Abstract

Punar u Luci, a sinkhole, is just -350 m deep and 1485 m long, excites a caver by its beauty. Reddish walls and abundance of water throughout year make the cave exceptional in the relatively dry region of Dinaric karst. Speleological explorations were done in the last 10 years, although were stopped during the war. Several submerged passages were dived through and the story is not finished yet…

Snimio: Dalibor Paar

PONOĆNI SIFON  - PUNAR U LUCI (-290 m)

Teo Barišić

Velebiten br.3, 1990. 

Tokom nekoliko godina špiljarenja često sam imao prilike uživati u ležernom istraživanju gdje bi se uvijek našlo vremena za šetnje po okolini i spremanje gurmanskih finota. Ipak, na upale mišića i umor onih drugih, ekstremnih akcija čija je satnica teško zamisliva prosječnim planinarima daleko se teže navlači koprena zaborava. Nakon nekoliko takvih zahtjevnih akcija tokom istraživanja Fantomske jame u kojim se tokom dva vikend dana dizala oprema iz Divosela na Pl. dom na Visočici, prenosila do jame, istraživalo po dvadesetak sati i nakon toga vraćalo natrag, koncem ljeta '90 poduzeli smo još jedno ekstremno istraživanje. Ovog puta je to bio uron u sifon na dnu ponora Punar u luci (-267).

Prenatrpani "jugić" guta zadnje kilometre Gubavčevog polja. Uska asfaltirana cesta prelazi u grbavi makadam. Nakon kratkog lutanja, po mrklom mraku pronalazimo dvorište gostoljubivih Manojlovića. Probuđen bukom gazda Braco izlazi iz kuće i prepoznavši nas pokušava da nas odgovori od odlaska na Pusto polje. Na licu mu prepoznajemo strah Balvan-politike. Sjećanje na ljeto '87-me još je jako i napetost popušta. Zove nas u kuću i nudi rakijom i smještajem za noć. Stižu i ostali. Malo po malo kuća se puni Velebitašima. Dvije djevojke i osam mladića naoružanih veselošću i širokim osmjesima tjeraju zle misli domaćina koji se boje za nas. Rakija prisjeća stara vremena i pitanja pljušte. Žao nam je što nemamo više vremena. Pod blještavim mlazovima Nopalica pakiramo stvari na leđa. Pozdravljamo se s gazdom i žurnim korakom zapućujemo u noć. Sat kasnije već smo u skrovitoj šumici nad stjenovitim Progonom. Dok nebo zove na kišu dižu se šatori.

Prije velikog skoka (lijevo). Moj MeAndro. Snimila: Ana Bakšić

Većina odlazi na spavanje. Dario, Patak i ja hitro navlačimo opremu i zapućujemo se prema otvoru Punara 10' udaljenom od logora. U dva sata poslije ponoći ulazimo u jamu. Već nakon dva sidrišta prestaje divljenje novom kladivu što se okreće oko čvrstog šarafa sa pločicom. Ponovo smo očarani ljepotom bistrih kada, čistih stepeničastih saljeva i iskričavih slapića u Spužvi. Prepoznajem stara sidrišta i brzo se spuštamo. Odnekud izviru stari grifovi za prelazak vodenih prepreka. Slikamo jer sutra zasigurno neće biti vremena. U osam izjutra izlazimo iz jame opremivši je do Bučnog slapa i 100 m dubine. Dio druge ekipe se već probudio i tumara oko logora. Žvačući se dogovaramo ok nastavka istraživanja. U deset se bacamo u vreće za spavanje. Za vrijeme našeg spavanja ulazi druga ekipa. Ana, Robi, Čedo, Damir i Edo će nastaviti s opremanjem ponora do dna. Nas trojica ćemo ponovo ući oko pet popodne i dotegliti ronilačku opremu na sifon. Maja i Škampi će ostati paziti na logor i stvari.

Kasnimo cijeli sat. U dnu kraške uvale Luke ponovo navlačimo opremu. Mekani oblici pustopoljske visoravni vrte film unatrag.

Prilikom prvog spuštanja u Punar u zimi '86-te velika količina vode i hladnoća najurili su speleologe do nekog boljeg vremena za istraživanje. Malo koji Velebitaš je imao tada automobili ili dovoljno godina da ga posudi od roditelja pa smo opremu teglili biciklima od Gračaca gdje bi stigli vlakom. Mjesto i likovi iz višemjesečnog istraživanja ušli su u nesvakidašnju mladenačku priču i zauzeli mjesto u sve maglovitijem kovitlacu sjećanja. Tu, u sredini kovitlaca naviru prizori bjesomučnog skakanja po gojzericama u igri stupalica na Ogulinskom kolodvoru, improviziranih postelja pod klupama smrdljivog kupea ličkog "ekspress"-a, suludog naprezanja nožnih mišića upregnutih u pedale preopterećenih bicikala, sočnih jagoda "Pukovnika kome nema tko da piše", "Ludog Save" što s krpom oko glave i sjekirom u ruci gluvari po okolini i njegove rakije s medom, kreštavih vrana Jame u Lađenoj gredi, čaja od nane što raste usred logora, kamenog mosta u Sedlu, bosonogog trogodišnjeg Dade što juri za ovcama po cvjetnim tepisima između Luke i izvora Zvijezde i čudesnih priča čobanice Danice o prohujalim vremenima u kojima su momci i djevojke dolazili na Pusto polje u branje jagoda i košnju sočnih pašnjaka. Ezoterija Pustog polja je još dugo lutala između Veginog Luke, ambijentalnih Eno-vih tonova, tramvajske škripe i zvonjave i drugih urbanih velegradskih zvukova. Vladala je nama u uskim ulicama gornjeg grada, pauzama na poslu i pred zelenim rasterom računara RIZ-ovog instituta gdje je stvorena jaka računarska podrška Velebitovim crtačima.

