Lukinu
jamu, najdublju jamu u Hrvatskoj, otkrili su
28. rujna 1992. godine slovački speleolozi, članovi
Studentskog sveučilišnog kluba u Bratislavi. Jama se nalazi na Sjevernom Velebitu, u Lomskoj Dulibi koja se nalazi u strogom rezervatu prirode Hajdučki
i Rožanski kukovi, u Nacionalnom parku Sjeverni Velebit. Nazvana je po
Ozrenu Lukiću - Luki,
speleologu koji je poginuo kao hrvatski vojnik u domovinskom ratu na Velebitu.
Lukina jama je 1421 m duboka (rezultati zadnje
speleološke ekspdicije "Lukina jama 2010", kada je 15. po dubini na
svijetu), a u trenutku spuštanja na dno bila je 9. po
dubini u svijetu. Danas je među
dvadeset
najdubljih na svijetu.
Lukina
jama produbljena na 1431 m
Speleoronilačkim istraživanjima u
kolovozu 2013. koja su izvedena u organizaciji SO Željezničar pod
vodstvon Branka Jalžića, speleoronioci Petra Kovač Konrad i Vedran
Jalžić zaronili su 20 m dublje u sifonu na dnu Lukine jame te je nova
dubina jame 1431 m, čime je u ovom trenutku 14. po dubini u Svijetu.
Samo istraživanje trajalo je pet dana, za kojih su speleoronioci pet
puta ronili u završnom sifonu jame od po 90 do 120 minuta.
OBJAVLJENO:
19.08.2013.
21:01
Rezultati
speleološke ekspedicije "Lukina jama 2011"
Multidisciplinarna znanstvena istraživanja izvedena su u
okviru višegodišnjeg projekta "Istraživanja dubokih jama Nacionalnog
parka Sjeverni Velebit", na području koje je jedinstveno po broju
dubokih jama od koje su tri dublje od 1000 m i imaju svojstva
jedinstvena u svjetskim razmjerima. Projekt se provodi uz potporu Fonda
za zaštitu okoliša i energetsku učinkovitost, a sljedeće će se godine
nastaviti istraživanjem jame Velebite. Nove znanstvene spoznaje
prikupljene zahvaljujući vrijednom radu speleologa koji su omogućili
pristup na duboke lokacije, pridonijet će razumijevanju hidroloških,
geoloških i fizikalnih procesa i posebnih vrijednosti podzemlja našeg
krša. Jedan od važnijih rezultata je podatak da se razina vode u sifonu
na dnu Lukine jame podiže preko 100 metara.
Napomena o dubini Lukine jame: nakon obrade
novog speleološkog nacrta koji je izrađen od ulaza Trojama do dna,
napravljena je korekcija dubine do koje se došlo uronom na -1409 m.
Međutim kako u najdubljoj točki urona kanal ide vertikalno dolje te je
procijenjeno da se spušta više od 10 m, odlučeno je da se neće
korigirati prethodno objavljena dubina jame -1421 m s obzirom da je
sigurno da će se idućim uronom jama još produbiti.
OBJAVLJENO:
24.08.2011. 16:58
Rezultati
speleološke ekspedicije "Lukina jama 2010"
Speleološka ekspedicija "Lukina jama 2010" imala je više ciljeva:
speleološka istraživanja - posebice speleoronjenje u sifonu na dnu jame,
izradu novog speleološkog nacrta i znanstvena istraživanja koja
obuhvaćaju istraživanja podzemne faune, hidrogeoloških,
fizikalno-kemijskih i drugih svojstava jame.
Speleoronioci i članovi Speleološkog odsjeka Velebit i HGSS-a Ivica
Ćukušić i Robert Erhardt zaronili su u potopljeni kanal na dnu jame 135
m u duljinu i 21 m u dubinu. Tijekom nastavka ekspedicije,
poznati hrvatski speleoronioc i član Speleološkog odsjeka HPD
Željezničar te Hrvatskog biospeleološkog društva, Branko Jalžić zaronio
je dalje u potopljeni kanal na dnu jame 40 m u dubinu. Ovim
istraživanjima je dubina jame povećana sa prethodnih 1392 na 1421 m
čime se sada jama nalazi na petnaestom mjestu po dubini u svijetu.
