SPELEOLOŠKE EKSPEDICIJE U LUKINU JAMU
POVIJEST ISTRAŽIVANJA LUKINE JAME
Darko Bakšić
POPIS SVIH SUDIONIKA ISTRAŽIVANJA (1992.-1995.)
Speleoklub Univerziteta Komenskog (SUK),
Bratislava, Slovačka:
Zoltan Agh, Stano Gajdošik, Marcel Griflik, Erik Kapucian, Jaro
Meluš, Branislav Šmida, Jan Vykupil
Speleološki odsjek Planinarskog društva Sveučilišta Velebit
(SOV), Zagreb:
Neven Andrijašević, Darko Bakšić, Teo Barišić, Tanja Bizjak, Sanja
Ćirić, Iva Dobrović, Robert Erhardt, Sunčica Hrašćanec, Lovro Hrust,
Čedo Josipović, Neven Kalac, Dubravko Kavčić, Damir Lacković, Pavle
Mintas, Ivica Radić, Siniša Rešetar, Zoran Stipetić, Ana Sutlović,
Darko Troha, Vida Ungar, Vedran Vračar, Boris Vrbek, Ivančica Zovko
Speleološki odsjek Hrvatskog planinarskog društva Željezničar
(SOŽ), Zagreb:
Nela Bosner, Tina Bosner, Vlado Božić, Robert Dado, Svjetlan Hudec,
Branko Jalžić, Željko Jelenić, Mladen Kuhta, Gianfranco Labignan,
Vladimir Lindić, Damir Lovretić, Želimir Ludvig, Bojana Markotić,
Gordana Petrovčić, Milivoj Uroić,
Speleološka sekcija Hrvatskog geografskog društva (SSHGD),
Zagreb:
Anđelko Novosel
Speleološka sekcija Društva za istraživanje krških fenomena
(DISKF), Zagreb:
Zoran Gregurić, Krunoslav Hornug, Jasna Zmaić
Speleološki odsjek Hrvatskog planinarskog društva Dubovac (SOD),
Karlovac:
Neven Bočić, Igor Jelinić, Branko Šavor
Speleološki odsjek Hrvatskog planinarskog društva Japetić (SOJ),
Samobor:
Tomica Rubinić
Speleološki odsjek Hrvatskog planinarskog društva Mosor (SOM),
Split:
Stipe Božić (AOM), Raul Brzić, Ivan Marinov, Zvončica Mimica, Ivica
Mulić, Danica Ozretić, Silvio Smerdel, Emir Štrkljević
Club Alpino Italia, Rim, Italija:
Hrvoje Korais
Speleološki odsjek Hrvatskog planinarskog društva Dubrovnik
(SODU), Dubrovnik:
Ivan Kvestić
Speleološki odsjek planinarskog društva Kamenar
Ešref Bajrić, Srećko Meić
Speleološka
ekspedicija Lomska duliba 1993.
Od
19. srpnja do 15. kolovoza 1993. godine, potaknuta aktivnošću
slovačkih špiljara, Komisija za speleologiju Hrvatskog planinarskog
saveza (KSHPS) organizira speleološki logor u Lomskoj dulibi na
sjevernom Velebitu. Logor se sastojao iz dva dijela.
U prvom dijelu, od 19. do 31. srpnja vođa je bio Anđelko Novosel (SS
HGD). U tom je razdoblju jama postavljena do dubine od -170 m te je
zbog nedovoljnog iskustva s ledom odgođen nastavak istraživanja do
dolazka ostalih istraživača.
Od 1. do 13. kolovoza vođa logora bio je Branko Jalžić (SOŽ), a 14.
i.15. kolovoza Damir Lacković (SOV). Pod njihovim vodstvom
nastavljena su istraživanja u jami koja se još tada zvala Manual.
Čim je oboren hrvatski dubinski rekord (Jama Stara škola na Biokovu,
duboka -576 m), na prijedlog Damira Lackovića jama je dobila
sadašnje ime Lukina jama u čast speleologu Ozrenu Lukiću - Luki,
koji je godinu dana ranije, kao hrvatski vojnik, poginuo na južnom
Velebitu.
U logoru je vladala istraživačka euforija. U jamu su ulazile ekipe
jedna za drugom, dubina je iz dana u dan rasla. Gotovo je svaka
ekipa ostajala bez užeta.