Spužva. Snimila: Ana Bakšić

Ispod Bučnog slapa ulazimo u kamene vrtloge i mostove Dalijeve dvorane i Kobnaca. Provlačimo se kroz kosi meandar Gelendera i blatni splet nastavka igre. Kroz pljuskoviti i kadasti dio oko Skleke se probijamo do slapa završne vertikale Dobriše. Opremači su se ovdje malo našalili i uz sva ona divna užeta montirali na sred vertikale čvor i pola metra spetljane užadi oko izletjelog klina. Prva ekipa je na dno stigla pola sata prije nas. Pred nama je veliki trenutak. Uronićemo u sifon na 257 metara dubine. Na cijeloj ekipi se ogleda žar neizvjesnosti. Žurno navlačimo ronilačka odijela. Osmjesi na licima tijela stisnutih u uskom prostoru iznad sifona ustupaju mjesto koncentraciji. Točno u ponoć odmotava se nit i Patak nestaje u prljavštini. Kod mene je vreća sa rezervnim baterijama. Sifon je neočekivano dubok i na mjestima se opasno sužava. Držimo se tri metra dubine. Iznad glave promiče zračni džep od pola metra dužine. Minute prolaze kao sati. Ovo već predugo traje. Opet provlačenje - ali uzgoru. Izlazimo na površinu omanjeg jezera iz kojeg se tok spušta niz glatki saljev. Ostavljamo boce i idemo dalje. Nakon petnaestak metara prolazimo kroz bazen s otvorom dovoljnim tek za glavu. Provukavši se kroz kamenje na dnu osrednje dvorane nailazimo na osam metarski skok. Nemamo konopa za dalje. Crtamo pređeni dio i vraćamo se do sifona. Prvi par lampi je gotov. Moramo natrag. Namotavamo nit i ponovo prolazimo kroz sifon još mutniji od blata uzibanog pokretima peraja. Kroz nejasnu površinu ukazuju se tri plamička na rođendanskoj torti - karabitke stisnutih glava ozarenih lica. Razaznajem riječi pjesme:

                Ponoć, ponoć već je davno prošla

                Dva špiljara nisu došla ...

Snimio: Dalibor Paar

Dva i pol sata smrzavanja i zabrinutost zamijenili su radost uspjeha i skorog povratka. Uz priču o drugoj strani pojeli smo nekoliko kockica čokolade i skinuli opremu. Ana, Edo i Dario su pojurili s punim vrećama van. Odmah za njima krenuli smo Patak i ja vukući sad natopljene ruksake i odijela s nešto lakšim bocama. Robi – šćućuren pod astro-folijom, Damir i Čedo ostali su kao ekipa za raspremanje jame. Počela je trka s vremenom. Što dalje prema ulazu prije nego umor savlada već iscrpljeni organizam. U Dalijevoj dvorani smo našli zaspalog Daria. Izvukavši se vani u nedjeljno podne naslonio sam se na kamen i odspavao neko vrijeme čekajući Patka. Odnekud se pojavio Škampi nudeći nam pomoć do logora. Ljubazno smo ga odbili, uljudno porazgovarajući s čobanicom koja je valjda čekala naš izlazak i zaputili se u logor. Tamo nas je čekala manje važna Maja i više važno njezino veličanstvo - topla juha (Majino djelo) koja je skupa s gomilicom hrane prestala biti teret za povratak. Nakon 22-satnog boravka iz jame se pojavila druga grupa svjetlećih očiju.

Nakon kratkog spavanja došlo je i vrijeme za povratak. Sklapanjem stjenovitog klanca za nama sklopljena je još jedna stranica priče o Pustom polju. Porazgovarali smo malo s Danicom i Bracom i sat prije ponoći dojurili u Zagreb.

U pedeset i četiri sata ekipa od deset speleologa je doputovala iz Zagreba, podigla opremu na 1000 m nadmorske visine, u dva ulaska opremila objekt do dna na 267 m dubine ponijevši pri tom     m užeta u jamu, spustila u jamu ronilačke komplete za dva ronioca, preronili 21 m dug, 3 m dubok sifon - danas preronjen na najvećoj dubini u speleološkim objektima Hrvatske, istražila novih 75 m dužine, 23 m dubine podižući ukupnu dužinu Punara u Luci na 1353 m i dubinu na 290 m, vratila svu opremu i raspremila ponor, spustila opremu niz planinu i vratila se do Zagreba. Za indikaciju težine akcije može poslužiti i mišljenje cijele ekipe da je objekt tehnički teži od objekata znatno veće dubine i da se u objekt spustilo osam speleologa od kojih se većina već nakon dvadesetak dana spustila 1219 m dubok Batman sistem u Austriji.

Priča o Punaru još nije gotova. Završni veliki upitnik garant je njenog nastavka.