ŠPILJSKI SUSTAV ĐULIN PONOR - MEDVEDICA

Lokacija: Ogulin, Hrvatska

Duljina (horizontalna): 16 396 m

Visinska razlika najviše i najniže točke: 83 m

Istraživao (1984-1987.): SO PDS Velebit

Topografski snimio: Marijan Čepelak
Sudionici istraživanja: Branka Bosner, Darko Cucančić, Sanja Ćirić,
Željko Dugić, Robert Erhardt, Tonči Grgasović, Svjetlan Hudec, Branko Jalžić, Čedo Josipović, Edo Kireta, Damir Lacković, Hrvoje Malinar, Damir Prelovec, Siniša Rešetar, Svjetlana Stojanović, Ana Bakšić (Sutlović), Dubravko Šamec, Igor Vlahović, Mirjana Vrabec, Boris Vrbek, Rajka Vukadinović, Ivačica Zovko, Kruna Zovko

Pregledni nacrt s nazivima pojedinih dijelova špiljskog sustava.

 

Interaktivni topografski nacrt

 

Opis špiljskog sustava

Marijan Čepelak

Već sam pogled na topografski snimak odvratit će svakog od želje da upozna ovu špilju čitajući detaljan opis njenih dijelova. Zaista nema smisla opisivati svaki pojedini kanal ili dvoranu, jer ih ima na stotine. Zato ovdje iznosimo samo opću sliku ovog velikog špiljskog sustava.

Već je prije rečeno da se radi o aktivnom ponoru sa stalnim vodenim tokovima u unutrašnjosti i da se svake godine događa potpuno poplavljivanje objekta vodom. Voda je oduvijek bila najbitniji faktor u izgradnji ove špilje, pa i danas još uvijek utječe na njen izgled i njezinu promjenu. Voda je također neprekidno prisutna u svijesti istraživača špilje na više načina: kao stalna opasnost i prijetnja u uvijek mogućem naglom porastu, kao problem koji im nameće pri prolazu - sa svojim slapovima, jezerima i sifonima i kao put koji slijede - sa svojim zamršenim tokovima. Čak i oni dijelovi špilje koji su za normalnog vodostaja suhi, nose upečatljive znakove nedavnog i stalnog ponavljanog protjecanja, što nameće dojam neprekidne prisutnosti vode i u  vrijeme kad je nema. Dovoljno je pogledati u velike crne balvane uglavljene u pukotinama u stropu i visokim dimnjacima,na izbrisane vlastite tragove od prije nekoliko dana, pa da se više ni jedan kanal ne čini tako sigurno suh. Ipak uobičajeno je govoriti o "suhom" dijelu špilje i onom drugom - "mokrom". Ustvari  opravdano je razlikovati tri cjeline ovog sustava, donekle različite po karakteru i funkciji i svakako po položaju.

Prvi dio, tzv. "suhi" je splet kanala između ulaza u Medvedicu i Đulinog ponora. U tlocrtu se jasno vidi da je to cjelina odvojena od drugih dijelova, a zauzima južni dio špilje. To je sasvim sigurno najzamršeniji splet kanala u našem podzemlju. Druga cjelina je srednji dio špilje tzv. Velika pletenica ,koju čini glavni kanal s odvojcima i etažama. To je najizduženiji dio špilje , proteže se od dvorane sivih maglica do najsjevernije točke - zadnjeg sifonskog jezera. treću cjelinu čini nekoliko velikih kanala s odvojcima i etažama zapadno od prolaza Esperanza, vezanih za drugi jaki vodeni tok, nazvan Glasna voda. Za razliku od prve dvije cjeline u ovom dijelu gotovo nema smeća, a voda potoka je čista.

Po sadašnjoj funkciji prvu cjelinu mogli bismo nazvati "filtrom". Njen mali dio je Đulin ponor, smješten na zapadnoj strani i voda rijeke Dobre što povremeno uvire u podzemlje dolazi uglavnom kroz njega. Ukoliko je voda dovoljno velika, protječe čitavom duljinom glavnog kanala Đulinog ponora i ponire na sjevernom kraju u izlaznom sifonu. Ako je količina vode mala gubi se već prije u kamenitom koritu u špilji, ili čak ispred nje. Ali i tada sigurno slijedi isti put samo malo niže. Iz spomenutog sifona voda odlazi nepoznatim podzemnim putem i pojavljuje se u srednjem dijelu špilje kroz ulazni sifon Velikog potoka. Ogromna količina granja, velikih balvana i raznog drugog smeća u kanalima nizvodno od tog sifona (Dvorana Drvobradog, Entići) pokazuje da je taj nepoznati dio između dva sifona prilično protočan. To je ustvari direktna veza, i porast vode velikog potoka, kada nahrupi bujica kroz Đulu, događa se strelovito. Taj vodeni tok puni sve dijelove nizvodno i najveća je opasnost za istraživače u ovoj špilji. Svi su ostali tokovi u ovom dijelu špilje manji i sami za sebe ne bi mogli ugroziti sigurnost ljudi.

