Građa terena i hidrološki odnosi

Marijan Čepelak

Geološka interpretacija područja Ogulina bitno je izmijenjena od vremena D.Gorjanovića- Krambergera i J.Poljaka. Detaljno raščlanjivanje unutar jurskih i krednih naslaga na temelju mikrofosila i fotogeološko utvrđivanje tektonskih linija dali su nove parametre za interpretaciju geoloških zbivanja. Taj veliki posao obavljen je prilikom snimanja Osnovne geološke karte, list Ogulin, mjerila 1:100 000 u vremenu od 1969. do 1977. godine (autori I.Velić, B.Sokač).

Geološki profil Stožac-Đulin ponor-Gojak. Približno tim smjerom kreće se voda podzemne Dobre
od Ogulinskog polja do izvora Gojak. M.Čepelak

Promatrani teren se odlikuje krškom morfologijom sa svim pratećim pojavama. U građi terena sudjeluju naslage mezozoika, jurske i kredne starosti. Jurski sedimenti vezani su kontinuirano za gornji trijas, a zastupljeni su uglavnom vapnencima (lijas), dolomitiziranim vapnencima i dolomitima (doger,malm). Slijede kredne naslage predstavljene vapnencima u kontinuiranom nizu. U izdvojenom području javlja se na površini uglavnom donja kreda, raščlanjena na osnovi bogate mikrofaune na neokom, barem, apt i alb. Samo u jednoj vrlo uskoj zoni istočno od željezničke stanice Ogulin, javljaju se bioakumulirani vapnenci gornje krede (cenoman+turon) u rasjednom kontaktu sa okolinom. Đulin ponor i Medvedica smješteni su čitavom duljinom u krednim foraminifersko-algalnim vapnencima (apt). To su vapnenci mikritne osnove, vrlo bogati fosilima (orbitolinidi). U bočnom razvoju ovih naslaga zapaženi su prigrebenski vapnenci s kršjem grebenotvornih organizama.

Najmlađe naslage kvartarne starosti smještene su na razmjerno malim površinama i pokrivaju stare naslage u tankom sloju. U građi terena ne predstavljaju značajan faktor. Ipak, treba konstatirati da se na čitavoj duljini Ogulinskog polja mogu naći naplavine mulja, pijeska i šljunka, često sa ulomcima gornjopaleozojskih klasičnih stijena što ih je donijela rijeka Dobra sa svog izvorišnog područja. Predstavljeni dio terena je dovoljno širok da se vidi ono osnovno u strukturi. Karakterističan je dinarski pravac pružanja (SZ-JI) osnovnih struktura-regionalnih lomova, bora i reversnih rasjeda. Pa iako je ljuskava struktura (reversni rasjedi) osnovna, na terenu ipak dominira mlađa, blokovska tektonika. Prikazani poprečni profil zahvaća na jugozapadnom dijelu dio navlake Klek-Modruš, reversni rasjed kojim su mladi jurski sedimenti navučeni na starije naslage jure. U središnjem dijelu profila ističe se razlomljena, normalna, uspravna sinklinala Gojak-Tobolić, a na krajnjoj sjeverozapadnoj strani ponovno se javlja reversni rasjed koji starije kredne i jurske naslage dovodi nad mlađe kredne.

Edvar Kireta i Željko Dugić u Južnom kanalu Medvedice, pokraj vrtložnih lonaca zvanih Mamutove oči (1984.).
Snimio: M.Čepelak

Na formiranje strukture ovog područja značajno su utjecali pokreti laramijeske orogeneze krajem krede, kada je došlo do izdizanja reljefa i odvajanja Jadranskog, od unutrašnjeg sedimentacionog područja, te pirinejske orogeneze koncem eocena, kada se formiraju bore dinarskog pravca pružanja, razlamaju i navlače. Istovremeno dolazi do poprečnih lolomova u vezi intenzivnog trošenja do dubine naslaga i izdizanja pojedinih blokova, a s tim i donje krede ili gornjeg malma. Svi kasniji tektonski pokreti, pa do onih najmlađih imaju za posljedicu blokovsku građu koja u velikoj mjeri razbija plikativne forme i tako maskira osnovnu, odnosno paleostrukturu. U ovim tercijarnim pokretima je početak formiranja depresija, pa tako vjerojatno i ogulinske zavale. Neke od njih postaju slatkovodni sedimentacijski bazeni za naslage molasnog tipa. Oživljavanjem neotektonskih pokreta koncem pliocena povećava se razlomljenost terena što pogoduje procesu okršavanja i spuštanja površinskih tekućica u podzemlje.