OBJAVLJENO:
04.10.2010. 00:27
Ulaz u Lukinu jamu - pukotina dimenzija
22,5 x 5 m
Branislav Šmida:
..."Što si našao?" nestrpljivo pitamo. Od radosti i oduševljenja Stano
se ne može dobro izraziti o dubini jame. Bezdan! Nakon stotinjak metara
tutnjava kamena gubi se u dubini ...
Ekspedicija "Lomska
duliba '93"
... Subota,
7. kolovoz 1993....u 21.45., sva smo se trojica spustila na dno ...
Od 19. srpnja do
15. kolovoza 1993. godine, potaknuta aktivnošću slovačkih špiljara,
Komisija za speleologiju Hrvatskog planinarskog saveza (KSHPS) organizira
speleološki logor u Lomskoj dulibi na sjevernom Velebitu. Logor se sastojao
iz dva dijela.
U prvom dijelu,
od 19. do 31. srpnja vođa je bio Anđelko Novosel (SS HGD). U tom je razdoblju
jama postavljena do dubine od -170 m te je zbog nedovoljnog iskustva s ledom
odgođen nastavak istraživanja do dolaska ostalih istraživača.
Od 1. do 13. kolovoza
vođa logora bio je Branko Jalžić (SOŽ), a 14. i.15.
kolovoza Damir Lacković (SOV). Pod njihovim vodstvom
nastavljena su istraživanja u jami koja se još tada zvala Manual. Čim je oboren
hrvatski dubinski rekord (Jama Stara škola na Biokovu, duboka -576 m), na prijedlog
Damira Lackovića jama je dobila sadašnje ime Lukina jama u čast speleologu Ozrenu
Lukiću - Luki, koji je godinu dana ranije, kao hrvatski vojnik, poginuo na južnom
Velebitu.
U logoru je vladala
istraživačka euforija. U jamu su ulazile ekipe jedna za drugom, dubina je iz
dana u dan rasla. Gotovo je svaka ekipa ostajala bez užeta.
Subota, 7. kolovoza 1993.
Oko 12 sati Siniša Rešetar, Robert Dado - Šišmiš i Damir
Lacković su ponijeli sa sobom užeta za daljnje opremanje jame, ali
su 100 metara užeta ostavili na početku vertikale iza suženja.
Prodirući dublje, oko 19,30 ostali su bez užeta na početku velike
vertikale. Siniša se vratio gore po ono uže i spustio se dolje oko
20,30. Uže je postavljeno na vertikalu i to zadnju, jer već su u
21,45 svi stigli na dno, redoslijedom: Damir, Siniša, Šišmiš.
Lukina jama: Nakon tjedan dana
napredovanja u dubinu, ekipa Damir Lacković (SO Velebit),
Siniša
Rešetar (SO Velebit) i Robert Dado
(SO Željezničar) je 7. kolovoza 1993. oko 21,45 h, prva je dosegla dno na dubini od - 1355 m.
Snimio:
D.Lacković
Opremanje
jame s postavljanjem dva bivka trajalo je sedam dana (od 31.7. do 7.8.1993.),
a raspremanje jame i bivaka s izvlačenjem užeta trajalo je četiri dana (od 10.8.
do 14.8. 1993.).
Slovački
speleolozi su od 23.do 28. srpnja Istražili jamu Trojamu (Manual II) do
spoja sa Lukinom jamom na -558 m te je dubina Jamskog sustava Lukina
jama - Trojama povećana na -1386 m.
Trojama. Snimio:
B.Šmida
Špiljski
uron na dnu Lukine jame na dubini od 1349 m (računajući od nižeg ulaza) predstavlja svojevrstan
oblik svjetskog rekorda (tada je ovo bio uron započet na najvećoj
dubini u jami na svijetu) koji su postavili hrvatski speleo ronioci
Zoran
Stipetić - Patak i Teo Bariić.
Računajući uron, dubina Lukine jame je -1392 m.
Tijekom ekspedicije
"Lukina jama '94" Ana Bakšić (Sutlović) je otkrila novu životinjsku vrstu
blizu samog dna jame. To je endemska pijavica, nazvana
Croatobranchus
mestrovi.
