m je Eliminator - suženje koje je prošireno radi lakšeg prolaza. Dio jame do Eliminatora tehnički je jednostavniji.

Nakon Eliminatora pa do vertikale „Kiša“ slijedi uski meandar, nazvan „Mali meandar“ duljine 65 m koji se pruža u smjeru sjevera. Na dva se mjesta na „Mali meandar“ sa zapadne strane spajaju dolazni meandri nazvani „Amonit 1“ i „Amonit 2“. „Amonit 1“ je dug 42 m i nastavlja s uskom pukotinom. „Amonit 2“ je slične morfologije kao i „Amonit 2“, no kraći je i duljina iznosi 35 m. Iz meandra u vertikalu „Kiša“ ulazi se na -228 m.

Vertikala „Kiša“ mjesto je spoja dimnjaka kojim s površine dolazi vodeni tok u meandar. Za vrijeme jačih oborina dotok vode u podzemlje je brz (nakon pola sata od početka oborina). U vertikali „Kiša“ spušta se prvo 12 m, pa se priječi 5 m lagano se uspinjući sve do mjesta gdje je najjednostavnije nastaviti sa spuštanjem. Nakon još 17 metarske vertikale prostor se proširuje. Tu započinje dio jame kojeg su poljski speleolozi nazvali „Veliki meandar“. Ulazni dijelovi meandra su širi, a dno je prekriveno kamenim blokovima. Već nakon 16 m uskim prolazom u smjeru zapada ulazi se ponovo u uski meandar. Morfologija je slična kao i u dijelovima jame od Eliminatora do Kiše, ali je visina meandra velika - do 50 metara (vrijednost je procijenjena na temelju pada kamena). „Veliki meandar“ uzak je i visok meandar na više mjesta pregrađen uglavljenim kamenjem pa treba tražiti najjednostavniji prolaz. Vrlo lako može se zalutati pa su kroz meandar ostavljene oznake – kameni čuljci. Nakon 65 m od početka „Velikog meandra“ može se ući u dvoranu nazvanu „Kod dva šišmiša“. Ova dvorana zapravo je dno jedne vertikale. Prekrivena je kamenim blokovima i u nju je moguće ući s dvije različite strane. Otprilike u sredini „Velikog meandra“ (160 m duljine) sa zapadne se strane prolazi uz rub još jedne vertikale u kojoj se čuje voda. Ta vertikala je prema gore neistraženi dimnjak, a morfološki je dio „Velikog meandra“ te se spuštanjem u njoj dođe na niže dijelove „Velikog meandra“, no zbog velike količine vode nije pogodna za brže spuštanje u dublje dijelove jame do koji se dođe daljnjim prečenjem meandra i spuštanjem suhim vertikalama.

Nakon 8 m duljine ulazi se u suhu vertikalu od 33 m koja završava na polici 5 x 3 m prekrivenoj kamenim blokovima. Dalje se vertikalom od 35 m dolazi na sljedeću policu s koje se može spustiti na dvije strane: u smjeru sjevera i juga. U smjeru uga je povrat na „Veliki meandar“. U smjeru sjevera vertikalom od 25 m nastavlja se dalje. Ovaj do sada najprostraniji i suhi dio jame poljski su speleolozi nazvali „Dry well“.