Đulin ponor i špilja Medvedica predstavljaju prirodne odvodne kanale za vodu ogulinske Dobre i njenih pritoka. U geološkom smislu sadašnje stanje je samo jedan trenutak u procesu kojem možemo vidjeti prošlost i naslutiti budućnost poznavajući zakonitosti krša. Ali gruba ljudska intervencija u ovaj prirodni proces možda će izmijeniti sliku očekivanog događaja u razvoju ovog hidrološkog sistema. Neke od posljedica skretanja rijeka Dobre s njenog prirodnog podzemnog toka na umjetni evidentne su već i tridesetak godina nakon tog zahvata.

Činjenično stanje je slijedeće: voda ogulinske Dobre u svom završnom toku ispred ponora puni akumulaciju koja služi za pogon hidroelektrane Gojak. Samo višak vode za vrijeme jačeg priliva (topljenje snijega, kiše) odlazi starim koritom u Đulin ponor. Ali u podzemlju srećemo stalne vodene tokove, čak i onda kada Dobra ne ponire u Đulinom ponoru. Kako to objasniti?

Okršavanje je procesu krškim područjima koji, pored ostalog, ima za posljedicu spuštanje nivoa vode u kršu. taj proces je dugotrajan, ali ipak primjetljiv po svojim tragovima. Tako u ovom slučaju nalazimo ostatke jedne ranije faze kretanja vode iz ogulinske depresije prema sjeveroistoku. To su ponori prve generacije koji se nalaze na najvišem nivou, u samom trupu brda Krpelja. Tada je i Ogulinsko polje znatno više od današnjeg. Špilja Skorašnik predstavlja jedan od rijetkih vidljivih ostataka iz te skupine.

Hidrološka karta. M.Čepelak

Postupnim spuštanjem nivoa polja sve veću ulogu preuzima druga generacija ponora. Još i danas su dobro vidljivi tragovi staroga toka rijeke Dobre koja se kretala u dva kraka ogulinskim poljem: jedan prema sjeverozapadu u područje Stelnice, a drugi sjeveroistočno u područje zvano Obruč. Položaj ponora uz današnji rub polja uvjetovan je jakim uzdužnim rasjedom vidljivim na terenu po pravilnom nizu vrtača.

Spuštanjem nivoa podzemnih voda ovi ponori postaju sve manje aktivni, a otvaraju se novi - ulaz špilje Medvedice, Badanj i konačno Đulin ponor. To je treća generacija ponora. Time se kretanje vode nije bitno promijenilo jer je površinski tok samo spušten pod zemlju, a zadržava i dalje dva osnovna pravca-prema sjeverozapadu i prema sjeveroistoku.

Glava Siniše Rešetara u Velebitaškom brzacu, Medvedica (1985.). Snimio: M.Čepelak

Proces okršavanja se nastavlja i voda se u svom poniranju i dalje povlači unazad tj. nalazi sve ranije u svom površinskom toku nove pukotine koje postupno proširuje i kroz koje djelomično odlazi. Jedan dio vode sigurno protiče podnožjem njenog korita, pa i onog suhog dijela brane. Jedan dio vode ponire već kod Okruglice i Hreljina. Jaki uzdužni lomovi omogućuju takvo otjecanje i vezu sa starim podzemnim tokom, a to pospješuje mnoštvo drugih pratećih rasjeda i dijaklaza To je četvrta, najmlađa generacija ponora.

U daljnjem razvoju sustava ovi će najmlađi ponori sve više preuzimati vodeću ulogu na račun sada glavnog Đulinog ponora. Posljedica će biti «povlačenje» Dobre uzvodno, produbljivanje Jelačkog polja i spuštanje njegovog nivoa. Sada neizraziti dolomitni prag između ogulinske i jelačke depresije bit će još jače naglašen.

Spomenute četiri generacije ponora izdvojene su više zbog svog smještaja u prostoru i vremenu postanka, te radi lakšeg tumačenja slijeda događaja, nego zbog stvarne odvojenosti svojih funkcija, jer treća i četvrta generacija funkcioniraju istovremeno, a povremeno se aktivira i druga. Osim ove funkcionalne, postoji i prostorna povezanost svih ponora, pa tako vjerojatno i s najstarijom prvom generacijom.