Ulaz u Đulu (Đulin ponor); u daljini se nazire Kruna Zovko (1985.).
Snimio: M.Čepelak

Od ulaza u Đulu voda se spušta do spomenutog sifona za 22 m. U nepoznatom dijelu do Velikog potoka pada za još 2,2 m. To znači da u 600m linijske udaljenosti sigurno ima kaskada, tj. dijelova koji nisu potopljeni vodom u obliku sifona. Tom nepoznatom dijelu toka vjerojatno se pridružuje jedan manji, također stalan potok koji prikuplja vodu u istočnim dijelovima Đulinog poora, gdje i ponire. Pojavljuje se u Medvedici nakon kratkog skrivenog puta i tu pod imenom Srebrotok teče tridesetak metara te ponovo napušta prohodne dijelove, u smjeru linije Đula-Veliki potok. Ta veza je pretpostavljena, ali vrlo vjerojatna.

Prvi desni odvojak u Đulinom ponoru je direktna veza s kanalima Medvedice. Kroz taj, kao i druge istočne kanale odlazi voda u slučaju kada glavni sifon ne može gutati svu nadolazeću količinu. To se redovito događa više puta godišnje i tada svi ovi dijelovi budu potopljeni neko vrijeme. Na uskim mjestima su se zaglavili veliki balvani i granje, pa se tako smanjio protok vode. Uslijed toga još više se povećala akumulacija materijala, sada već i sitnijeg šljunka te raznog otpada koji sporo trune. Tako je ovaj prirodni prolaz, kroz koji je još 1954. g. bilo moguće proći i kroz koji je ranije prošao J.Poljak, sada potpuno začepljen. Kroz debelu zapreku raznog materijala struji zrak i procjeđuje se voda. U dijelovima iza tog mjesta koji su dostupni od strane Medvedice, ima također velikih nakupina balvana i granja (Šmaugovo pustošenje, Štakorova dvorana i dr.). Na velikom nacrtu ta su mjesta posebno obilježena, pa se tako  može vidjeti gdje su mjesta povećane akumulacije nanosa, odnosno koji je smjer kretanja vode kada su ti kanali u funkciji. To je mnogo uočljivije u samom podzemlju, pa se tako sa porastom količine smeća može pratiti približavanje Đulinom ponoru kroz kanale Medvedice. Zato se može govoriti o ovom dijelu špilje kao o svojevrsnom filtru za grube otpatke što ih unaša rijeka Dobra u podzemlje. Ti kanali su vrlo razgranati krivudavi i pretežno manjeg profila, pa sve to olakšava zadržavanje smeća. To su oduvijek bila uska grla sistema, ali novijim začepljivanjima suzila su se još više. Neki dijelovi su prilično visoki u odnosu na osnovni nivo. To su uglavnom kanali koji vode prema površini, kao npr. Nebeski put, koji u svom najvišem dijelu doseže svega 5 metara niže od ulaza u Medvedicu, odnosno 12 m ispod površine, a to je  upravo u dvorištu Crkve sv.Križa. Najniža mjesta u tom dijelu špilje su na dubini oko 60 m ispod ulaza u Medvedicu, i  tu se nalaze ostaci protjecanja vode u obliku jezera i sifona ( Tihe vode, Lorien). Malo jači potok pojavljuje se u Aureninoj odaji, koji dobiva vodu, možda direktno iz korita Dobre uzvodno od Đulinog ponora.

U ovom dijelu špilje kanali su uglavnom puni blata i pijeska, a na stijenama nose fini sloj mulja. Njih zahvaća voda samo za vrijeme inundacije špilje i očito više ne služe kao protočni kanali. Malo ih je koji su čist s glatkim , ispranim stijenama. Takvi kanali su aktivni za vrijeme povišenog vodostaja. Etaže nisu izrazito odvojene, premda ima mnogo kanala koji leže jedan pored drugog. Možda će se daljnjim istraživanjima otkriti više etaža, kao što je nađena gornja etaža u Đulinom ponoru koja leži upravo nad ulaznom dvoranom i drugim poznatim dijelovima. Ta gusta mreža kanala nazvana je Izgubljeni kanal i povećava duljinu sistema za 450 m.

