LUKINA JAMA
- 1421 m
najdublja jama u Hrvatskoj

 

Lukinu jamu, najdublju jamu u Hrvatskoj, otkrili su 28. rujna 1992. godine slovački speleolozi, članovi Studentskog sveučilišnog kluba u Bratislavi. Jama se nalazi na Sjevernom Velebitu, u Lomskoj Dulibi koja se nalazi u strogom rezervatu prirode Hajdučki i Rožanski kukovi, u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit. Nazvana je po Ozrenu Lukiću - Luki, speleologu koji je poginuo kao hrvatski vojnik u domovinskom ratu na Velebitu. Lukina jama je 1421 m duboka (rezultati zadnje speleološke ekspdicije "Lukina jama 2010", kada je 15. po dubini na svijetu), a u trenutku spuštanja na dno bila je 9. po dubini u svijetu. Danas je među dvadeset najdubljih na svijetu.

 

Lukina jama produbljena na 1431 m

Speleoronilačkim istraživanjima u kolovozu 2013. koja su izvedena u organizaciji SO Željezničar pod vodstvon Branka Jalžića, speleoronioci Petra Kovač Konrad i Vedran Jalžić zaronili su 20 m dublje u sifonu na dnu Lukine jame te je nova dubina jame 1431 m, čime je u ovom trenutku 14. po dubini u Svijetu. Samo istraživanje trajalo je pet dana, za kojih su speleoronioci pet puta ronili u završnom sifonu jame od po 90 do 120 minuta.

  OBJAVLJENO: 19.08.2013. 21:01

Rezultati speleološke ekspedicije "Lukina jama 2011"

Multidisciplinarna znanstvena istraživanja izvedena su u okviru višegodišnjeg projekta "Istraživanja dubokih jama Nacionalnog parka Sjeverni Velebit", na području koje je jedinstveno po broju dubokih jama od koje su tri dublje od 1000 m i imaju svojstva jedinstvena u svjetskim razmjerima. Projekt se provodi uz potporu Fonda za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, a sljedeće će se godine nastaviti istraživanjem jame Velebite. Nove znanstvene spoznaje prikupljene zahvaljujući vrijednom radu speleologa koji su omogućili pristup na duboke lokacije, pridonijet će razumijevanju hidroloških, geoloških i fizikalnih procesa i posebnih vrijednosti podzemlja našeg krša. Jedan od važnijih rezultata je podatak da se razina vode u sifonu na dnu Lukine jame podiže preko 100 metara.

Napomena o dubini Lukine jame: nakon obrade novog speleološkog nacrta koji je izrađen od ulaza Trojama do dna, napravljena je korekcija dubine do koje se došlo uronom na -1409 m. Međutim kako u najdubljoj točki urona kanal ide vertikalno dolje te je procijenjeno da se spušta više od 10 m, odlučeno je da se neće korigirati prethodno objavljena dubina jame -1421 m s obzirom da je sigurno da će se idućim uronom jama još produbiti.

  OBJAVLJENO: 24.08.2011. 16:58

Rezultati speleološke ekspedicije "Lukina jama 2010"

Speleološka ekspedicija "Lukina jama 2010" imala je više ciljeva: speleološka istraživanja - posebice speleoronjenje u sifonu na dnu jame, izradu novog speleološkog nacrta i znanstvena istraživanja koja obuhvaćaju istraživanja podzemne faune, hidrogeoloških, fizikalno-kemijskih i drugih svojstava jame.

Speleoronioci i članovi Speleološkog odsjeka Velebit i HGSS-a Ivica Ćukušić i Robert Erhardt zaronili su u potopljeni kanal na dnu jame 135 m u duljinu i 21 m u dubinu. Tijekom nastavka ekspedicije, poznati hrvatski speleoronioc i član Speleološkog odsjeka HPD Željezničar te Hrvatskog biospeleološkog društva, Branko Jalžić zaronio je dalje u potopljeni kanal na dnu jame 40 m u dubinu. Ovim istraživanjima je dubina jame povećana sa prethodnih 1392 na 1421 m čime se sada jama nalazi na petnaestom mjestu po dubini u svijetu.