Lukina jama na -1200 m. Snimio:
A.Bakšić
Ekspedicija "Lukina
jama '95"
Nakon drugog dana tijeka
ekspedicije lavina snijega i leda zatrpala je uže na dubini od -140 što
je iziskivalo postavljanje novog, a na -550 m otkopavanje zatrpanog
dijela užeta. Osim toga potrgan je i telefonski kabel, postavljen godinu
dana ranije, te ga je trebalo popraviti. Prilikom popravljanja
telefonskog kabla u ledenom dijelu jame jedan od speleologa je zbog
dugog visenja na užetu dobio grčeve u rukama. On je iz jame izvučen uz
pomoć vitla za uže. Ove poteškoće bitno su usporile napredovanje u
dubinu tako da su do dna došla samo dvojica speleologa, Damir Lacković i
Robert Erhardt. Oni su za kratko vrijeme boravka na dnu uspjeli sakupiti
dva primjerka endemske pijavice.
Lukina jama na -638m. Foto Zoran Greguric
Fotodokumentacija:
Ekspedicije u Lukinu jamu
|
|
MORFOLOGIJA I KARAKTERISITKE LUKINE JAME
LUKINA JAMA
JAMSKI SUSTAV LUKINA JAMA - TROJAMA
Lokacija:
Hajdučki kukovi, NP Sjeveni Velebit, Hrvatska
Dubina: -1431 m
Duljina: 3741 m
Horizontalna
duljina: 1534 m
Nadmorska
visina ulaza: ulaz Lukina jama: 1438 m, ulaz Trojama: 1475
m.
Istražili
(1992.-1995.): Komisija za
speleologiju HPS, SO PDS Velebit,
SO HPD Željezničar, SO HPD Dubovac, SO
HPD Mosor,
DISKF,
SO HPD Japetić, SSHGD, SD Špiljar, SUK Bratislava
Topografski
snimili: B.Jalžić, B.Šmida, D.Bakšić, D.Lacković, T.Barišić, D.Troha
Mjerili: D.Kavčić, E.Kreutz, D.Troha, E.Štrkljević, A.Bakšić,
T.Bizjak, S.Hrašćanec, Z.Stipetić
Novija
istraživanja obavljena su 2010., 2011. i 2013.
OPIS LUKINE JAME
( MORFOLOGIJA)
Darko
Bakšić
Ulaz u Lukinu jamu. Snimio: V.Božić
Morfologija Lukine jame
Ulaz u Lukinu jamu pukotinskog je karaktera, dimenzija 22,5 x 5 m. Pruža se u
smjeru sjeverozapad - jugoistok. Jama je od ulaza do Whiskey dvorane, koja se
nalazi na dubini od 320 m, gotovo vertikalna. Od 50 do 320 m dubine na stijenama
se mjestimično nalaze debele naslage snijega i leda. U ulaznom dijelu jame, na
-53 m i na -178 m nalaze se dva bočna kanala. Gornji vodi u manju dvoranu s
ledenim slapom visokim 27 m, a donji meandrira i spušta se koso po snijegu sve
do malog jezera na 195 m dubine (mjesto do kojeg su se u 1992. godine spustili
slovački speleolozi). Ispod Whiskey dvorane nalazi se vertikala od 228 m. Na dnu
vertikale nastavlja se kosa polica duljine 27 m. Tu je na -558 m spoj s Trojamom
(Manual II). Zatim slijedi nekoliko kraćih vertikala (3; 23; 27; 11 i 14m) do
prečnice na dubini od 638 m. Od prečnice se stometarskom vertikalom spušta do
male police, a zatim skokom od 4 m ulazi u meandar širine 3 do 5 m. Ovdje se, na
dubini od 743 m, nalazi bivak I. Između bivaka I i II nalazi se vertikala koja u
svom gornjem dijelu ima izgled pukotinskog meandra, a u donjem se dijelu širi i
razbija s nekoliko manjih polica.
Ulazni ledeni dijelovi jame (lijevo).
Whiskey dvorana na -320 m (sredina) - Snimio:
V. Božić. Uski
prolaz iz dvorane na -950 m gdje je bio 2. bivak (desno) - snimio:
D.Troha.