Nakon tjedan dana napredovanja u dubinu, ekipa: Damir Lacković
(SOV), Siniša Rešetar (SOV) i Robert Dado (SOŽ) 7. kolovoza 1993.
oko 21,45 h, prva je dosegla dno na dubini od - 1355 m.. Opremanje
jame s postavljanjem dva bivka trajalo je sedam dana (od 31.7. do
7.8.1993.), a raspremanje jame i bivaka s izvlačenjem užeta trajalo
je četiri dana (od 10.8. do 14.8. 1993.).
Ekipa speleologa koja je istraživala
Lukinu jamu 1993.
IZVADAK IZ DNEVNIKA
Damir Lacković
Subota, 7. kolovoza 1993
Oko 12 sati Siniša Rešetar, Robert Dado - Šišmiš i Damir Lacković su
ponijeli sa sobom užeta za daljnje opremanje jame, ali su 100 metara
užeta ostavili na početku vertikale iza suženja. Prodirući dublje,
oko 19,30 ostali su bez užeta na početku velike vertikale. Siniša se
vratio gore po ono uže i spustio se dolje oko 20,30. Uže je
postavljeno na vertikalu i to zadnju, jer već su u 21,45 svi stigli
na dno, redoslijedom: Damir, Siniša, Šišmiš.
Speleološka ekspedicija Lukina jama 1994.
Potkraj
1993., ili bolje rečeno, odmah nakon kraja ekspedicije "Lomska
duliba 93", Komisija za speleologiju počinje s pripremama nove
ekspedicije u Lukinu jamu.
Ekspediciji Lukina jama 94 prethodilo je nekoliko akcija. Prvo
istraživanje, kombinacija turno ture, speleologije i alpinizma, sa
ciljem traženja novog ulaza u jamu ostvareno je za vrijeme vikenda
4. do 6. ožujka. Tada su Ranko Žnidarić, član alpinističkog odsjeka
HPD Željezničar i Damir Lacković (SOV) uz pratnju Dubravka Kavčića
(SOV) izveli ekstremno težak uspon u podzemnom ledu Lukine jame. Na
dubini od -65 m ispenjan je ledeni slap visok 27 m prosječnog nagiba
70-90%. Na žalost nije pronađen prolaz na površinu čime bi se dubina
jame povećala.
Ledeni saljev visok 27 m, kojeg su
ispenjali D.Lacković i B.Žnidarić. Snimio: B.Jalžić
Za vrijeme vikenda od 1. do 4. srpnja Lukina jama postavljena je do
dubine od -637 m. U postavljanju jame sudjelovali su zagrebački
speleolozi: Svjetlan Hudec, Bojana Markotić i Gordana Petrovčić iz
SOŽ, te Damir Lacković, Darko Bakšić i Ana Bakšić (Sutlović) iz SOV.
16. i 17. srpnja Darko Troha, Vedran Vračar i Ivica Radić iz SOV
nastavili su s opremanjem jame do I bivka na dubini od -743 m.
U drugoj predakciji, od 23. do
28. srpnja 1994. godine, slovački su speleolozi istražili Trojamu
(Manual II) do spoja s Lukinom jamom na -558 m, čime je dubina novog
jamskog sustava Lukina jama - Trojama povećana na 1386 m.
Branislav Šmida
U prvim noćnim satima 28. srpnja 1994., kada su se u logor u Lomskoj
dulibi vratila trojica umornih slovačkih istraživača Z. Agh, M.
Griflik i D. Kotlarčik, saznali smo da se dubina Jamskog sustava
Lukina jama povećala. Pet dana trajala su istraživanja u dubinama
nove jame, koja se nalazi u blizini Lukine.
...Bilo je to iznenađenje kad je nakon stometarske vertikale Zolo
naišao na policu gdje se nalazi hrvatsko uže! Počeo je vikati: "SUK
(Ledena jama u Lomskoj dulibi), spojili smo se na SUK. Marcel, još
uvijek na dobroj visini iznad njega, nije razumio što govori. Tek
kasnije, dečki shvaćaju da je Lukina jama još dublja. U tim
trenucima dozrijeva odluka da ovu jamu, kao viši ulaz Lukine jame
nazovemo zbog simbolike Manual II.
U razdoblju od 30. srpnja do 13. kolovoza pod vodstvom Branka
Jalžića ostvarena je ekspedicija Lukina jama 94.