  OBJAVLJENO: 04.10.2010. 00:27

 


Ulaz u Lukinu jamu - pukotina dimenzija 22,5 x 5 m

 

Branislav Šmida: ..."Što si našao?" nestrpljivo pitamo. Od radosti i oduševljenja Stano se ne može dobro izraziti o dubini jame. Bezdan! Nakon stotinjak metara tutnjava kamena gubi se u dubini ...

 

Ekspedicija "Lomska duliba '93"

... Subota, 7. kolovoz 1993....u 21.45., sva smo se trojica spustila na dno ...

Od 19. srpnja do 15. kolovoza 1993. godine, potaknuta aktivnošću slovačkih špiljara, Komisija za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza (KSHPS) organizira speleološki logor u Lomskoj dulibi na sjevernom Velebitu. Logor se sastojao iz dva dijela.

U prvom dijelu, od 19. do 31. srpnja vođa je bio Anđelko Novosel (SS HGD). U tom je razdoblju jama postavljena do dubine od -170 m te je zbog nedovoljnog iskustva s ledom odgođen nastavak istraživanja do dolaska ostalih istraživača.

Od 1. do 13. kolovoza vođa logora bio je Branko Jalžić (SOŽ), a 14. i.15. kolovoza Damir Lacković (SOV). Pod njihovim vodstvom nastavljena su istraživanja u jami koja se još tada zvala Manual. Čim je oboren hrvatski dubinski rekord (Jama Stara škola na Biokovu, duboka -576 m), na prijedlog Damira Lackovića jama je dobila sadašnje ime Lukina jama u čast speleologu Ozrenu Lukiću - Luki, koji je godinu dana ranije, kao hrvatski vojnik, poginuo na južnom Velebitu.

U logoru je vladala istraživačka euforija. U jamu su ulazile ekipe jedna za drugom, dubina je iz dana u dan rasla. Gotovo je svaka ekipa ostajala bez užeta.

IZVADAK IZ DNEVNIKA

Subota, 7. kolovoza 1993.
Oko 12 sati Siniša Rešetar, Robert Dado - Šišmiš i Damir Lacković su ponijeli sa sobom užeta za daljnje opremanje jame, ali su 100 metara užeta ostavili na početku vertikale iza suženja. Prodirući dublje, oko 19,30 ostali su bez užeta na početku velike vertikale. Siniša se vratio gore po ono uže i spustio se dolje oko 20,30. Uže je postavljeno na vertikalu i to zadnju, jer već su u 21,45 svi stigli na dno, redoslijedom: Damir, Siniša, Šišmiš.

 


Lukina jama: Nakon tjedan dana napredovanja u dubinu, ekipa Damir Lacković (SO Velebit),
Siniša Rešetar (SO Velebit) i Robert Dado
(SO Željezničar) je 7. kolovoza 1993. oko 21,45 h, prva je dosegla dno na dubini od - 1355 m.
Snimio:
 D.Lacković

Opremanje jame s postavljanjem dva bivka trajalo je sedam dana (od 31.7. do 7.8.1993.), a raspremanje jame i bivaka s izvlačenjem užeta trajalo je četiri dana (od 10.8. do 14.8. 1993.).

 

Ekspedicija "Lukina jama '94"

Slovački speleolozi su od 23.do 28. srpnja Istražili jamu Trojamu (Manual II) do spoja sa Lukinom jamom na -558 m te je dubina Jamskog sustava Lukina jama - Trojama povećana na -1386 m.
 


Trojama. Snimio:
 B.Šmida


Špiljski uron na dnu Lukine jame na dubini od 1349 m (računajući od nižeg ulaza) predstavlja svojevrstan oblik svjetskog rekorda (tada je ovo bio uron započet na najvećoj dubini u jami na svijetu) koji su postavili hrvatski speleo ronioci
Zoran Stipetić - Patak i Teo Barišić. Računajući uron, dubina Lukine jame je -1392 m.

Tijekom ekspedicije "Lukina jama '94" Ana Bakšić (Sutlović) je otkrila novu životinjsku vrstu blizu samog dna jame. To je endemska pijavica, nazvana Croatobranchus mestrovi.
 


