Tijek istraživanja špiljskog sustava Đulin ponor - Medvedica

Marijan Čepelak

U vrijeme dogovaranja za speleološko istraživanje Đulinog ponora i špilje Medvedica za potrebe Hrvatske Elektroprivrede i HE Gojak, nitko nije ni slutio da će uslijediti tako značajna otkrića. Zbog toga se vrijeme istraživanja i obrade podatka znatno produžilo i evo teče već treća sezona od srpnja 1984. kada je započelo. Kroz to vrijeme istraženo je mnogo, ali još uvijek nisu poznate sve tajne ogulinskog podzemlja. Naprotiv, tek sada se vide jasno obrisi velikog posla koji nas čeka. Što se tiče problema koji je neposredno potaknuo ovo istraživanje, on je utvrđen, procijenjen i dani su prijedlozi za njegovo rješenje. Time je zadani dio posla uspješno obavljen pa ipak, ostaje neka vrsta moralne obaveze na nama kao neposrednim istraživačima, na inicijatoru akcije, kao i na svim drugim zainteresiranim subjektima ogulinske regije da ustraju do konačnog i stvarnog rješenja ovog ozbiljnog problema grada. U širem smislu ne radi se samo o problemu začepljivanja ponora, odnosno poplavljivanju grada, već i o zagađivanju podzemne Dobre gradskim otpadnim vodama, gubitku dijela vode nadzemne Dobre prije akumulacije za hidroelektranu i o valorizaciji i korištenju Đulinog ponora i špilje Medvedica kao potencijalnih turističkih objekata.

Ovo istraživanje pokrenuto je zbog starog, a posljednjih godina vrlo akutnog problema začepljivanja Đulinog ponora, a s tim u vezi poplavljivanja najnižih dijelova grada u blizini ponora za vrijeme jačih oborina. Osnovni zadatak je bio da se utvrdi gdje se nalaze mjesta zbog kojih dolazi do začepljenja i kakve su mogućnosti da se uklone te zapreke, odnosno da  se predloži neko drugo rješenje.

Organizacija i tijek istraživanja

Iz literature o prijašnjim speleološkim istraživanjima Đulinog ponora i Medvedice (J.Poljak, M. Malez), ove dvije špilje bile su poznate u duljini od oko 750 metara svaka. Kada mi je ponuđeno da vodim istraživanje ovog podzemlja u svibnju 1984., mislio sam da bi taj posao mogla obaviti jedna ekipa speleologa u tjedan dana. Međutim, u špilji Medvedici a, poslije i u Đulinom ponoru, pokazalo se da su ranija istraživanja bila nedovoljna. Kako sam u to vrijeme zamišljao speleološku ekspediciju "Velebitaša" u Meksiko ili Venezuelu ( rezervni cilj), to je posao u Ogulinu trebao poslužiti kao financijska jezgra predviđenog pothvata. Zato su za istraživanje u početku bili angažirani prvenstveno članovi buduće ekspedicije ( 5 ljudi ) , a kasnije uz njih sve više i drugi članovi SO PDS "Velebit". Sticajem raznih okolnosti ekspedicija nije ostvarena, pa sam iduće, 1985. godine organizirao nastavak istraživanja na nešto izmijenjen i više profesionalna način. U toj novoj seriji istraživanja, koja su zaredala do veljače 1986. sudjelovalo je manje ljudi ali iskusnih i dobro opremljenih, kojima je ovo podzemlje već bilo dobro poznato. Tako je postignuta efikasnost ekipe unatoč sve težim uvjetima (teže prohodni kanali, udaljeni dijelovi špilje, hladnoća).  Ovakav način rada preporučujem i budućim istraživačima Đule –Medvedice. Zbog odlaska u inozemstvo, svu organizaciju istraživanja prepuštam sa punim povjerenjem iskusnom speleologu H. Malinaru, i  nadam se da će pod njegovim rukovodstvom uslijediti nova zanimljiva otkrića.