Do slijedeće vertikale nazvane „Wet well“ nastavlja meandar čije su stijene prekrivene slojem gline. Vertikala „Wet well“ duboka je 55 m, a na dnu završava uskim meandrom smjera S-J. Priječenjem vertikale „Wet well“ nakon tri vertikalice od 8 m, 20 i 28 m spušta se do dvorane na -427 m. S JI strane dvorane je kanal iz kojeg dolazi vodeni tok, a u njegovom nastavku u smjeru SZ ulazi se u „Spaljeni meandar“. „Spaljeni meandar“ je 30 m dugačak, uzak, obložen glinom tako da je vrlo zahtjevan za kretanje. Iz „Spaljenog meandra“ spušta se vertikalom od 11 m, te se nakon 15 m kanala ulazi u vertikalu od 70 m koja je nazvana „Vertikala Pentagona“. Tom vertikalom se spusti u dvoranu koja se pruža u smjeru S-J i nazvana je „Pentagon“. Dno dvorane je prekriveno kamenim blokovima. Na južnoj strani nalazi se jezero promjera 3 m koje je nazvano „Pijavičino jezero“ jer je u njemu pronađena nova vrsta pijavice. U „Pijavičino jezero“ se moguće spustiti i putem koji nije kroz „Spaljeni meandar“ – nakon prečenja vertikale „Wet well“ se krene u prečenje meandra te se nakon 30 m ulazi u 45 metarsku vertikalu, 5 m prečenja i novu 75 metarsku vertikalu. Tom zadnjom vertikalom, nazvanom „Backdoor“ se spusti na „Pijavičino jezero“.

Na sjevernom dijelu dvorane „Pentagon“ se spusti među blokovim u aktivni meandar koji se opskrbljuje vodom iz „Pijavičinog jezera“. Meandar se nakon 15 m u smjeru S siječe s fosilnim meandrom koji se pruža u smjeru SZ-JI te voda nastavlja teći u smjeru JI i nakon 20 m završava u neprelaznom jezeru, nazvanom „Odlazno jezero“, duljine 10 m. Na rubu jezera nalazi se posljednja i najdublja točka jame te tu dubina iznosi – 508 m.

Izrada nacrta

Nacrt Lubuške jame rađen je u M 1:500. Pružanje (azimut) i nagib kanala mjereni su kompasom i klinometrom Suunto, a udaljenosti između mjernih točaka poligonskog vlaka mjerene su 50 m mjernom vrpcom, te laserskim daljinomjerom Disto. Nacrt su na terenu izradili: Luka Mudronja, Dalibor Paar, Darko Bakšić, Lovro Čepelak, Marin Glušević, Matija Čepelak, Goran Rnjak, Inga Patarčić, Ivica Radić i Loris Redovniković, a mjerili su Ronald Železnjak, Tihana i Slaven Boban, Matija i Lovro Čepelak, Luka Mudronja, Katja Milišić, Danijel Frleta, Goran Rnjak, Marin Glušević, Vesna Marčec i Davor Matić.

Nacrt su obradili na računalu Luka Mudronja i Darko Bakšić u programu Corel draw X3. Poligonski vlak izrađen je u programu Compass.

Loše vremenske prilike spriječile su speleologe da 2006. godine dosegnu dno na -508 m pa je 2009. godine dosegnuto dno i kompletiran nacrt. Dubina Lubuške jame je promijenjena u odnosu na poljski podatak te sad iznosi -508 m (poljski podatak je -521 m). Obzirom da su hrvatski speleolozi pronašli još jedan paralelni kanal kod Eliminatora i nacrtali još nove dijelove na ulazu u Veliki meandar duljina je 2006. povećana na 877 m, a pronalaskom novih dijelova jame u 2009. godini je duljina povećana na 1225 m.

Slika: Novoizrađeni nacrt Lubuške jame

Perspektive za buduća speleološka istraživanja u Lubuškoj jami

Lubuška jama i dalje je zanimljiva za speleološka istraživanja. Iako je tijekom ekspedicije u 2009. godini dosegnuto poznato dno jame (-508 m) te završen kvalitetniji nacrt, započet 2006. godine, jama i dalje ima niz perspektiva za istraživanje koje su zahtjevnije od onih uočenih 2006., ali i dalje predstavljaju mogućnost produbljivanja i produljivanja jame. Lubuška jama, između svih dubokih jama, zanimljiva je po tome što se stalni vodeni tok javlja na relativno maloj dubini, već iza Eliminatora na -223 m dubine. Vertikalama koje se spajaju na Lubušku jamu pritječe voda nastala topljenjem snijega i leda koji se nalazi u ulaznim dijelovima drugih jama. Gotovo sve jame pronađene na potezu između Lubuške jame i Lukine jame završavaju snijegom i ledom pa se može očekivati da bi se topljenjem mogli otvoriti prolazi koji bi vodili do meandra Lubuške jame.