Lukina jama na -1200 m. Snimio:
 A.Bakšić

 

Ekspedicija "Lukina jama '95"

Nakon drugog dana tijeka ekspedicije lavina snijega i leda zatrpala je uže na dubini od -140 što je iziskivalo postavljanje novog, a na -550 m otkopavanje zatrpanog dijela užeta. Osim toga potrgan je i telefonski kabel, postavljen godinu dana ranije, te ga je trebalo popraviti. Prilikom popravljanja telefonskog kabla u ledenom dijelu jame jedan od speleologa je zbog dugog visenja na užetu dobio grčeve u rukama. On je iz jame izvučen uz pomoć vitla za uže. Ove poteškoće bitno su usporile napredovanje u dubinu tako da su do dna došla samo dvojica speleologa, Damir Lacković i Robert Erhardt. Oni su za kratko vrijeme boravka na dnu uspjeli sakupiti dva primjerka endemske pijavice.


Lukina jama na -638m. Foto Zoran Greguric

 


Fotodokumentacija:
Ekspedicije u Lukinu jamu

 

 

MORFOLOGIJA I KARAKTERISITKE LUKINE JAME

LUKINA JAMA
JAMSKI SUSTAV LUKINA JAMA - TROJAMA

Lokacija: Hajdučki kukovi, NP Sjeveni Velebit, Hrvatska

 

Dubina: -1431 m

Duljina: 3741 m

Horizontalna duljina: 1534 m

Nadmorska visina ulaza: ulaz Lukina jama: 1438 m, ulaz Trojama: 1475 m.

Istražili (1992.-1995.): Komisija za speleologiju HPS, SO PDS Velebit,
SO HPD Željezničar, SO HPD Dubovac, SO HPD Mosor, DISKF,
SO HPD Japetić, SSHGD, SD Špiljar, SUK Bratislava

Topografski snimili: B.Jalžić, B.Šmida, D.Bakšić, D.Lacković, T.Barišić, D.Troha
Mjerili: D.Kavčić, E.Kreutz, D.Troha, E.Štrkljević, A.Bakšić, T.Bizjak, S.Hrašćanec, Z.Stipetić

 

Novija istraživanja obavljena su 2010., 2011. i 2013.

 

OPIS LUKINE JAME ( MORFOLOGIJA)
Darko Bakšić


Ulaz u Lukinu jamu. Snimio: V.Božić

Morfologija Lukine jame

Ulaz u Lukinu jamu pukotinskog je karaktera, dimenzija 22,5 x 5 m. Pruža se u smjeru sjeverozapad - jugoistok. Jama je od ulaza do Whiskey dvorane, koja se nalazi na dubini od 320 m, gotovo vertikalna. Od 50 do 320 m dubine na stijenama se mjestimično nalaze debele naslage snijega i leda. U ulaznom dijelu jame, na -53 m i na -178 m nalaze se dva bočna kanala. Gornji vodi u manju dvoranu s ledenim slapom visokim 27 m, a donji meandrira i spušta se koso po snijegu sve do malog jezera na 195 m dubine (mjesto do kojeg su se u 1992. godine spustili slovački speleolozi). Ispod Whiskey dvorane nalazi se vertikala od 228 m. Na dnu vertikale nastavlja se kosa polica duljine 27 m. Tu je na -558 m spoj s Trojamom (Manual II). Zatim slijedi nekoliko kraćih vertikala (3; 23; 27; 11 i 14m) do prečnice na dubini od 638 m. Od prečnice se stometarskom vertikalom spušta do male police, a zatim skokom od 4 m ulazi u meandar širine 3 do 5 m. Ovdje se, na dubini od 743 m, nalazi bivak I. Između bivaka I i II nalazi se vertikala koja u svom gornjem dijelu ima izgled pukotinskog meandra, a u donjem se dijelu širi i razbija s nekoliko manjih polica.

 

Ulazni ledeni dijelovi jame (lijevo). Whiskey dvorana na -320 m (sredina) - Snimio:
 V. Božić
. Uski prolaz iz dvorane na -950 m gdje je bio 2. bivak (desno) - snimio: D.Troha.