U dosadašnjim istraživanjima, kojih je bilo 16 u prvoj seriji(1984.) i 9 u drugoj (1985/86.), sudjelovalo je ukupno 25 speleologa (3 iz PD "Željezničar",ostali iz PDS "Velebit"). To se zbirno može izraziti kao 43 ulaska u podzemlje, odnosno 465 sati boravka u podzemlju (ekipe), ili približno 1591 "čovjek-sati" u podzemlju. Obrada podataka skupljenih na terenu i u literaturi (topografski snimci, geološki, hidrološki i dr. podaci, izrada fotografija, elaborata, članaka, ugovora, zatim organizacijski poslovi - dogovaranje i pripreme, konzultacije, predavanja, propaganda itd., dakle svi oni poslovi o kojima se obično ne govori, a koji su neophodni u jednom velikom istraživanju, svi oni zajedno trajali su više nego dvostruko duže od rada provedenog na terenu. I konačno sav taj trud različito angažiranih sudionika dao je jedan rezultat vrijedan poštovanja: istražen je špiljski sustav duljine blizu 16 km, najveći u Hrvatskoj.

Željko Dugić, Rajka Vukadinović i Edvard Kireta u Impresionističkom kanalu u skupini Gandalfov čvor, Medvedica (1984.).
Snimio: M.Čepelak

Umjesto dnevnika istraživanja sastavljen je sažeto tabelarni prikaz osnovnih podataka za pojedine akcije, tabelarni pregled aktivnosti pojedinaca i dijagram koji pokazuje povećanje poznate duljine špilje u toku istraživanja.

Osim spomenutog, organizirane su i dvije velike akcije uređenja starog, zapuštenog bunkera iz prošlog rata, koji je grad Ogulin ustupio speleolozima na privremeno korištenje u toku ovih speleoloških istraživanja. Bunker je smješten u parku blizu Đulinog ponora i, premda još uvijek nedovoljno uređen, pruža odličan zaklon istraživačima. To je prvi "speleološki " dom na području Hrvatske.

Tehnika istraživanja

Tehnika speleološkog istraživanja Đule-Medvedice bila je prilagođena uvjetima u podzemlju i mijenjala se s promjenom situacije, tj. napredovanjem istraživanja. Najprije je istražen Đulin ponor. Tu kao i u Medvedici, postoji stalna opasnost od zaraze, pa se treba čuvati oštrih predmeta i rukavicama štititi ruke od ozljeđivanja. Također nije moguće za piće koristiti vodu koja se nalazi u podzemlju.

U špilju Medvedicu pristup je preko 4 metra visokog skoka i kosine koja iza njega slijedi. Za silaz i uspon po užetu korištene su uobičajene speleološke naprave-descender, bloker sa ručkom, karabineri, zamke. U zimskom režimu strujanja zraka ovaj dio špilje je suh ( Kanal svih vjetrova). Veći dio Medvedice je prohodan bez upotrebe posebne opreme. U nizvodnom dijelu korišten je gumeni čamac, a poslije samo ronilačko odijelo i prsluk za održavanje na vodi ( temperatura vode je oko 9 stupnjeva). Kasnije je izostavljen i prsluk. Da bi se olakšalo kretanje postavljena su na nekim mjestima fiksna užeta (gelenderi). Sada stoji fiksno uže samo iza Foto sifona i na jezeru Morgul. Ostavljen je i klin za spuštanje niz 9-metarski skok u Moriju. Na nekim manjim skokovima upotrebljeni su stremeni i kraće zamke. Za rasvjetu je korišteno klasično acetilensko svjetlo instalirano na šljemu, baterijske svjetiljke i podvodne baterijske svjetiljke.