Još gušći splet kanala je tzv. Gandalfov čvor. Taj dio je teško prikazati i na velikom nacrtu M 1: 500 i gotovo da je potrebna pomoć čarobnjaka za snalaženje u tom labirintu, pa mu odatle i dolazi ime. U dosadašnjim istraživanjima uglavnom se nije ulazilo u kanale gdje je potrebno otklesavati ili prokopavati prolaz ali takvih mjesta ima puno, pa se može očekivati da će se špilja znatno "produljiti" na taj način.

Kanal Istočni put koji završava za sada Golumovim jezerom, nije bio za vrijeme prve etape istraživanja smatran osobito važnim. Tek nakon kompletiranja nacrta ustanovljeno je da on vrlo vjerojatno predstavlja onaj traženi odvojak prema sjeveroistoku, tj. da podzemno prati stari nadzemni tok rijeke Dobre prema ponorima u području Obruča. Nažalost, pokazalo se poslije da je Golumovo jezero sifon koji ne mijenja bitno nivo niti za vrijeme najnižeg vodostaja. Izgleda da je sličnog karaktera i kanal Austral - najjužniji kanal špilje. On je malo uži i pri kraju skreće prema istoku gdje završava sifonom.

U špilju Medvedicu se ulazi kroz kos i prilično uzak hodnik koji na trideset metara od ulaza ima skok 4 m dubine ( Kanal svih vjetrova). U ljetnom režimu strujanja ovaj kanal je vlažan i blatan. Zimi vjetar puše u špilju i taj dio je suh. Zona smrzavanja dopire do Dvorane sivih maglica, oko 70 metara od ulaza. Od tog mjesta na jugozapadnu stranu odvaja se kanal vrtložnih lonaca kojim se ulazi u  prije opisani splet kanala. Srednji dio špilje - Velika pletenica s glavnim kanalom, počinje od ove točke prema sjeveru tj. nizvodno. Naziv Glavni kanal nije dobro izabran jer u ovoj špilji je teško nekom kanalu dati taj atribut. Ipak, uobičajeno je najkraći i najjednostavniji put kojim se ide nazvati "glavni".

Već nakon stotinjak metara dolazi se na Plavičasto jezero ili Crni Gaz. U to jezero dolazi voda kroz sifon s istočne strane, a otječe dalje kako mali potok, kako je i nazvan taj vodeni tok. To je najzagađenija voda u  ovoj špilji, ponekad crna poput tuša. Vjerojatno dolazi iz najnižih dijelova prije opisanog dijela špilje i područja istočno od Dvorane sivih maglica, koje za sada nije poznato. Idući niz Mali potok kroz široki kanal dolazi se do Poljakovog  slapa, ispod kojeg se sastaju vode Velikog i Malog potoka. Na ovom mjestu se već zalazi u Veliku pletenicu, splet kanala izdužen u blagom luku prema sjeverozapadu. Karakteristična mjesta na tom dijelu su Paukova mreža- labirint kanala razvijen na slojnim plohama, Meksički klanac - prije opisano mjesto do kojeg je došao J.Poljak., Foto sifon, gdje je postavljeno fiksno uže, Jezero Run, dugo 50 m , koje se može zaobići i jezero Morgul, gdje je drugo fiksno uže. Mjesta gdje se kanali osobito gusto prepliću imaju posebna imena, kao npr. Elfski čvor i etaža iznad jezera Run (Šelobina mreža). Završetak Velike pletenice je Mordor, područje velikih kanala u dvije etaže. U donjoj se pojavljuje voda Skrivenog potoka i gubi u sifonu Jezera sjenki u Širokoj dvorani. To mjesto izgleda  kao završetak špilje, ali srećom kroz Gaudijevu cijev i Prolaz profesora Baltazara moguće je zaobići sifon i doći sa druge strane Jezera neostvarenih želja, gdje se sastaju dva velika potoka- Glasna voda i Skriveni potok. Uskim, skrivenim potokom Esperanza obilazi se ovaj sifon i ulazi u zadnji dio špilje prema posljednjem sifonskom Jezeru mršave žabe. Kanal je u čitavoj duljini blago nagnut i mijenja visinu od 273,5 m.n.m.  do 231,5 m, tj. na udaljenosti od 1413 m pada za 42 m. U odnosu na visinu ulaza Medvedice (315,2 m). Jezero mršave žabe leži 83,5 m niže i to je ujedno najniža točka u špilji i najveća visinska razlika.