Na ovoj ekspediciji sudjelovali su speleolozi iz cijele Hrvatske:
članovi Speleološkog odsjeka Planinarskog društva Sveučilišta
"Velebit" (SOV), Speleološkog odsjeka Hrvatskog planinarskog društva
"Željezničar" (SOŽ), Speleološke sekcije Hrvatskog geografskog
društva (SSHGD) i Društva za istraživanje krških fenomena (DISKF) iz
Zagreba, Speleološkog odsjeka Hrvatskog planinarskog društva
"Dubovac" (SOD) iz Karlovca, Speleološkog odsjeka Hrvatskog
planinarskog društva "Japetić" (SOJ) iz Samobora, Speleološkog
odsjeka Hrvatskog planinarskog društva "Mosor" (SOM) i Speleološkog
društva "Špiljar" (SDŠ) iz Splita, te iz Slovačke članovi
Speleokluba Univerziteta Komenskog (SUK) iz Bratislave.
Ekipa speleologa koja je istraživala
Lukinu jamu 1994.
Formirane su dvije ekipe za nastavak opremanja jame do dna. U prvoj
ekipi bili su Darko Troha, Dubravko Kavčić i Sunčica Hrašćanec, a u
drugoj Damir Lacković, Darko Bakšić i Ana Bakšić (Sutlović). Nakon što je
druga ekipa postavila jamu do dna Damir Lacković uranja u sifonsko
jezero na dah i utvrđuje da je moguće ronjenje sifona s bocama.
Transport opreme obavili su Tanja Bizjak, Ivica Radić, Lovro Hrust,
Svjetlan Hudec, Brano Šmida, Erik Kapucijan, Zoltan Agh, Marcel
Griflik, Jano Vykoupil, Branko Jalžić, Vladimir Lindić i Vedran
Vračar. Nakon što su članovi transportne ekipe iznjeli vijest o
mogućem ronjenju u sifonu u jamu ulaze ronioci Teo Barišić i Zoran
Stipetić zajedno sa Mladenom Kohtom i Nevenom Kalcem. Kasnije im se
priključuje Siniša Rešetar. Igor Jelinić i Neven Bočić popravljaju
postojeća sidrišta ispod Whiskey dvorane. Radi lakše i brže
komunikacije Branko Šavor i Ivica Mulić postavljaju telefonski kabel
do II bivka.
Ronjenje u sifonima na dnu Lukine jame
Ekspedicija "Lukina jama '94" imala je nekoliko ciljeva, pa je uron
u sifon na dnu zamišljen kao kratko speleoronilačko izviđanje.
Organizacija samog urona je bila vrlo jednostavna i temeljila se na
prethodnim ronilačkim iskustvima Speleološkog odsjeka PDS Velebit.
Upotrijebljena je standardna ronilačka oprema s vrlo malom
autonomijom ronioca (petlitarske boce za zrak). Sva je oprema stala
u četiri transportne vreće, koje su dva ronioca i dva speleologa
pomagača prenijeli do dna i nakon urona izvukli iz jame. Za ovaj
uron prijavilo se nekoliko ronilačkih parova, ali je na kraju taj
težak zadatak, no istovremeno i izuzetna čast pripao Zoranu
Stipetiću - Patku i Teu Barišiću, koji su u to vrijeme bili jedan od
najiskusnijih speleoronilačkih tandema. Iza sebe su imali niz
speleourona u Špilji u kamenolomu Tounj, u Obajdinovoj špilji, u
špilji Suvaji, a posebno značajno iskustvo stekli su pri
preronjavanju Ponoćnog sifona na 267 m dubine u Punaru u Luci kod
Gračaca.
Ronioci su u Lukinu jamu ušli navečer u srijedu, 3. kolovoza 1994.
godine, s dijelom ronilačke opreme i hranom. Do bivka na 950 m
dubine spustili su se za četiri sata i tu proveli 36 sati u vrećama
za spavanje čekajući da se dopremi ostatak ronilačke opreme i da
stigne snimateljska ekipa Hrvatske televizije na čelu sa Stipom
Božićem.