(lijevo) Damir Prelovec u prečnici "Gelender" iznad Foto sifona, Medvedica (1984.)
(desno) Darko Cucančić i Siniša Rešetar (iznad njega) u jami koja spaja
Šetalište baukovih žrtava i Povratni kanal, Medvedica (1985.).
Snimio: M.Čepelak

Topografsko snimanje izvedeno je pomoću padomjera i kompasa Shuunto, koji imaju podjelu skale na pola stupnja i predviđeni su za rad u mokrim uvjetima. U Đulinom ponoru i jednom dijelu Medvedice koristile su se  aluminijske sklopive trasirke. Za mjerenja je služila čelična mjerna vrpca od 25 m i 30 m. Podaci mjerenja (duljina, azimut i nagib) bilježeni su u tabele, a istovremeno je crtan nacrt na daski s milimetarskim papirom u mjerilu 1:500 pomoću kompasa Sport 3. Taj nacrt služio je poslije u obradi kao skica, dok se konačni nacrt izvodio iz podataka mjerenja, praktički novim, preciznim crtanjem nakon računske obrade. Računska obrada je dugotrajan proces, a daje kao rezultat tabelarno složen popis svih mjernih točaka uz pripadajuće vrijednosti koordinata x i y s obzirom na ulaz u Medvedicu kao ishodište, relativnu dubinu, apsolutnu visinu i udaljenost od ulaza.

U kanalima sa vodom, gdje se nikako nije moglo crtati na milimetarskom papiru, upotrebljene su tablice od sintetskog materijala za upisivanje podataka. Mjerne točke ubilježene su u špilji uklesavanjem pripadajućeg broja gdje god je to bilo moguće, da bi mogle služiti i poslije. To se u toku istraživanja pokazalo vrlo važnim. Topografsko snimanje obavljeno je istovremeno s napredovanjem u nove dijelove i velika je prednost što u kanalima nema nikakvih tragova od prije ( u poznatim dijelovima).

Za fotografsko snimanje upotrebljeni su fotoaparati Pentax ME super, Nikon, Yashica i Minolta te razne električne bljeskalice. Prilikom prokopavanja začepljenog prolaza prema Đulinom ponoru iz Medvedice speleolozi su se služili sjekirom i pilom za drvo, što je sigurno rijedak slučaj u speleologiji.

Odmor nakon istraživanja - na ulazu u Đulu: Edvard Kireta (lijevo dolje), Darko Cucančić (drži se za glavu),
Ana Bakšić (tada Sutlović) i Ivančica Zovko (sjede) i Robert Erhardt (1984.). Snimio: M.Čepelak

Izgubljeno je mnogo vrijednih predmeta, nešto je istrošeno upotrebom ili na drugi način pokvareno. Tako je nestao gumeni čamac (odnesen u poplavi), uništena su dva ronilačka odijela ( upotrebom), izgubljeno je ili potrgano nekoliko baterijskih lampi, presječeno je jedno uže, vrlo skupa električna bljeskalica ostala je pod vodom zauvijek, jedan objektiv također, fotoaparat je oštećen vodom, uništene su dvije mjerne vrpce i mnogo druge sitne opreme.

Dosadašnja istraživanja

Koliko su dosadašnja istraživanja Đulinog ponora i špilje Medvedice bila nepotpuna, pokazuju tek rezultati  sadašnjih istraživanja. Pri tome ne iznenađuje činjenica da nisu otkriveni do sada poznati kanali ovih špilja jer tehničke mogućnosti u  ono vrijeme nisu još dorasle teškim vodenim problemima niti  je bio običaj istraživati vrlo uske kanale ali je ipak neobično da nije ni spomenuta pretpostavka o postojanju ovih kanala koji su sada otkriveni. Ranija istraživanja bila su u stvari, tek početak, a njihov doseg, bez obzira je li bio određen stupnjem razvoja speleološke tehnike ili interesom pojedinca koji su provodili istraživanja, bio je postavljen kao definitivan, i upravo to je najveća pogreška prethodnih istraživača. Potrebno je naime registrirati svako sumnjivo mjesto, svaku mogućnost za nastavkom, čak i ako je vrlo mala i ako to nije primjereno našoj sadašnjoj tehnici. Budućim istraživačima to će biti velika olakšica i dobar putokaz da usmjere svoje snage. U konkretnom slučaju, na svom nacrtu Đule-Medvedice ostavio sam mnogo znakova "?". uz svaki, i najmanji otvor koji može biti ulaz u nove prostore. Ima preko stotinu takvih mjesta u nacrtu, i ona ne znače površnost već činjenicu da je istraživanje u ovom podzemlju još daleko od završetka.