Bivak II je na dubini od 950 m, u dvorani dimenzija 85 x 70 m. Na sjeveroistočnom dijelu dvorane nalazi se uski prolaz koji povezuje dvoranu sa slijedećom vertikalom od 142 m. Njome se dolazi do kose police na dubini od 1092 m. Ispod police na 1102 m dubine nalazi se uski ulaz u Vjetroviti kanal, koji se u početku koso spušta meandrirajući 47 m. Nakon uskog zasiganog prolaza slijedi vertikala od 109,5 m, a zatim nekoliko kraćih skokova ( 7; 10; 15; 13,5; 8; 5,5 + 7 m blatne kosine i 8,5m) te kosina do dubine od 1311 m. Ovdje kanal završava, pregrađen kamenim blokovima prekrivenim glinom. Postoji mogućnost da se u nešto višim dijelovima preči i eventualno zaobiđe zarušenje. Perspektiva za otkrivanje novih prostora nije velika jer se prema tlocrtnoj projekciji ovaj dio jame treba spojiti s malim bočnim kanalom neposredno prije dna.

Glavni kanal se od kraja kose police na -1097 m spušta nizom manjih vertikala (58; 10; 15 i 16 m) do mjesta gdje se na njega spaja kratki uzvodni kanal duljine 30 m. Ponovo slijedi nekoliko manjih skokova (3; 2,5; prečnica preko malog jezera, 13 i 5 m), a zatim dolazi velika vertikala od 95 m. Neposredno prije samog dna nalaze se još dva mala skoka (7 i 3 m). Na dnu je dvorana dimenzija 20 x 5 m sa sifonskim jezerom koje se pruža u smjeru jugoistoka. Drugi, manji sifon nalazi se nasuprot prvom. Sifon I dug je 57 m i nakon zračnog džepa nastavlja se novim sifonom. Na dnu jame postoje još dva sporedna kanala. Jedan se nalazi neposredno iznad sifonskog jezera, na istočnom dijelu dvorane, a grana se u dva manja kanala, ukupne duljine 32,5 m. Ovdje je prvi puta pronađena endemska pijavica. Drugi kanal nalazi se u sjeverozapadnom dijelu dvorane, 8 m iznad sifona II. On se također dijeli u dva kanala, od kojih je jedan ekstremno uzak (u njemu postoji perspektiva za daljnje napredovanje, ali je potrebno proširivanje, npr. hilti metcima), a drugi širi i lakše prohodan. Ukupna duljina im je 120 m.

Do sada dosegnuto dno Lukine jame nalazi se svega 83 m iznad morske razine, a more je udaljeno oko 10,5 km. Daljnji tok podzemnih voda vjerojatno je usmjeren prema vruljama i obalnim izvorima na području od Žrnovice do Jablanca (Kuhta 1994).


Presjek Lukine jame (3D). D.Bakšić i V.Kušan.

 

 




Speleološki nacrt jamskog sustava Lukina jama-Trojama: profil i tlocrt

 

Novi rezultati istraživanja Lubuške jame koja ima perspektive spajanja s Lukinom jamom-Trojamom.

 

Opis Trojame ( Manual II )
Branislav Šmida

Ulaz u Trojamu pukotina je duljine 26 m i širine oko 2 m. Ulazna vertikala dubine 140 m ima nekoliko bočnih otvora, koji najvjerojatnije vode u još neistražene paralelne podzemne vertikale. Interesantni su otvori na jugoistočnoj strani vertikale, jer bi mogli biti spojeni s jamom označe-nom brojem 15. To bi povećalo dubi-nu ovog jamskog sustava za 3 m. Dalje se na vertikalu od 140 m nastavlja ledeni dio jame, širine od 0,7 do 6 m. Na mjestu gdje prestaje led uski je prolaz u meandar nazvan Grmač. Postoji mogućnost da se u slučaju pada ledenih gromada ovaj prolaz potpuno zatvori. Sam mean-dar prolazan je u srednjem dijelu, dok je u donjem i gornjem dijelu vrlo uzak. Iza meandra dolazi vertikala Plana stovka (Loša stotka) duboka 80 m, koja završava nad plitkim jezerom. Slijedi niz manjih vertikala do Baldachyna i dalje sve do Monzunove šachte (Monsunske vertikale). Na cijelom dijelu jame od Grmača do Monzunove šachte ne vidi se strop kanala. Baldachyn je bočni kanal s kulisom gdje je u slučaju potrebe moguće postaviti veći bivak. Monzunova šachta, duboka 160 m, spaja se s Lukinom jamom na dubini od 558 m, odnosno 595 m ako se mjeri od ulaza u Trojamu. Ovdje se javlja vodeni tok, koji u nižim dijelovima, jače ili slabije, protječe kroz cijelu jamu. Ukupna dubina jamskog sustava, računajući od višeg ulaza, iznosi 1392 m (Šmida 1999).