Veliki i Mali potok se spajaju neposredno iza Poljakova slapa i tako udruženi kao Skriveni potok teku većim dijelom nedostupni, nekoliko metara ispod prohodnih kanala. Samo na nekoliko  mjesta uočljiv je  otvoreni tok ili se vide protočna jezera. Na nekim mjestima potok se razdvaja i poslije ponovo spaja, osobito za povećanog vodostaja, a kako nije moguće kontinuirano pratiti njegov tok, može se krivo zaključiti da se tu radi o nekom novom pritoku. Takva mogućnost nije sasvim isključena, ali za sada nije dokazana.

Splet kanala omogućuje da se bira najlakši put , odnosno zaobilaze prepreke kao što su duboka jezera i sifoni. Tako se uspješno obilazi Jezero Run ( kroz uske kanale sa zapadne strane, sifon Jezera sjenki i Jezera neostvarenih želja. Ti su prolazi prilično uski i neuočljivi, i premda rješavaju problem, ne pridonose brzini kretanja. U početku su kao mjera sigurnosti na nekim mjestima postavljena fiksna užeta za slučaj nenadanog porasta vode. Kod zaista velikog porasta vode ne bi pomogla nikakva užeta. Na mjestu Posljednje pristanište ostavljen je jedne nedjelje gumeni čamac vezan za kamen oko10 m iznad nivoa jezera. iduće nedjelje nađeno je samo uže kojim je bio vezan dok je voda ponovo bila na istom nivou. Taj primjer pokazuje kako su moguće nagle promjene vodostaja u ovoj špilji. Ovaj dio špilje je najopasniji i najteži za prolaz. Za uvježbanu i dobro opremljenu ekipu koja pozna put potrebno je oko tri i pol sata da dođe do završnog dijela Velike pletenice.

Pri kraju špilje ima sve manje granja i smeća, a sve više naslaga mulja na stijenama i tlu kanala, osobito pri kraju kod zadnjeg sifona. To je najšire jezero u špilji, oko 10 x 20 m. Nije mjerena dubina, ali sudeći prema strmim stijenama koje ga okružuju čini se da je znatna. Za rješenje ove zapreke na putu prema sjeveru za sada nije pronađen prolaz sa strane ili iznad, kao u prethodnim slučajevima. Sifon je vjerojatno uvjetovan nekim rasjedom koji leži poprijeko na smjer kretanja vode.

U nastojanju da se nađe kraći i lakši put u najudaljenije dijelove špilje otkriven je spoj koji veže Veliku pletenicu kod Šelobine mreže s povratnim kanalom u trećem dijelu špilje. Taj spoje je jedan ravni, dugački kanal na višem nivou, A nazvan Šetalište baukovih žrtava. Na njegovoj polovici je jama kroz koju se ulazi u Moriju - splet kanala u kojem se otkriva još jedan dio Skrivenog potoka. Oni dijelovi su još uvijek pod utjecajem zagađenih voda Skrivenog potoka

Treći dio špilje, zapadno od prolaza Esperanza, vezan je za novi jaki vodeni tok koji dolazi vjerojatno iz područja Hreljina i Okruglice. Ta voda podzemnica nazvana je Glasna voda, a prvi put je otkrivena ispred Jezerca neostvarenih želja. Pojavljuje se sa zapadne strane iz sifona prelijeva preko slapa Vilin kamena i malo dalje sastaje sa Skrivenim potokom što dolazi kroz Veliku pletenicu. U traženju puta nizvodno otkriven je, više intuitivno nego logički, teško uočljiv prolaz Esperanz. Zahvaljujući njemu zaista su se otvorile nade za nastavak špilje: može se ići uzvodno uz Glasnu vodu, nizvodno do završnog sifona i  prema Zapadom putu kroz Dvoranu potmulog huka.