Đulin ponor i špilja Medvednica poznate su narodu ovog kraja stotine godina, ali samo ulazni dijelovi. Postoje mnoge priče, gotovo legende, da su ljudi ulazili u Đulu, a izašli na izvoru Gojak, da su u unutrašnjosti čuli crkvena zvona, orgulje i sl. Stvarne činjenice govore  da to nije bilo moguće. Ali to govori da je ovo podzemlje uvijek privlačilo pažnju ljudi i uzbuđivalo njihovu maštu. U maloj knjižici "Topografija i povijest Ogulina" izdanoj 1926. M. Magdić daje sasvim realan opis za tadašnje poznavanje ovih špilja:"Osim Đulinog ponora, još su pod Ogulinom dvije špilje koje moram spomenuti, naime Badanj u dvorištu samog Frankopanskog grada i Medvedica nad kojom je kuća županijskog pisara Mije Novačića što je prije pripadala porodici Perčević. Ta je špilja dugačka pedeset koraka, pada strmo i na kraju je ljevkasti do šest metara dubok otvor u koji uvire voda."

Đulin ponor i Medvedicu spominju i prije u svojim radovima mnogi naši prirodoslovci kao npr., A.Bayer, E.Tietz., Gj.Pilar, M.Šenoa, V.Klarić, A.E.Jurinac, D.Hirc i D.Gorjanović Kramberger, ali iz njihovog opisa je očito da nisu ulazili dublje u unutrašnjost.

Prvi je speleološki istraživao ogulinsko podzemlje Josip Poljak, geolog i dugogodišnji ravnatelj Geološko-paleontološkog  muzeja u Zagrebu. On je svoja istraživanja i opažanja provodio kroz dugi niz godina i objavljivao rezultate više puta. Prvi veći rad o tome izdan je 1926. pod naslovom "Geomorfologija i hidrografija okoliša Ogulina i ogulinskog Zagorja", a desetak godina poslije (1935.) objavio je rad "Pećine okolice Ogulina, V.Paklenice i Zameta". Uz ovaj rad objavljeni su i topografski prikazi Đulinog ponora i Medvedice što ih je načinio J.Poljak. Drugi je istraživao ovo podzemlje M.Malez 1954.( Đulin ponor) i 1955. (Medvedicu). radovi su objavljeni u Geološkom vjesniku. Poljak svoje tumačenje hidrografije Đulinog ponora i Medvedice temelji na dugogodišnjim promatranjima, u toku kojih je bilo i vrlo velikih poplava. To su danas vrlo korisni podaci, tim više što su se hidrološki odnosi značajno izmijenili izgradnjom akumulacije i umjetnog tunela za potrebe hidroelektrane Gojak. Tako su neke pojave sasvim nestale, pa o njima saznajemo samo iz ranijih opisa. Poljakovi zaključci  ne oslanjaju se mnogo na njegove topografske snimke, možda jer je autor bio svjestan da mu je tehnika mjerenja i crtanja nacrta nedovoljno precizna. Najslabija strana njegovih topografskih prikaza su smjerovi i nagibi ( visinske razlike), dok su duljine vrlo točno mjerene, što u odnosu na prva dva osnovna elementa topografskog snimka (smjer, nagib) izgleda upravo pretjerano. Ipak korisna je strana tog preciznog mjerenja duljine da se Poljakov nacrt može uspoređivati sa novijim topografskim snimcima i tako točno odrediti mjesto do kojeg je doseglo njegovo istraživanje.