 

GEOLOGIJA

 

Geološki profil Lukine jame s glavnim litološkim cjelinama izradio je Damir Lacković (Lacković 1994). Pružanje Lukine jame predisponirano je uglavnom jakom vertikalnom pukotinom dinarskog pravca pružanja (SZ-JI), te u manjoj mjeri brojnim drugim lomovima od kojih je izmjerena samo nekolicina. Ulazni dio Lukine jame do -200 m grade karbonatne Jelar breče, a prostori su vertikalni i široki. Ispod Jelar breča, a do dubine od oko 500 m slijede dolomiti, odnosno dolomitični vapnenci (Šmida 1999). Prostori su i dalje vertikalni, ali u vršnim dijelovima znatno uži. Od -500 m do oko -740 m jama se pruža u brečama, zatim nastavlja u vapnencima da bi se od -780 m do -950 m ponovo javile breče. Od ovog mjesta do dna jama presijeca vapnence s povremenim tankim proslojcima dolomita.


Geološki profil Jamskog sustava Lukina jama-Trojama. D.Lacković i B.Šmida.
Priredio: D.Bakšić


Prognozni geološki profil kroz Hajdučke kukove, rekonstruiran na temelju Osnovne geološke karte 1:100000 list Otočac (Velić i dr. 1974) predviđa ispod površinskih Jelar breča manje više kontinuirani slijed malmskih, dogerskih i lijaskih vapnenaca i dolomita. Nepredviđena pojava dva pojasa karbonatnih breča u debljini izdanaka od oko 300 m i 250 m u dubljim dijelovima jame (ispod jelar breča), nameće pitanje njihovog stratigrafskog i tektonskog smještaja. Radi li se ovdje o opetovanju jelar breča, što bi značilo prisutnost navlačne tektonike, ili je u pitanju neki drugi tip breča (npr. tektonske breče) za sada nije riješeno. Tijekom ekspedicije 1994. godine u jami je provedeno detaljnije uzorkovanje, no unutar oko 40 uzoraka nije nažalost pronađen niti jedan provodni fosil koji bi ih svrstavao u konkretne stratigrafske okvire. U uzorcima donjeg dijela jame ispod -950m, utvrđena je mikrofacijesna sličnost nekih uzoraka s jurskim vapnencima. Po svemu sudeći, za određivanje stratigrafske pripadnosti stijena između 200 i 950 m dubine potrebno je znatno kompleksnije geološko istraživanje, koje bi uključilo uzorkovanje većeg broja zdravih jezgri stijene pomoću bušilice, te detaljnija korelacija s površinskim geološkim istraživanjem.


Presjek kroz Velebit s prikazom Lukine jame, Slovačke jame, Velebite, Meduze,
Patkovog gušta, Olimpa, Lubuške jame, Ledene jame (stanje 2008.). D.Bakšić

 