Rekognosciranjem terena, praćenjem rasjeda na površini iznad Lubuške jame, pronađen je niz jama od kojih treba izdvojiti jamu „Snjeguljicu“. Jama se nalazi u dubokoj vrtači koja prati smjer kretanja „Lubuške jame“. U jamu se spustilo do dubine -40 m, no stalo se s istraživanjem zbog padajućeg leda. Istraživanje se može nastaviti u hladnijem dijelu godine, a jama bi se mogla spojiti na vertikalu „Kiša“. Ulaz u jamu Snjeguljicu foto: G. RnjakPerspektive u Lubuškoj jami:- pokušati pronaći jamu koja se s površine spaja na vertikalu Kiša

- nakon vertikale „Kiša“ ne ući u „Veliki meandar“ već se penjati u nastavak kanala koji je nazvan „Gore, gore“
- „Dvorana dva šišmiša“ dno je vertikale – pokušati pronaći ulaz na površini ili penjati vertikalu
- dno „Wet well“ vertikale – ući u meandar na dnu (najvjerojatniji je spoj na „Pentagon“, no nije istraženo
- „Odlazno jezero “ je, vjerojatno, viseći sifon te je moguće u njemu zaroniti i pokušati pronaći prolaz.

Kratak opis problema pri realizaciji speleoloških istraživanja

Već je u ranijim izvješćima spomenuta potencijalna mogućnost ozljeđivanja speleologa prilikom ekspedicija na sjevernom Velebitu. Duboke jame uvijek predstavljaju potencijalnu opasnost, a ozljeđivanje u njima zahtjeva složene akcije spašavanja. Godine 2006. to se i potvrdilo kada je belgijski speleolog Kevin Leys pao u 150 m duboku vrtaču. Izvedena je uspješna akcija spašavanja koja je okupila hrvatske i belgijske speleologe i HGSS. Treba ipak napomenuti da se radilo o relativno jednostavnoj akciji spašavanja ako se usporedi s bilo kojom potencijalnom akcijom spašavanja iz dubokih jama.

Velik broj hrvatskih speleologa koji istražuju na području sjevernog Velebita članovi su HGSS-a i iskusni spašavatelji. Svake godine HGSS prilikom organizacije speleoloških ekspedicija posuđuje spašavateljsku opremu (nosila, medicinsku opremu, tehničku opremu, vezu) koju speleolozi sa sobom nose na Velebit. Ta oprema koristi se samo u slučaju potrebe, a značajno utječe na brzinu i kvalitetu spašavanja. Nacionalni park Sjeverni Velebit s Hrvatskom gorskom službom spašavanja trebao bi dogovoriti i osigurati određeni prostor gdje bi se ta spašavateljska oprema mogla skladištiti. Trebalo bi, npr. osposobiti lugarnicu u Velikom Lomu tako da se u njoj može ostaviti spašavateljska oprema prema potrebi. Također bi Nacionalni park trebao uložiti barem dio sredstava za nabavku takve opreme. Problemi koji se javljaju pri realizaciji speleoloških istraživanja uglavnom su financijskog karaktera. Speleološka istraživanja u Hrvatskoj općenito su podcijenjena. Sredstva namijenjena speleološkim ekspedicijama često su dovoljna tek za pokrivanje osnovnih troškova boravka istraživačke ekipe na terenu. Višegodišnja speleološka istraživanja pokazala su da bi bilo potrebno osmisliti projekt kojim bi se osiguralo dovoljno financijskih sredstava za kompletno opremanje jedne od dubokih jama. Opremanje podrazumijeva postavljanje užeta koja bi omogućila daleko češće ulaske u jamu tijekom cijele godine. Snimanje filmskog materijala o Lubuškoj jami

Jedan od ciljeva ekspedicije bio je i snimanje filma o speleološkoj ekspediciji „Lubuška jama 2009“.