U špilji Medvedici Poljak je došao do tzv. Meksičkog klanca u glavnom kanalu koji se nalazi 570 m od ulaza. Njegov podatak je 608 m i 30 cm, a razlika je u tome što Poljak nije uzimao duljinu projekcije na horizontalnu ravninu izmjerene duljine, kako je to danas pravilo, već upravo izmjerenu duljinu bez obzira na nagib. Osim ovog dijela glavnog kanala bio mu je poznat i desni odvojak kod ulaza u duljini od 67 m i dio kanala sa vrtložnim loncima. Za sve te "završetke" kanala kaže da su uski i neprolazni. O najudaljenijem mjestu do kojeg je stigao (Meksički klanac) doslovno piše: "Ispod te stepenice ,a sa SO strane dvorane dolazi jaki tok vode podzemnice koja zalazi mirnim tokom u 2 m široku pukotinu i teče u pravcu sjeveroistočnom. Nakon 10 m pukotina se tako sužuje, da nije moguće daljnje napredovanje."

Danas znamo da vodeni tok dolazi sa južne strane kroz kanal koji je istražen 30 m  uz vodu, prolazi kroz spomenutu pukotinu široku 2 m, ali nakon 10 m se ne suzuje, već naprotiv širi na 7 do 10 m i tako nastavlja dalje još stotine metara. Poljaka je u napredovanju spriječila duboka voda kakva je i danas na tom mjestu, ali on ne govori o toj zapreci, već o nepostojećem suženju. Slično je i s opisom završetka u lijevom prostranom kanalu (Kanal vrtložnih lonaca) koji je ustvari ulaz ,i to sasvim prohodan, u najveći labirint kanala Medvedice.

U hidrološkom tumačenju Poljak ima nekoliko pogrešnih zaključaka zbog nedovoljnih podataka o položaju i pružanju špilja, ali u osnovi su njegovi zaključci točni i poslije potvrđeni. U svakom slučaju Poljaku treba odati veliko priznanje što je sa onako skromnim pomagalima koje je imao, i praktički sam, uspio prodrijeti tako duboko u podzemlje. tako duboko nije došao Malez 20 godina poslije s puno boljom opremom i kada zbog izgradnje HE Gojak više nije sva voda ogulinske Dobre tekla u podzemlje.

Osobito je značajan topografski snimak Đulinog ponora što ga je načinio Poljak. Iz njega je vidljivo da je kroz tzv. prvi desni odvojak bilo moguće ući 177 m daleko od ulaza (danas Poljakova dvorana i Šmaugovo pustošenje). Upravo taj kanal potvrda je direktne veze, odnosno jedinstvenosti ovog sistema-Đulinog ponora i Medvedice. Danas je taj kanal začepljen balvanima i granjem na oko 100 m od ulaza. Pristup do onog dijela kanala iza začepljenja više nije moguć od strane Đulinog ponora, već kroz špilju Medvedicu. To su pokazala najnovija istraživanja, točan topografski snimak i određivanje međusobnog položaja ovih špilja. Zato sada možemo reći da je Poljak ušao u Medvedicu 70 m duboko kroz Đulin ponor ,a da to nije znao.

Topografski snimak Đulinog ponora J. Poljaka objavljen 1935.
Mjesto označeno nazivom "Vrtača" je današnji Poljakov prolaz, a dvorana gdje se nalazi "Ilovina"
je u sadašnjoj Medvedici i nosi ime Šmaugovo pustošenje.

Isti taj prolaz bio je prohodan i u vrijeme Malezovih istraživanja 1954. iako to tada nije iskorišteno za istraživanje. Malez je došao samo do polovice tog kanala, tj. do mjesta gdje je kanal danas začepljen. U to vrijeme, kako se navodi u Malezovu radu, zapreku je samo predstavljalo samo jezerce u najnižem dijelu kanala, dok se u slobodnom prostoru iznad vode osjećalo strujanje zraka. Malezova istraživanja općenito nisu dala nekih bitno novih znanja o hidrogeologiji ovog podzemlja. Najveći je doprinos tog istraživanja otkriće novog spleta kanala u Đulinom ponoru ukupne duljine oko 500 m i sifona u glavnom kanalu. Također su učinjeni mnogo precizniji snimci Đulinog ponora i špilje Medvedice, ali bez nekih dijelova gdje je prije bio Poljak. U Medvedici Malez dolazi samo do slapa na 400 m od ulaza (danas Poljakov slap), a za nastavak kaže da je neprolazan. Kako je prije spomenuto, Poljak je bio još 170 m dalje u tom kanalu. Prvi desni odvojak na samom ulazu u Medvedicu Poljak je istražio do 67 m duljine., Malez je snimio samo 20 m ,te navodi da je prolaz zatrpan kamenjem. Naša istraživanja daju podatak o 83 m duljine i ne nalazimo nikakvo zarušenje.