KEMIJSKA OBILJEŽJA SEDIMENATA


Tijekom ekspedicije "Lukina jama '94" uzeta su četiri uzorka sedimenta u PVC vrećice (oko pola kg po uzorku) radi analiza sadržaja teških kovina (Fe, Mn, Cu, Zn, Pb). Dva uzorka uzeta su u blizini bivka II na 950 m dubine, jedan u Vjetrovitom kanalu na dubini od 1300 m, te jedan na dnu u neposrednoj blizini sifona, na dubini od 1386 m. Uzorci su obrađeni u pedološko-fiziološkom laboratoriju Šumarskog instituta Jastrebarsko. Tom prigodom, osim već spomenutih teških kovina, određeni su: pH, CaCO3, P2O5, K2O, sadržaj humusa (humus%), sadržaj ukupnog dušika (N%), odnos ugljika i dušika (C:N), te mehanički sastav.
Po mehaničkom sastavu uzorak 1 u bivku II je glinast, a uzorak 2 ilovast. Uzorak iz Vjetrovitog kanala je glinasti pijesak, a kraj sifona je pjeskovita ilovača.
Svi su uzorci vrlo karbonatni, od 23,1 do 49,9%, pa je reakcija (pH u H2O) alkalna, a kreće se od 8,3 do 9,0. Sadržaj fiziološki aktivnog fosfora i kalija vrlo je nizak, a isto tako i humusa. Humusa ima nešto više u uzorku broj 4 iz Vjetrovitog kanala. Uzorci broj 1 i 2 vrlo su siromašni dušikom, dok su uzorci 3 i 4 njime umjereno opskrbljeni.
Prema Posariću (1994) može se pretpostaviti kako uzorak br. 2 predstavlja gotovo čisti mineralni detritus karbonatne stijene u matrici mehanički rastrošenog karbonata (kalcit) s glavnim sastojkom Al-silikatom. Osim rezidualnog Ca, Mg-karbonata, u uzorku ima i oksida i karbonata željeza i mangana.
Prema sadržaju teških metala, usporedimo li ga s vrijednostima za olovo iz drugih speleoloških objekata na području Hrvatske (Vrbek 1998) možemo zaključiti kako je jamski sustav Lukina jama - Trojama neznatno onečišćen olovom. Sadržaj kadmija u sadržaju Lukine jame iznosi od 0,10 do 0,86 mg/kg, olova od 9 do 16 mg/kg, bakra od 10 do 22 mg/kg, cinka od 22 do 31 mg/kg i mangana od 40 do 115 mg/kg. Uzorci sedimenata sakupljeni u pukotinama stijena u predjelu bivka II (uzorak br. 2 i 3), te na dnu jamskog sustava (uzorak br. 1) sadrže najmanju do sada pronađenu količinu olova u podzemnim šupljinama. Uzorci s dna ili blizu dna jamskog sustava (uzorak br. 1 i 4) po porijeklu su sedimenti čiji postanak možemo tumačiti radom podzemne vode (naplavina), što se može vidjeti i iz mehaničkog sastava. Oni su locirani blizu vodenog toka, čije se porijeklo i veličina za sada nisu mogli utvrditi (uzorak br. 1) ili u blizini starog vodenog toka koji je povremeno aktivan (uzorak br. 4).
Istraživanja sedimenata u Lukinoj jami, kao i u ostalim speleološkim objektima, vodio je dr. sc. Boris Vrbek.
 

PDF Boris Vrbek: Sadržaj teških kovina u sedimentu jamskog sustava Lukina jama-Trojama.

 

KLIMA PODZEMLJA

 