Bivak II je na
dubini od 950 m, u dvorani dimenzija 85 x 70 m. Na sjeveroistočnom
dijelu dvorane nalazi se uski prolaz koji povezuje dvoranu sa
slijedećom vertikalom od 142 m. Njome se dolazi do kose police na
dubini od 1092 m. Ispod police na 1102 m dubine nalazi se uski ulaz
u Vjetroviti kanal, koji se u početku koso spušta meandrirajući 47
m. Nakon uskog zasiganog prolaza slijedi vertikala od 109,5 m, a
zatim nekoliko kraćih skokova ( 7; 10; 15; 13,5; 8; 5,5 + 7 m blatne
kosine i 8,5m) te kosina do dubine od 1311 m. Ovdje kanal završava,
pregrađen kamenim blokovima prekrivenim glinom. Postoji mogućnost da
se u nešto višim dijelovima preči i eventualno zaobiđe zarušenje.
Perspektiva za otkrivanje novih prostora nije velika jer se prema
tlocrtnoj projekciji ovaj dio jame treba spojiti s malim bočnim
kanalom neposredno prije dna.
Glavni kanal
se od kraja kose police na -1097 m spušta nizom manjih vertikala
(58; 10; 15 i 16 m) do mjesta gdje se na njega spaja kratki uzvodni
kanal duljine 30 m. Ponovo slijedi nekoliko manjih skokova (3; 2,5;
prečnica preko malog jezera, 13 i 5 m), a zatim dolazi velika
vertikala od 95 m. Neposredno prije samog dna nalaze se još dva mala
skoka (7 i 3 m). Na dnu je dvorana dimenzija 20 x 5 m sa sifonskim
jezerom koje se pruža u smjeru jugoistoka. Drugi, manji sifon nalazi
se nasuprot prvom. Sifon I dug je 57 m i nakon zračnog džepa
nastavlja se novim sifonom. Na dnu jame postoje još dva sporedna
kanala. Jedan se nalazi neposredno iznad sifonskog jezera, na
istočnom dijelu dvorane, a grana se u dva manja kanala, ukupne
duljine 32,5 m. Ovdje je prvi puta pronađena endemska pijavica.
Drugi kanal nalazi se u sjeverozapadnom dijelu dvorane, 8 m iznad
sifona II. On se također dijeli u dva kanala, od kojih je jedan
ekstremno uzak (u njemu postoji perspektiva za daljnje napredovanje,
ali je potrebno proširivanje, npr. hilti metcima), a drugi širi i
lakše prohodan. Ukupna duljina im je 120 m.
Do sada dosegnuto
dno Lukine jame nalazi se svega 83 m iznad morske razine, a more je udaljeno
oko 10,5 km. Daljnji tok podzemnih voda vjerojatno je usmjeren prema vruljama
i obalnim izvorima na području od Žrnovice do Jablanca
(Kuhta 1994).
Presjek
Lukine jame (3D). D.Bakšić i V.Kušan.
Speleološki nacrt jamskog sustava Lukina jama-Trojama: profil i
tlocrt
Novi rezultati
istraživanja Lubuške jame koja ima perspektive spajanja s Lukinom
jamom-Trojamom.
Opis Trojame ( Manual
II )
Branislav
Šmida
Ulaz u Trojamu pukotina je
duljine 26 m i širine oko 2 m. Ulazna vertikala dubine 140 m ima nekoliko bočnih
otvora, koji najvjerojatnije vode u još neistražene paralelne podzemne
vertikale. Interesantni su otvori na jugoistočnoj strani vertikale, jer bi mogli
biti spojeni s jamom označe-nom brojem 15. To bi povećalo dubi-nu ovog jamskog
sustava za 3 m. Dalje se na vertikalu od 140 m nastavlja ledeni dio jame, širine
od 0,7 do 6 m. Na mjestu gdje prestaje led uski je prolaz u meandar nazvan
Grmač. Postoji mogućnost da se u slučaju pada ledenih gromada ovaj prolaz
potpuno zatvori. Sam mean-dar prolazan je u srednjem dijelu, dok je u donjem i
gornjem dijelu vrlo uzak. Iza meandra dolazi vertikala Plana stovka (Loša
stotka) duboka 80 m, koja završava nad plitkim jezerom. Slijedi niz manjih
vertikala do Baldachyna i dalje sve do Monzunove šachte (Monsunske vertikale).
Na cijelom dijelu jame od Grmača do Monzunove šachte ne vidi se strop kanala.