Nakon što se cijela ronilačka i snimateljska ekipa našla na dnu
jame, svaki ronioc se opremio mokrim neoprenskim odijelom debljine 7
mm, petlitarskom bocom za zrak, regulatorom bez kompleta za ronjenje
u hladnim vodama, regulatorom plovnosti, dvjema podvodnim lampama
pričvršćenim za kacigu i transportnim vrećama. U jednoj transportnoj
vreći nalazila se arijadnina nit (uzica debljine 4 mm, koja služi za
siguran povratak iz sifona u slučaju nestanka svjetla ili zamućenja
sifona), a u drugoj užad, kompleti za spuštanje i penjanje po užetu,
pribor za mjerenje i crtanje te pribor za opremanje objekta. Tako
opremljeni ronioci su ušli u podzemno jezero. Pri silasku niz blatnu
kosinu, u trenutku dok su se nalazili do pasa u vodi temperature 4
°C, otkazala je snimateljska oprema, te je trebalo pričekati još
nekoliko minuta da se sve dovede u red.
Konačno je Zoran Stipetić krenuo u blatni sifon. Zadatak mu je bio
da se kreće polako prema naprijed, povremeno se osvrćući za drugim
roniocem. Iz vreće je polako izvlačio arijadninu nit. Teo Barišić se
nalazio odmah iza njega, pričvršćen karabinerom na nit, vukući drugu
težu transportnu vreću. Zadatak drugog ronioca je da prati prvog na
što bližoj udaljenosti, kako bi mogli jedan drugom pružiti pomoć u
slučaju zapetljavanja arijadnine niti ili otkazivanja opreme, i
uspješno komunicirati pokretima i znakovima.
Prolazak kroz sifon je trajao kratko, svega pet do šest minuta, pri
čemu je utrošeno po 40 bara zraka, odnosno 20% kapaciteta boce.
Ustanovljeno je da dobro balansiranje u cilju smanjenja zamućenosti
sifona nije od koristi, jer baloni zraka koje ispuštaju ronioci
jednostavno ruše glinu kojom je oblijepljen strop. Golema količina
gline podignuta prilikom silaska niz blatnu kosinu i prolaska kroz
sifon vodu je pretvorila u 4°C hladno čokoladno mlijeko.
Nakon prolaska kroz sifon ronioci su stigli do "zračnog džepa"
dužine 7 do 8 m, širine 2 m i visine oko 6 m, s malim otvorom na
vrhu. Kroz otvor povremeno pada materijal, koji je pod vodom na dnu
kanala stvorio uzvisinu. Budući da uzvisina nije dovoljno visoka da
bi se na njoj moglo stajati, te da na stjenkama kanala nema
oprimaka, potrebno je plivati ili upotrijebiti regulator plovnosti.
Nakon kratkog zarona u nastavak kanala, odnosno drugi sifon, Teo je
uz pomoć podvodne lampe ustanovio da se nastavlja u istom smjeru, te
da je vjerojatno iste dubine kao i već preronjeni sifon.
Budući da je hladna voda tada počela djelovati na ronioce, i da su
utrošili dosta zraka, odlučili su se za povratak. Teorija kaže da se
u napredovanju kroz sifon smije potrošiti trećina ukupne količine
zraka. Trećina se ostavlja za povratak, a trećina, zbog male
autonomije petlitarskih boca, služi kao rezerva za nepredviđene
situacije. U uvjetima loše vidljivosti potrebno je primijeniti još
stroži režim rada.
Sifon na dnu Lukine jame.
Darko Bakšić
Pri povratku kroz sifon vidljivost je bila tako loša
da su se ronioci orijentirali samo po arijadninoj niti, te su po
izlasku iz sifona preronili cijelo jezero, ne primijetivši svjetlo
reflektora snimateljske ekipe na ulazu u sifon. Po izlasku iz vode u
bocama im je ostalo po 130 bara zraka, pa je Teo zaronio i u drugi,
"uzvodni" sifon. U taj sifon ne može se ući s ronilačkom bocom, pa
mu je ona dodana naknadno. Nije uzeo pojas s olovom ni peraje, već
je lagano "šetao" po stropu kanala, kako ne bi zamutio vodu. Nakon
10 m vidio je da je sifon znatno bistriji od prethodnoga, te da je
dno prekriveno oblutcima. Ustanovio je da se vjerojatno radi o
bujičnom, preljevnom nizvodnom sifonu.
Nakon ronjenja počelo je mukotrpno izvlačenje ronilačke opreme iz
jame uz odmor u bivcima. Nakon stotinu sati boravka u jami, 7.
kolovoza 1994. godine ronioci su izašli iz Lukine jame.
Preronjeni sifon na dnu Lukine jame dug je 57 m i spada među duže
sifone preronjene u Hrvatskoj. Unatoč velike količine blata,
ronjenje u sifonu je zbog njegove širine, male dubine, i jednostavne
morfologije, relativno sigurno. Sifon u nastavku kanala sličan je
prvome. Sifon uvjetno nazvan "uzvodni" čišći je i prostraniji.