U vrijeme istraživanja Lukine jame 1993. godine u okviru bioloških opažaja živinim termometrom je na nekim mjestima mjerena temperatura zraka i vode. 1994. godine temperatura zraka mjerena je na više mjesta pomoću nekoliko živinih termometara postavljeni na određenim mjestima. Speleolozi koji su prolazili upisivali su očitanu temperaturu na pripremljeni papir. Za ekspediciju 1995. godine nabavljen je električni bimetalni digitalni termometar i vlagomjer, koji je korišten do dubine od 320 m.
Mjerenje i opažanje obavljeno je na ulazu u Lukinu jamu, u Lijevku (-140 m), u dvorani Whiskey (-320 m), u prvom bivku (-743 m), u drugom bivku (-950 m), na ulazu u Vjetroviti kanal (-1102 m) i na dnu (-1386 m).
U logoru je temperatura za sunčanih dana dosezala do +30°C, a po noći se spuštala i do 0°C (ponekad je ujutro po šatorima bilo mraza). Na stijenama pored ulaza u Lukinu jamu temperatura zraka također je dosezala do +30°C, dok je na najnižem dijelu otvora jame iznosila uvijek +4°C. U Whiskey dvorani temperatura zraka iznosila je +0,2°C, u prvom bivku +2°C, u drugom bivku +2,8°C i na dnu +4°C. Temperatura vode mjerena je samo u jednoj lokvici u drugom bivku i u jezeru na dnu jame, a izmjerene vrijednosti potpuno su jednake temperaturi okolnog zraka, odnosno +2,8°C i +4°C.
Prema izmjerenim podacima, možemo reći da se u jami razlikuju tri mikroklimatska pojasa:
• ulazni - ledeni s temperaturom od oko 1°C,
• srednji s temperaturom do 2°C i
• donji s temperaturom do 4°C.
Na ulazu u Lukinu jamu, na najnižem dijelu otvora, osjećalo se "prelijevanje" hladnog zraka iz jame u nižu vrtaču. To se strujanje osjećalo već dvadesetak metara ispod ulaza u Lukinu jamu na prilaznoj stazi.
Strujanje zraka promjenjivog smjera osjetili su slovački speleolozi 1992. godine u Lijevku. To se može objasniti relativno naglom promjenom vanjskog atmosferskog tlaka.
U Whiskey dvorani uvijek se osjećalo lagano strujanje zraka prema gore, dok se u nižim dijelovima jame strujanje osjećalo u užim prostorima, najviše u suženju na -950 m i na ulazu u Vjetroviti kanal (-1102 m).
Stalno strujanje zraka u jednom smjeru ljeti za stabilnog lijepog vremena znak je da jama ili špilja ima dva ili više otvora na različitim nadmorskim visinama. Tada vanjski topli zrak ulazi u jamu ili špilju kroz otvor na većoj nadmorskoj visini, u jami se ohladi i postane gušći (specifično teži) i izlazi kao hladan kroz otvor na nižoj nadmorskoj visini. Zimi nastaje strujanje u obrnutom smjeru, jer teži hladni vanjski zrak ulazi u jamu kroz donji otvor, u jami se zagrijava i kao topli (specifično lakši) izlazi iz jame kroz viši otvor kao kroz dimnjak. Obično se na tim otvorima topli zrak i vidi jer se miješanjem toplog i hladnog zraka stvara maglica koja izgleda kao dim.
Konstantno izlaženje hladnog zraka iz Lukine jame ukazalo je na postojanje višeg ulaza pa je tako otkrivena Trojama, čiji je otvor na 37 m većoj nadmorskoj visini. Opažanjima na otvoru Trojame nije primijećeno strujanje hladnog zraka. Na terenu iznad Lukine jame ima više manjih jama, na čijem se dnu nalazi snijeg i bezbroj dubokih uskih pukotina u raspucalom kamenjaru, koje možda komuniciraju s Lukinom jamom, no tu vezu speleolozi još nisu otkrili.
Obrnuti smjer strujanja zraka zimi vrlo dobro objašnjava zadržavanje snijega na velikoj dubini. Tijekom zima 1993/94. i 1994/95. godine na Velebitu je bilo obilje snijega. Jako strujanje zraka prema unutrašnjosti Lukine jame nosilo je sa sobom snijeg pa su tijekom ljeta 1994. i 1995. godine speleolozi na kosim dijelovima jame nailazili na dubok snijeg. Snijega je bilo čak i na dubini od 550 m.
Leda raznih debljina u jami ima stalno od dubine 60 do 320 m. Topljenjem snijega i leda u višim dijelovima jame, te ponovnim smrzavanjem otopljene vode u nižim dijelovima nastale su ogromne ledene ploče (saljevi), koji se povremeno odvajaju od stijene i obrušavaju u dubinu. Ti su odroni predstavljali stalnu opasnost istraživačima. Nekoliko odrona leda speleolozi su doživjeli za vrijeme istraživanja, ali srećom bez posljedica.
Novi led stvarao se i ljeti za vrijeme istraživanja, pa su primijećene nove ledene sige, kao i ledeni omotač oko postavljenih užeta
.

 

BIOSPELEOLOŠKE ZNAČAJKE LUKINE JAME

 