Ukupna duljina kanala što ih je snimio Malez u Medvedici iznosi 750 m. Taj snimak je točniji od Poljakovog, ali u interpretaciji hidroloških odnosa Malez je napravio grubu pogrešku smještajući ulaz Medvedice 200 m sjeveroistočno od Đulinog ponora (azimut 50 stupnjeva) dok se ustvari nalazi 310 m istočno. Zbog krivo određenog položaja izvedeni su i krivi zaključci, tj. da voda iz desnih kanala Đulinog ponora dolazi u Medvedicu kroz sifon na kraju Dvorane svih maglica (Mali potok).

Ovo je samo potvrda da se svako zaključivanje u vezi speleoloških objekata mora bazirati na preciznom topografskom snimku i njegovom pravilnom smještanju na topografsku kartu.

Naše istraživanje Đulinog ponora i Medvedice oslanjalo se na rezultate prijašnjih istraživanja koja su tumačila definitivnim hidrološke odnose i druge pojave u tim špiljama. Pokazalo se da je mnogo toga sasvim drugačiji. Da ne bi napravio istu grešku za svoje rezultate, zaključke i pretpostavke neću tvrditi da su konačni i nepromjenjivi.

Nastavak istraživačkih radova

Neovisno od problema začepljivanja ponora  i realizacije njegovog rješenja koje se ovdje sugerira, pred speleolozima stoji zadatak i snažan izazov da nastave speleološko istraživanje ovog podzemlja na širokom planu. S tim u vezi produžit će se i proširiti suradnja zainteresiranih faktora grada Ogulina i speleologa. Nema smisla tajiti da tome pridonosi i želja da Đula-Medvedica izbije na vrh podzemnog svijeta kao najduža špilja. Tijekom istraživanja, za kratko vrijeme od dvije godine sa svojih 15701 metrom ukupne duljine ova špilja se ozbiljno primakla najduljoj špilji u Dinaridima - sistemu Postojnske jame.

Svakom snimatelju je važna točnost mjerenja i predodžbe tih podataka na papiru, ali rijetko kada ima priliku za provjeru te točnosti. Imao sam  sreću da se za to ukazala prilika kod Panjkovog ponora-Kršlja, na predviđenom spoju koji je provjeren ronjenjem, i sada u Đuli-Medvedici, gdje je također zatvoren jedan očekivani krug s razlikom na nacrtu svega 3,5 m na duljini od preko 1500 m. Radi se o spoju koji je postignut otkrivanjem Šetališta baukovih žrtava. Bez ikakvog "uštimavanja" nacrta novog dijela poklopilo se sa starim nacrtom, sa spomenutom greškom od 3,5 m. To mi daje  sigurnost u izvođenju raznih zaključaka na temelju ovog nacrta. U Đuli-Medvedici ima puno kanala zatvorenih u krug tj. spojenih međusobno, i oni dobro dođu snimatelju za korekciju nacrta, odnosno za provjeru točnosti. Pri tome je važno da sve mjerne točke budu obilježene. Do sada ima oko 2300 mjernih točaka. Onome koji pomaže kod snimanja ( tko vuče mjernu vrpcu) zaista nije lako uklesati svaku novu točku i pripadajući četveroznamenkasti broj, ali to je vrlo korisno i potrebno.