Tijekom listopada montiran je film pod naslovom Lubuška jama 2009. Film je prikazan na skupu speleologa Hrvatske u Stanciji Boškain kod Višnjana u Istri.

Film: Lubuška jama 2009
Trajanje: 20 minuta
Format: DVD
Medij: DVD
Kamera: Darko Bakšić i Lovro Čepelak
Montaža: Lovro Čepelak
Produkcija: SO PDS Velebit, 2009
Autorska prava: SO PDS Velebit

POPIS SUDIONIKA

Literatura:

1. BAKŠIĆ, D. i sur. (2002): Inventarizacija speleoloških objekata Nacionalnog parka Sjeverni Velebit (I faza), izvješće, SO PDS Velebit, 85 str.
2. BAKŠIĆ, D. i sur. (2006): Speleološka ekspedicija „Lukina jama – Lubuška jama 2006“, izvješće, SO PDS Velebit
3. BARIŠIĆ, T. (1994): Ronjenje u Lukinoj jami, Velebiten, br 16, str. 27-29, Zagreb
4. FURTAK, M. (2001): -500 m w Lubuskej Jamie - Chorwacja 2001, Jaskinie, br. 4 (25), Krakow
5. FURTAK, M. & PILECKI, P. (2001): Przez mendry do glebin, Jaskinie, 1 (22), str. 10-13
6. KUHTA, M. i sur. (2002): Inventarizacija speleoleoških objekata na području Nacionalnog parka Sjeverni Velebit, izvješće, SO HPD Željezničar, 51 str.
7. ŠMIDA, B. i sur. (1999): Velebit – Reportaž z objavovania hlbokych priepasti Chorvatska v rokoch 1990 – 1998 ( Velebit – Izvješće o istraživanjima dubokih jama Hrvatske od 1990 – 1998 godine), Slovenska speleologicka spoločnost, Prešov, str. 118
8. ŠMIDA, B. (1997): Kako je bila otkrivena Lukina jama, Velebiten br. 24, str. 1-5, Zagreb
9. ŠMIDA, B. (1997): Kako je bila otkrivena i istražena jama Manual II, Velebiten br. 24, str. 5-9, Zagreb
10. TROHA, D. (1993): Lukina jama - perspektive daljih istraživanja, Velebiten, br. 13, str.1-4, Zagreb

Znanstvena istraživanja

Naziv projekta:
Istraživanja fizikalno-kemijskih svojstava dubokog krša Velebita, 2009.

Financiranje:
Nacionalni park  „Sjeverni Velebit“, Krasno
Hrvatske vode („Kakvoća vode u dubokom kršu Velebita“)
Speleološki odsjek PDS „Velebit“, Zagreb

Voditelj projekta i autor izvješća: 
doc.dr.sc. Dalibor Paar

Suradnici:
doc.dr. sc. Darko Bakšić
doc.dr.sc. Vanja Radolić
mr.sc. Magdalena Ujević
Ronald Železnjak, dipl.ing.el.
Damir Lacković, dipl.ing.geol.

Terenski rad:
članovi Speleološkog odsjeka PDS Velebit

U ovom projektu, ulaskom istraživača u podzemne prostore dubokog krša Velebita, izvedena su fizikalno-kemijska mjerenja na određenom broju lokacija, pri čemu su in situ izmjereni parametri kakvoće vode, mikroklimatski parametri te prirodna radioaktivnost. Napravljena je laboratorijska analiza vode iz jame.

Daljnja analiza izmjerenih parametara tek predstoji. Potrebno je ustanoviti vezu tih parametara s geološkim, morfološkim, hidrološkim i drugim svojstvima Lubuške jame u kojoj su mjerenja izvedena, te općenito šireg krškog područja.

Što se tiče daljnjih proučavanja kakvoće vode i dinamike vode u podzemlju krša, perspektive su velike, od odabira novih lokacija u dubokim jamama, zatim mjerenja protočnosti vode na mjestima gdje su opaženi aktivni vodeni tokovi, uzorkovanje vode za laboratorijsku analizu. Neka uzorkovanja vode već su izvedena, (Paar, 2008, Ujević, 2007.). Daljnjim napredovanjem u dubokim jamama može se doći do novih spoznaja o svojstvima hidrografskih zona s podzemnim vodenim tokovima.