Rijeka Dobra nema ujednačen priliv, pa se događa, kao što se i prije događalo da pojedini ponori ne mogu progutati svu količinu vode koje pritječe. Tada se događa da voda u Đulinom ponoru, a poslije i izvan njega raste pa može doseći visinu starih tokova, tj. poplaviti neke dijelove grada. Prije se to događalo mnogo češće. Evo što o tome govori Poljak: »Tako je u rujnu g.1924. došao Dobrom u roku od 36 sati toliki kvantum vode da je izašla kroz rečene rukave i poplavila sav okoliš Ogulina, a ležala je nekoliko dana, pošto svi ponori na podnožju Krpelja nisu mogli primiti toliko vode koliko je pridolazilo» (2,str.124). I dalje:» Za vrijeme minimalnog vodostaja Dobre, kada u Dobri kod ponora ima jedva nešto malo vode, vrela Bistrac, Kromari i Gojak su jaka vrela s  velikom i stalnom količinom vode. Kod nešto jačeg vodostaja kada u koritu Dobre ima dosta vode i to zamućene, da su navedena vrela iste jakosti i posve čista, kao i za minimalnog vodostaja. Tek kad voda u Dobri naraste iznad maksimalnog vodostaja, dakle kad izađe iz svog korita i poplavi okolicu Oguliina, onda su odnosna vrela tek nešto malo jače zamućena, a kvantum vode se nešto uvećao. No u tom slučaju zanimljiva je okolnost da iz poprječne doline podno Mile Glavice koja teče u smjeru Gojaka, izbija velika količina mutne vode. Prema tome to bi bila voda Dobre, tj. onaj plus što ga ponori ne mogu progutati, kao i vode koja se izlila iz korita, te vode oborina okoliša koja prolazi trupinom Krpelja i izbija na početku doline kao najnižem dijelu okoliša. Svakako je zanimljivo, da ona teče pukotinama iznad vode podzemnice, pa i u tom slučaju imamo dva razna razmještaja pukotina, odnosno podzemnih voda. Iz ovog se vidi da ovdje na malom prostoru imamo više podzemnih tokova vode podzemnice koja u raznim visinama izbija ili podzemno ili nadzemno, a nikako se ne može govoriti o jednom suvislom kolanju vode podzemnice, kao što nema niti jednog suvislog podzemnog toka Dobre» (2, str 126).

Markiranjem vodenih tokova dokazano je da postoji podzemna cirkulacija od ogulinskih ponora prema izvorima : Bistrac, Kromari i Gojak. Vrelo Bistrac prima vodu dijelom i iz Zagorske Mrežnice, a sve zajedno obogaćuje sa oborinskom vodom što se skuplja na širokom prostoru između ponora i izvora. Iz geološke karte je vidljivo da glavne tektonske linije nikako ne pospješuju tu podzemnu cirkulaciju nego, naprotiv otežavaju jer je smjer kretanja vode okomit na pružanje tih struktura. Na tom putu nalazi se i sinklinala koja položajem slojeva također ne povećava propusnost. Razlog da voda ipak teče u tom smjeru treba tražiti  u hipsometrijskim odnosima reljefa - voda što puni pukotinama ispresijecano područje može se preliti samo na najnižim mjestima, a to su spomenuti izvori.

Za svoje podzemne putove voda koristi bezbroj sitnih dijaklaza i rasjeda koji se pružaju u svim smjerovima, kao i slojne plohe, a ne samo izrazite tektonske lomove vidljive na površini. Tako se raspršuje na veliku širinu, a vjerojatno uzduž jačih lomova zahvaća i prilično duboko. Zato najveći dio ovog podzemnog toka karakterizira sifonska cirkulacija. To potvrđuje činjenica da na vrelima izlazi bistra voda i kada ponire zamućena. U jednom direktnom kretanju ne bi moglo doći do takvog pročišćavanja. Usporeno kretanje vode kroz mrežu dubokih sifona čini se da odlažu i najfinije čestice mulja. Kad se postignu uvjeti za protjecanje vode po gornji nivoima ( poplavljivanje polja i aktiviranje ponora druge generacije), onda voda protječe znatno prohodnijim i direktnijim putem. Ovi kanali su starijeg postanka i vjerojatno, mnogo duže u upotrebi za protok vode pa zato širi. Tako se može objasniti veća propusnost gornjeg sistema.

Ustvari, te nivoe ne bi trebalo promatrati izdvojeno kao što navodi Poljak, jer sigurno postoje razni prijelazi između njih, međunivoi, mnoge pukotine i proširenja što ih sve međusobno povezuje. Oborinska voda također vrši vertikalnu komunikaciju od najvišeg nivoa do najniže baze sifonske cirkulacije. Sigurno postoji povremeno kretanje u obrnutom smjeru tj. uzlazno, kada uski izvori ne mogu izbaciti toliku količinu vode koliko nadolazi podzemlje. Tada se nivo vode diže do etaža gornjeg nivoa gdje postoji lakši put do površine tj. starijih izvora.

      ŠPILJSKI SUSTAV ĐULIN PONOR-MEDVEDICA       GEOLOGIJA I HIDROLOGIJA      TIJEK ISTRAŽIVANJA      ZAGAĐENJE PODZEMLJA  

© 2008. Speleološki odsjek Velebit