Baldachyn je bočni kanal s kulisom gdje je u slučaju potrebe moguće postaviti
veći bivak. Monzunova šachta, duboka 160 m, spaja se s Lukinom jamom na dubini
od 558 m, odnosno 595 m ako se mjeri od ulaza u Trojamu. Ovdje se javlja vodeni
tok, koji u nižim dijelovima, jače ili slabije, protječe kroz cijelu jamu. Ukupna
dubina jamskog sustava, računajući od višeg ulaza, iznosi 1392 m (Šmida 1999).
GEOLOGIJA
Geološki
profil Lukine jame s glavnim litološkim cjelinama izradio je Damir
Lacković (Lacković 1994). Pružanje Lukine jame predisponirano je
uglavnom jakom vertikalnom pukotinom dinarskog pravca pružanja
(SZ-JI), te u manjoj mjeri brojnim drugim lomovima od kojih je
izmjerena samo nekolicina. Ulazni dio Lukine jame do -200 m grade
karbonatne Jelar breče, a prostori su vertikalni i široki. Ispod
Jelar breča, a do dubine od oko 500 m slijede dolomiti, odnosno
dolomitični vapnenci (Šmida 1999). Prostori su i dalje vertikalni,
ali u vršnim dijelovima znatno uži. Od -500 m do oko -740 m jama se
pruža u brečama, zatim nastavlja u vapnencima da bi se od -780 m do
-950 m ponovo javile breče. Od ovog mjesta do dna jama presijeca
vapnence s povremenim tankim proslojcima dolomita.
Geološki profil Jamskog sustava
Lukina jama-Trojama. D.Lacković i B.Šmida.
Priredio: D.Bakšić
Prognozni geološki profil kroz Hajdučke kukove, rekonstruiran na
temelju Osnovne geološke karte 1:100000 list Otočac (Velić i dr.
1974) predviđa ispod površinskih Jelar breča manje više kontinuirani
slijed malmskih, dogerskih i lijaskih vapnenaca i dolomita.
Nepredviđena pojava dva pojasa karbonatnih breča u debljini izdanaka
od oko 300 m i 250 m u dubljim dijelovima jame (ispod jelar breča),
nameće pitanje njihovog stratigrafskog i tektonskog smještaja. Radi
li se ovdje o opetovanju jelar breča, što bi značilo prisutnost
navlačne tektonike, ili je u pitanju neki drugi tip breča (npr.
tektonske breče) za sada nije riješeno. Tijekom ekspedicije 1994.
godine u jami je provedeno detaljnije uzorkovanje, no unutar oko 40
uzoraka nije nažalost pronađen niti jedan provodni fosil koji bi ih
svrstavao u konkretne stratigrafske okvire. U uzorcima donjeg dijela
jame ispod -950m, utvrđena je mikrofacijesna sličnost nekih uzoraka
s jurskim vapnencima. Po svemu sudeći, za određivanje stratigrafske
pripadnosti stijena između 200 i 950 m dubine potrebno je znatno
kompleksnije geološko istraživanje, koje bi uključilo uzorkovanje
većeg broja zdravih jezgri stijene pomoću bušilice, te detaljnija
korelacija s površinskim geološkim istraživanjem.
Presjek kroz
Velebit s prikazom Lukine jame, Slovačke jame, Velebite, Meduze,
Patkovog gušta, Olimpa, Lubuške jame, Ledene jame (stanje 2008.). D.Bakšić
KEMIJSKA OBILJEŽJA SEDIMENATA
Tijekom ekspedicije "Lukina jama '94" uzeta su četiri uzorka
sedimenta u PVC vrećice (oko pola kg po uzorku) radi analiza
sadržaja teških kovina (Fe, Mn, Cu, Zn, Pb). Dva uzorka uzeta su u
blizini bivka II na 950 m dubine, jedan u Vjetrovitom kanalu na
dubini od 1300 m, te jedan na dnu u neposrednoj blizini sifona, na
dubini od 1386 m. Uzorci su obrađeni u pedološko-fiziološkom
laboratoriju Šumarskog instituta Jastrebarsko. Tom prigodom, osim
već spomenutih teških kovina, određeni su: pH, CaCO3, P2O5, K2O,
sadržaj humusa (humus%), sadržaj ukupnog dušika (N%), odnos ugljika
i dušika (C:N), te mehanički sastav.
Po mehaničkom sastavu uzorak 1 u bivku II je glinast, a uzorak 2
ilovast. Uzorak iz Vjetrovitog kanala je glinasti pijesak, a kraj
sifona je pjeskovita ilovača.