Kanal koji slijedi Glasnu vodu uzvodno je širok i prohodan. Iza Fuhorove dvorane ovaj potok se otkriva u punoj veličini, a njegova snaga dolazi do izražaja osobito u tzv. Velebitaškom brzacu. U vrijeme najnižeg vodostaja, u rujnu 1985. protok vode iznosio je oko 200 l/sek. Blizu mjesta gdje se Glasna voda više ne može slijediti (dolazi iz sifona) dijele se kanali na Povratni, koji je usmjeren prema ulazu u špilju, i Hobitov prolaz, koji vodi na zapadni put. Svi kanali u ovom području, usmjereni prema zapadu i sjeverozapadu, vjerojatno su gornje etaže, tj. nekadašnji putovi potoka Glasna voda. Zato postoji šansa da se negdje uzvodno u još nepoznatom nastavku Zapasnog puta ponovo sretne ta voda. U 1985.g. istraživanja su usmjerena u  tom pravcu i  otkriveni su razni kanali u najudaljenijim dijelovima Zapadnog puta (Hobiton) i etažama iznad Velebitaškog brzaca (Kanala šumskih vilenjaka).

Siniša Rešetar prelazi potok iznad Velebitaškog brzaca, Medvedica (1985.).
Snimio: M.Čepelak

Najudaljenija točka u tom pravcu je sadašnji završetak kanala zapadni put, udaljena 1998 m od ulaza (272 m nadmorske visine). Potrebno je oko četiri i pola sata da se dođe do tog mjesta, što znatno otežava istraživanje. S otkrivanjem prolaza Šetalište baukovih žrtava, taj put se donekle skratio i pojednostavio, ali zbog nekoliko suženja i dva skoka i nadalje ostaje težak.

U području glasne vode nema toliko onečišćenja kao u drugim dijelovima špilje, što je razumljivo s obzirom na karakter ponora kod Hreljina i Okruglice i na drugi put koji ova voda prolazi kroz podzemlje (više od 3,5 km, visinska razlika oko 100 m). Osim toga, na površini u tom području nema mnogo kuća, pa je i zagađivanje vertikalnom komunikacijom mnogo manje.

Vrtložni puž, Impresionistički kanal, Medvedica (1984.). Snimio: M.Čepelak

Pojava sigastih ukrasa prava je rijetkost u Medvedici, čak i u najvišim etažama. Stalno  poplavljivanje i protok vode ne dozvoljavaju stvaranje kalcitnih nakupina. U jednoj fazi razvoja ipak su postojali povoljni uvjeti za postanak sigovine, što znači da je neko vrijeme špilja prestala funkcionirati kao ponor. Možda je to bilo vrijeme oledbe, iako su tada zbog sveopće hladnoće bili otežani uvjeti za otapanje karbonata i kristalizaciju u nižim dijelovima. To pitanje ostaje zagonetka dok se ne ispitaju detaljnije ostaci nekada ogromnih količina stare sigovine što se još može naći na više mjesta u špilji.

"Baza i nadgradnja" - Edvard Kireta, pročelnik (gore) i Željko Dugić (pripravnik, dolje) - blizu mjesta Mamutove oči u Južnom kanalu, Medvedica (1984.).
Snimio: M.Čepelak

U Impresionističkom kanalu, Gaudijevoj cijevi, oko jezera Morgul i Moriji stijene kanala od poda do stropa prekriva sloj sigovine. Iako je jedan dio tog sloja odnešen, još uvijek mjestimično doseže debljinu od dvadesetak cm. Ta sigovina je prilično mekana, osobito na površini, a svakako znatno mekša od stijene, pa se drukčije ponaša u sukobu sa snažnim vodenim strujama. U stijeni (vapnencu) voda redovito dubi strujnice (fasete), mala udubljenja slična žlici. Na tisuće takvih udubina prekriva stjenke kanala, a one svojim položajem pokazuju smjer kretanja vode koja ih je načinila. Strmija strana udubljenja okrenuta je smjeru dolaska vode, ona blaža nagnuta nizvodno. U mekšoj sigovini voda je izdubila neobične oblike "mekih", zaobljenih linija, bubrežaste ili spiralno zavinute. Neki od njih podsjećaju na ispunjenu šupljinu pužnice. To su na neki  način "fosilni virovi", "okamenjeno" vrtložno kretanje vode, ili prirodni zapisi u kamenu ritmički ponavljanih stoljetnih događaja. A ti događaji nisu ništa drugo nego snažan tok vode u turbulentnom kovitlanju što s milijunima sitnih zrnaca pijeska koje nosi dubi oblik svog gibanja u kamenu. Ove forme sam nazvao vrtložni puževi zbog oblika i načina postanka, a predstavljaju jedinstvenu pojavu u našem kršu.

O geologiji i hidrologiji špiljskog sustava Đula-Medvedica...