Kasnije je utvrđeno da u njega za višeg vodostaja ulazi voda, i da
se radi o preljevnom sifonu, pa on predstavlja perspektivu za
nastavak istraživanja.
Za eventualni budući uron na dnu Lukine jame, osim dovoljnog broja
speleologa za opremanje jame i transport opreme, potrebna je i
primjerenija ronilačka oprema: suha ronilačka odijela, regulatori s
kompletom za izbjegavanje zamrzavanja, i boce veće autonomije. Zbog
male dubine sifona treba razmotriti i upotrebu aparata s kisikom ili
kombinacijom plinova.
Pripremajući se za ponovno ronjenje u Lukinoj jami 16.ožujka 1995.
godine u Malom Lošinju smrtno je stradao Zoran Stipetić - Patak pri
testiranju nove opreme. Tako je Lukina jama, iako neizravno, u svoju
povijest upisala prvu ljudsku žrtvu (Barišić, 1994).
Rezultati ekspedicije
Prilikom istraživanja bočnih kanala na samom dnu jame, 3. kolovoza
1994. godine, Ana Bakšić (Sutlović) pronašla je primjerak dotad
nepoznate životinjske vrste -
endemsku pijavicu
Croatobranchus mestrovi (Bakšić 1994, Jalžić
1994).
Speleoronioci Zoran Stipetić i Teo Barišić ronili su u sifonskom
jezeru na dnu jame 57 m u duljinu i 6 m u dubinu. Ronjenjem sifona
na ovoj dubini oboren je svjetski rekord, a Lukina jama duboka je
-1392 m. Damir Lacković, Sunčica Hrašćanec i Darko Bakšić istražuju
"Vjetroviti kanal" čiji se ulaz nalazi na -1102 m, a dno na -1311 m
dubine. Mjerena je temperatura zraka i vode, te je sakupljen
biološki i geološki materijal te jamski sedimenti. U tom opsežnom
istraživanju i transportu opreme sudjelovalo je 43 speleologa, od
kojih se 23 spustilo na dno Lukine jame.
Radi snimanja dokumentarnog filma o Lukinoj jami, speleolozima se priključio poznati
hrvatski alpinist Stipe Božić. Pri transportu teške filmske opreme
pomagali su mu Ivan Marinov i Vedran Vračar.
Jamski sustav Lukina jama - Trojama tada se nalazio
na devetom mjestu liste najdubljih speleoloških objekata svijeta.
Speleološka
ekspedicija Lukina jama 1995.
Kao
i prethodnih godina i ovoj ekspediciji prethodile su akcije
postavljanja jame. Termin održavanja ekspedicije pomaknut je dva
tjedna ranije zbog speleološko alpinističke ekspedicije "Ande 95",
pa je ekspedicija trajala od 8. do 22. srpnja 1995. Vođa je bio
Branko Jalžić.
Zbog nesretnog slučaja u kojem je početkom godine poginuo speleoronioc
Zoran Stipetić – Patak, glavni cilj ekspedicije (ronjenje) nije se mogao
ostvariti. Zbog toga je ekspedicija bila orijentirana na sakupljanje
biološkog materijala i fotografiranje. Velike poteškoće sa snijegom i
ledom u ulaznim dijelovima jame (drugog dana ekspedicije ledena lavina
zatrpala je užeta postavljena u jami, pa ih je trebalo zamijeniti),
ponovnim postavljenjem telefonskog kabla (prilikom popravljanja
telefonskog kabla u ledenom dijelu jame jedan od speleologa je zbog
dugog boravka na užetu dobio grčeve u rukama, te je iz jame izvučen uz
pomoć vitla za uže) i nemogućnost boravka iskusnijih članova zbog
priprema za ekspediciju u Južnu Ameriku, rezultirali su spuštanjem samo
dvojice speleologa na dno jame - Damira Lackovića i Roberta
Erhardta (Božić, 1996). Tom prilikom sakupljena su dva primjerka
endemske pijavice.
Kasnije posjete stranih ekspedicija
Lukinu jamu posjetilo je i nekoliko stranih ekspedicija: mađarski (1997.
godine) i belgijski speleolozi (1998. godine), koji su u nacrt jame
ucrtali sve nove spitove, te litvanski speleolozi (2001. godine).