Svi su uzorci vrlo karbonatni, od 23,1 do 49,9%, pa je reakcija (pH
u H2O) alkalna, a kreće se od 8,3 do 9,0. Sadržaj fiziološki
aktivnog fosfora i kalija vrlo je nizak, a isto tako i humusa.
Humusa ima nešto više u uzorku broj 4 iz Vjetrovitog kanala. Uzorci
broj 1 i 2 vrlo su siromašni dušikom, dok su uzorci 3 i 4 njime
umjereno opskrbljeni.
Prema Posariću (1994) može se pretpostaviti kako uzorak br. 2
predstavlja gotovo čisti mineralni detritus karbonatne stijene u
matrici mehanički rastrošenog karbonata (kalcit) s glavnim sastojkom
Al-silikatom. Osim rezidualnog Ca, Mg-karbonata, u uzorku ima i
oksida i karbonata željeza i mangana.
Prema sadržaju teških metala, usporedimo li ga s vrijednostima za
olovo iz drugih speleoloških objekata na području Hrvatske (Vrbek
1998) možemo zaključiti kako je jamski sustav Lukina jama - Trojama
neznatno onečišćen olovom. Sadržaj kadmija u sadržaju Lukine jame
iznosi od 0,10 do 0,86 mg/kg, olova od 9 do 16 mg/kg, bakra od 10 do
22 mg/kg, cinka od 22 do 31 mg/kg i mangana od 40 do 115 mg/kg.
Uzorci sedimenata sakupljeni u pukotinama stijena u predjelu bivka
II (uzorak br. 2 i 3), te na dnu jamskog sustava (uzorak br. 1)
sadrže najmanju do sada pronađenu količinu olova u podzemnim
šupljinama. Uzorci s dna ili blizu dna jamskog sustava (uzorak br. 1
i 4) po porijeklu su sedimenti čiji postanak možemo tumačiti radom
podzemne vode (naplavina), što se može vidjeti i iz mehaničkog
sastava. Oni su locirani blizu vodenog toka, čije se porijeklo i
veličina za sada nisu mogli utvrditi (uzorak br. 1) ili u blizini
starog vodenog toka koji je povremeno aktivan (uzorak br. 4).
Istraživanja sedimenata u Lukinoj jami, kao i u ostalim speleološkim
objektima, vodio je dr. sc. Boris Vrbek.
PDF
Boris Vrbek:
Sadržaj teških kovina u sedimentu jamskog sustava Lukina
jama-Trojama.
KLIMA PODZEMLJA
U vrijeme istraživanja Lukine jame 1993. godine u
okviru bioloških opažaja živinim termometrom je na nekim mjestima
mjerena temperatura zraka i vode. 1994. godine temperatura zraka
mjerena je na više mjesta pomoću nekoliko živinih termometara
postavljeni na određenim mjestima. Speleolozi koji su prolazili
upisivali su očitanu temperaturu na pripremljeni papir. Za
ekspediciju 1995. godine nabavljen je električni bimetalni digitalni
termometar i vlagomjer, koji je korišten do dubine od 320 m.
Mjerenje i opažanje obavljeno je na ulazu u Lukinu jamu, u Lijevku
(-140 m), u dvorani Whiskey (-320 m), u prvom bivku (-743 m), u
drugom bivku (-950 m), na ulazu u Vjetroviti kanal (-1102 m) i na
dnu (-1386 m).
U logoru je temperatura za sunčanih dana dosezala do +30°C, a po
noći se spuštala i do 0°C (ponekad je ujutro po šatorima bilo
mraza). Na stijenama pored ulaza u Lukinu jamu temperatura zraka
također je dosezala do +30°C, dok je na najnižem dijelu otvora jame
iznosila uvijek +4°C. U Whiskey dvorani temperatura zraka iznosila
je +0,2°C, u prvom bivku +2°C, u drugom bivku +2,8°C i na dnu +4°C.
Temperatura vode mjerena je samo u jednoj lokvici u drugom bivku i u
jezeru na dnu jame, a izmjerene vrijednosti potpuno su jednake
temperaturi okolnog zraka, odnosno +2,8°C i +4°C.
Prema izmjerenim podacima, možemo reći da se u jami razlikuju tri
mikroklimatska pojasa:
• ulazni - ledeni s temperaturom od oko 1°C,
• srednji s temperaturom do 2°C i
• donji s temperaturom do 4°C.