S ekološkog gledišta jama je posebno zanimljiva zbog već spomenuta tri mikroklimatska pojasa. Važan ekološki čimbenik je prisutnost manjeg vodenog toka od 550 m dubine sve do njezinog dna, gdje se nalaze potopljeni horizontalni kanali. Razni organski ostaci po stijenama u tom dijelu jame upućuju na plavljenje ovog prostora do nekoliko metara iznad najniže razine vode tijekom ljeta.
Biološka istraživanja koja smo proveli sigurno su nedovoljna da bi mogli potpuno upoznati faunu Lukine jame. Unatoč tome otkrića su bila iznenađujuća. Najznačajniji faunistički nalaz predstavlja endemična stigobiontska pijavica Croatobranchus mestrovi, koju je pronašla Ana Sutlović.
Prema Jalžiću (1995) u jami su do sada pronađeni slijedeći predstavnici podzemne faune:
• Gastropoda:
* Zospeum sp.
• Polychaeta:
* Marifugia cavatica Absolon et Hrabé, 1930.
• Hirudinea:
* Croatobranchus mestrovi Kerovec i dr. 1995.
• Crustacea:
* Amphipoda
- Niphargus croaticus Jurinac, 1887.
* Isopoda
- Alpioniscus hercegowinensis Verhoeff, 1931.
• Diplopoda:
* Hassia stenopodium Strasser, 1966.
• Coleoptera:
* Astagobius angustatus Schmidt, 1852.
Pronađen je i jedan primjerak kornjaša iz skupine Bathyscinae vrlo sličan rodu Radziella poznatom s planine Biokovo.
• Chiroptera
Speleolozi su vidjeli jednog šišmiša u uskom prolazu na 950 m dubine.

Tijekom ekspedicije belgijskih speleoloa u Lukinu jamu 1998. godine, u sedimentima sa samoga dna pronađeno je pola ljušture podzemnog školjkaša Congeria kusceri (Jalžić 2001).

Detaljan morfološki opis podzemne endemske pijavice Croatobranchus mestrovi sp. n. dali su Kerovec i dr. (1999).

 

Smjernice za nastavak istraživanja

 

Povećanje dubine Jamskog sustava Lukina jama - Trojama i dalje je moguće pronalaženjem viših ulaza, kao i nastavkom ronjenja u sifonu na dnu jame. Jama Mercedes udaljena je od ulaza Trojame 50 m u smjeru jugoistoka. Iako je bila istraživana u više navrata od strane slovačkih i hrvatskih speleologa, Šmida i Bakšić prilikom posjeta toj jami 1996. godine pronašli su bočni kanal koji se sužava i pruža prema Trojami. Tom su se prilikom zaustavili na suženju, a u kasnijim je akcijama 1998. godine Jalžić utvrdio da je suženje dugačko i neprolazno. Svakako treba ponovo pogledati i dno jame Mercedes na 48 m dubine, koje završava u ledu, jer iskustva iz nekih jama (Ledena jama u Lomskoj dulibi) pokazuju da se uslijed otapanja leda često otvore prolazi u nove vertikale. Općenito bi ponovo trebalo pregledati sve jame koje završavaju snijegom i ledom u blizini tlocrtne projekcije Lukine jame. Lubušku jamu, čiji ulaz se nalazi 325 m zračne linije od ulaza Trojame u smjeru jugoistoka, a u podzemlju se približila Jamskom sustavu Lukina jama - Trojama, svakako bi još jednom trebalo provjeriti radi mogućnosti njihova spajanja. U Lukinoj se jami na više mjesta, što se vidi iz profila, nije uopće moglo vidjeti na drugu stranu vertikale pa je moguće da su previđeni neki prolazi u paralelne vertikale. Najbolji primjer za to je velika vertikala ispod Whiskey dvorane, u kojoj se spajaju Lukina jama i Trojama. Slična ovoj je i vertikala ispod drugog bivka, gdje je prostor izuzetno velik, pa postoji mogućnost da nisu primijećeni neki otvori. Najbolji primjer za to je prolaz koji vodi u Vjetroviti kanal. To je prolaz manjih dimenzija, koji je uočen samo zato što su užeta za napredovanje postavljena u njegovoj neposrednoj blizini. Iznad samog dna 8-metarskim skokom penje se u kanal čiji se jedan odvojak pruža u smjeru zapada, a drugi, uži, u smjeru sjeverozapada. U sjeverozapadnom se odvojku treba proći dalje proširivanjem prolaza na njegovom kraju. Ronjenje u sifonu na dnu daleko je najzahtjevnija mogućnost napredovanja u dubinu, ali i otkrivanja većih horizontalnih prostora. Prema Barišiću (1994) perspektivniji je sifon na sjevernom dijelu dvorane na dnu jame, jer je prostraniji i čišći, a valutice na njegovom dnu upućuju na jaču hidrološku aktivnost nego u sifonu koji je preronjen.
 

Popis literature o Lukinoj jami

© 2008-2010Komisija za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza

Stranice uređene 29. siječnja 1997., zadnje izmjene 10.03.2015..