Nema sumnje da će se duljina Đule-Medvedice znatno povećati idućim istraživanjima, jer je u dosada otkrivenim dijelovima ostalo mnogo mjesta sa znakom upitnika. Također treba obratiti pažnju "dimnjacima" jer se pokazalo da postoje etaže na visini 15 do 20 m iznad osnovnog nivoa ( u dijelu Velike pletenice i dalje). U suhom dijelu ("filtar") dimnjaci uglavnom vode prema površini , ali i tada bi mogli biti dugi, kosi kanali. Ostaje i nadalje najzanimljivije pitanje, Zapadnog puta, prolaz prema sjeveru nizvodno, i Istočnog puta. također su zanimljivi i mogu dati neočekivan rezultat kanali što se od Velike pletenice odvajaju prema istoku. Ronjenjem bi se u ovoj špilji mogli riješiti mnogi problemi, kada voda ne bi bila tako zagađena i mutna. I u najboljim uvjetima vidljivost ne prelazi 20 cm. Za napredovanje Istočnim putem vrijedilo bi pokušati istočiti vodu iz jezera pumpom i tako sniziti razinu ispod sifonskog praga. Dijagram koji prikazuje prirast duljine špilje , pri kraju indicira lagano smanjivanje. Ta krivulja će u idućem periodu sigurno postati još blaža ukoliko se  neočekivano ne otkriju neki veliki novi dijelovi špilje.

U površinskom speleološkom istraživanju otkrivena je Jama (koja nije) kod tri bora, a koja se nalazi istočno od trećeg kilometra ceste Ogulin-Zagreb. ta istraživanja poduzeta su zato da se eventualno tim putem uđe u podzemni sustav Đula-Medvedica-Gojak, na potezu od zadnjeg sifona u Medvedici prema vrelima Gojak i Kromari. Ova jama duboka je 63 m i na toj dubini zatrpana kamenjem. Prilično je prostrana i zasigana te vjerojatno u neprolaznom nastavku ima vezu sa spomenutim podzemljem. Mnogo značajnije otkriće je stari (nekadašnji) izvor Gojačke Dobre. Na kraju suhog korita iznad sadašnjeg izvora, oko 1200m u smjeru prema Ogulinu, nalazi se nekadašnja izvor-špilja. Poljak spominje povremeno pojavljivanje mutne vode u tom području ali ne govori o špilji, pa nije sigurno je li mu bila poznata. Sada je to suha špilja s velikim ulazom u stijeni. U dnu prostrane ulazne dvorane otkriven je prirodno zatrpan kanal. Snažno strujanje zraka ukazuje na vrlo vjerojatni nastavak špilje u tom smjeru. Kanal vodi koso u dubinu pod nagibom oko 30 stupnjeva. Blokovi kamenja i šljunak ispunjavaju ga do stropa koji je gladak i malo zasigan. Izgled stropa ukazuje  da je nekad ovuda snažno protjecala voda, a prilikom otkopavanja otkrivene su velike i brojne valutice, još jedan dokaz u potvrdu toga. Za sada je otkopano oko 4 m kanala i primjećuje se da ima tendenciju širenja. Pri kraju ima i nešto većih šupljina između stropa i nanosa. Vjerojatno u nastavku strop prelazi u horizontalu ili se čak diže, a začepljenje prestaje strmom kosinom u nekom slobodnom prostoru. To je očigledno ulaz u onaj gornji nivo sistema Ogulinsko polje-Gojak čija je funkcija objašnjena prije. Jako strujanje zraka i velike valutice govore o velikim prostorima u unutrašnjosti. Može se očekivati i veća količina sigovine, s obzirom da je taj dio sustava u hidrološkom smislu izvan funkcije.

O istraživanjima i Ogulinu

      ŠPILJSKI SUSTAV ĐULIN PONOR-MEDVEDICA       GEOLOGIJA I HIDROLOGIJA      TIJEK ISTRAŽIVANJA      ZAGAĐENJE PODZEMLJA  

© 2008. Speleološki odsjek Velebit