Na ulazu u Lukinu jamu, na najnižem dijelu otvora, osjećalo se
"prelijevanje" hladnog zraka iz jame u nižu vrtaču. To se strujanje
osjećalo već dvadesetak metara ispod ulaza u Lukinu jamu na
prilaznoj stazi.
Strujanje zraka promjenjivog smjera osjetili su slovački speleolozi
1992. godine u Lijevku. To se može objasniti relativno naglom
promjenom vanjskog atmosferskog tlaka.
U Whiskey dvorani uvijek se osjećalo lagano strujanje zraka prema
gore, dok se u nižim dijelovima jame strujanje osjećalo u užim
prostorima, najviše u suženju na -950 m i na ulazu u Vjetroviti
kanal (-1102 m).
Stalno strujanje zraka u jednom smjeru ljeti za stabilnog lijepog
vremena znak je da jama ili špilja ima dva ili više otvora na
različitim nadmorskim visinama. Tada vanjski topli zrak ulazi u jamu
ili špilju kroz otvor na većoj nadmorskoj visini, u jami se ohladi i
postane gušći (specifično teži) i izlazi kao hladan kroz otvor na
nižoj nadmorskoj visini. Zimi nastaje strujanje u obrnutom smjeru,
jer teži hladni vanjski zrak ulazi u jamu kroz donji otvor, u jami
se zagrijava i kao topli (specifično lakši) izlazi iz jame kroz viši
otvor kao kroz dimnjak. Obično se na tim otvorima topli zrak i vidi
jer se miješanjem toplog i hladnog zraka stvara maglica koja izgleda
kao dim.
Konstantno izlaženje hladnog zraka iz Lukine jame ukazalo je na
postojanje višeg ulaza pa je tako otkrivena Trojama, čiji je otvor
na 37 m većoj nadmorskoj visini. Opažanjima na otvoru Trojame nije
primijećeno strujanje hladnog zraka. Na terenu iznad Lukine jame ima
više manjih jama, na čijem se dnu nalazi snijeg i bezbroj dubokih
uskih pukotina u raspucalom kamenjaru, koje možda komuniciraju s
Lukinom jamom, no tu vezu speleolozi još nisu otkrili.
Obrnuti smjer strujanja zraka zimi vrlo dobro objašnjava zadržavanje
snijega na velikoj dubini. Tijekom zima 1993/94. i 1994/95. godine
na Velebitu je bilo obilje snijega. Jako strujanje zraka prema
unutrašnjosti Lukine jame nosilo je sa sobom snijeg pa su tijekom
ljeta 1994. i 1995. godine speleolozi na kosim dijelovima jame
nailazili na dubok snijeg. Snijega je bilo čak i na dubini od 550 m.
Leda raznih debljina u jami ima stalno od dubine 60 do 320 m.
Topljenjem snijega i leda u višim dijelovima jame, te ponovnim
smrzavanjem otopljene vode u nižim dijelovima nastale su ogromne
ledene ploče (saljevi), koji se povremeno odvajaju od stijene i
obrušavaju u dubinu. Ti su odroni predstavljali stalnu opasnost
istraživačima. Nekoliko odrona leda speleolozi su doživjeli za
vrijeme istraživanja, ali srećom bez posljedica.
Novi led stvarao se i ljeti za vrijeme istraživanja, pa su
primijećene nove ledene sige, kao i ledeni omotač oko postavljenih
užeta.
BIOSPELEOLOŠKE ZNAČAJKE
LUKINE JAME
S ekološkog
gledišta jama je posebno zanimljiva zbog već spomenuta tri
mikroklimatska pojasa. Važan ekološki čimbenik je prisutnost manjeg
vodenog toka od 550 m dubine sve do njezinog dna, gdje se nalaze
potopljeni horizontalni kanali. Razni organski ostaci po stijenama u
tom dijelu jame upućuju na plavljenje ovog prostora do nekoliko
metara iznad najniže razine vode tijekom ljeta.
Biološka istraživanja koja smo proveli sigurno su nedovoljna da bi
mogli potpuno upoznati faunu Lukine jame. Unatoč tome otkrića su
bila iznenađujuća. Najznačajniji faunistički nalaz predstavlja
endemična stigobiontska pijavica Croatobranchus mestrovi, koju je
pronašla Ana Sutlović.