Mjerenja u okviru ovog projekta pokazala su da je ponašanje svih parametara krškom podzemlju složeno. Da bi se dobila potpunija informacija o ovim parametrima, potrebno ih je pratiti kroz dulje vremensko razdoblje (optimalno godinu dana). Stoga bi se u budućim istraživanjima mogla planirati oprema koja bi omogućila istraživačima opremanje jame za pristup kroz dulje vremensko razdoblje. Duboke jame Sjevernog Velebita su pogodne za takva istraživanja, kako zbog kompleksnosti, tako i zbog izvedivog transporta potrebne mjerne opreme na odgovarajuće lokacije u dubinu.

Literatura:

1. Radolić, V. (2000.): Mjerenje radona i radonovih potomaka u zraku pri različitim koncentracijama aerosola, Magistarski rad, Fizički odsjek, PMF, Zagreb.
2. Paar, D. Radolić, V., Buzjak, N. (2005.): Mjerenje koncentracije radioaktivnog plina radona u špiljama Žumberka // Znanstveno-stručni skup istraživača krša Žumberačke gore, Bregana, 2005. / Buzjak, N. (ur.). Samobor : Park prirode "Žumberak-Samoborsko gorje" i Speleološki klub "Samobor", 20.
3. Ujević, M., Paar, D., Bakšić, D. (2007-2010): Analiza vode u dubokim jamama u Hrvatskoj, biti će publicirano.
4. Paar, D., Ujević, M, Bakšić, D., Lacković, D., Čop, A., Radolić, V. (2008): Physical and Chemical Research in Velebita pit (Croatia). Acta carsologica. 37, 2-3; 273-278.
5. Paar, D., Radolić, V., Lacković, D.; Buzjak, N., Čop, A.,; Bakšić, D. (2009): Radon concentration measurements on Mt.Velebit and Mt.Žumberak (Croatia). 17th International Karstological School "Classical Karst". Gabrovšek, F. ; Mihevc, A. (ur.). Postojna : IZRK ZRC SAZU, 78-78.
6. Bajo, P., Stroj, A., Paar, D., Ujević, M., Bakšić, D., Lacković, D., Čop, A., Radolić, V. (2009): Results of exploring the Munižaba cave (Velebit, Croatia) with special reference to measurements of physico-chemical and microclimatic parameters /17th International Karstological School "Classical Karst". Gabrovšek, F., Mihevc, A. (ur.). Postojna. IZRK ZRC SAZU, 51-51.
7. Buzjak, Nenad; Paar, Dalibor (2009): Recent cave microclimate research in Croatia. 17th International Karstological School "Classical Karst" Abstracts / Gabrovšek, Franci ; Mihevc, Andrej (ur.). Postojna : IZRK ZRC SAZU, 53-53.

  OBJAVLJENO: 28.03.2010. 01:07

Sudionici ekspedicije

SPELEOLOŠKI ODSJEK
PDS VELEBIT

SPELEOLOŠKI ODSJEK
HPD MOSOR

SPELEOLOŠKI ODSJEK
PD DUBOVAC

SPELEOLOŠKI ODSJEK
HPD SNIJEŽNICA

SU KRAŠEVSKI ZVIRI

SPELEOLOŠKI ODSJEK
HPD ŽELJEZNIČAR

HBSD

Grupo Espeleologico Ilibris

SK Bielsko

► GALERIJA   
FOTOGRAFIJA

► GALERIJA   
FOTOGRAFIJA

►Prethodna istraživanja Lubuške jame

       LEKSIKON ŠPILJA I JAMA     HRVATSKI SPELEOLOŠKI POSLUŽITELJ     ŠPILJE HRVATSKE     ZNANOST    ZAŠTITA ŠPILJA

© 2010   HRVATSKI SPELEOLOŠKI POSLUŽITELJ