Prema Jalžiću (1995) u jami su do sada pronađeni slijedeći
predstavnici podzemne faune:
• Gastropoda:
* Zospeum sp.
• Polychaeta:
* Marifugia cavatica Absolon et Hrabé, 1930.
• Hirudinea:
* Croatobranchus mestrovi Kerovec i dr. 1995.
• Crustacea:
* Amphipoda
- Niphargus croaticus Jurinac, 1887.
* Isopoda
- Alpioniscus hercegowinensis Verhoeff, 1931.
• Diplopoda:
* Hassia stenopodium Strasser, 1966.
• Coleoptera:
* Astagobius angustatus Schmidt, 1852.
Pronađen je i jedan primjerak kornjaša iz skupine Bathyscinae vrlo
sličan rodu Radziella poznatom s planine Biokovo.
• Chiroptera
Speleolozi su vidjeli jednog šišmiša u uskom prolazu na 950 m
dubine.
Tijekom ekspedicije belgijskih speleoloa u Lukinu jamu 1998. godine,
u sedimentima sa samoga dna pronađeno je pola ljušture podzemnog
školjkaša Congeria kusceri (Jalžić 2001).
Detaljan morfološki opis podzemne endemske pijavice
Croatobranchus mestrovi sp. n. dali su Kerovec i dr. (1999).
Smjernice za nastavak istraživanja
Povećanje
dubine Jamskog sustava Lukina jama - Trojama i dalje je moguće
pronalaženjem viših ulaza, kao i nastavkom ronjenja u sifonu na dnu
jame. Jama Mercedes udaljena je od ulaza Trojame 50 m u smjeru
jugoistoka. Iako je bila istraživana u više navrata od strane
slovačkih i hrvatskih speleologa, Šmida i Bakšić prilikom posjeta
toj jami 1996. godine pronašli su bočni kanal koji se sužava i pruža
prema Trojami. Tom su se prilikom zaustavili na suženju, a u
kasnijim je akcijama 1998. godine Jalžić utvrdio da je suženje
dugačko i neprolazno. Svakako treba ponovo pogledati i dno jame
Mercedes na 48 m dubine, koje završava u ledu, jer iskustva iz nekih
jama (Ledena jama u Lomskoj dulibi) pokazuju da se uslijed otapanja
leda često otvore prolazi u nove vertikale. Općenito bi ponovo
trebalo pregledati sve jame koje završavaju snijegom i ledom u
blizini tlocrtne projekcije Lukine jame. Lubušku jamu, čiji ulaz se
nalazi 325 m zračne linije od ulaza Trojame u smjeru jugoistoka, a u
podzemlju se približila Jamskom sustavu Lukina jama - Trojama,
svakako bi još jednom trebalo provjeriti radi mogućnosti njihova
spajanja. U Lukinoj se jami na više mjesta, što se vidi iz profila,
nije uopće moglo vidjeti na drugu stranu vertikale pa je moguće da
su previđeni neki prolazi u paralelne vertikale. Najbolji primjer za
to je velika vertikala ispod Whiskey dvorane, u kojoj se spajaju
Lukina jama i Trojama. Slična ovoj je i vertikala ispod drugog
bivka, gdje je prostor izuzetno velik, pa postoji mogućnost da nisu
primijećeni neki otvori. Najbolji primjer za to je prolaz koji vodi u
Vjetroviti kanal. To je prolaz manjih dimenzija, koji je uočen samo
zato što su užeta za napredovanje postavljena u njegovoj neposrednoj
blizini. Iznad samog dna 8-metarskim skokom penje se u kanal čiji se
jedan odvojak pruža u smjeru zapada, a drugi, uži, u smjeru
sjeverozapada. U sjeverozapadnom se odvojku treba proći dalje
proširivanjem prolaza na njegovom kraju. Ronjenje u sifonu na dnu
daleko je najzahtjevnija mogućnost napredovanja u dubinu, ali i
otkrivanja većih horizontalnih prostora. Prema Barišiću (1994)
perspektivniji je sifon na sjevernom dijelu dvorane na dnu jame, jer
je prostraniji i čišći, a valutice na njegovom dnu upućuju na jaču
hidrološku aktivnost nego u sifonu koji je preronjen.
Popis literature
o Lukinoj jami
|