SPELEOLOŠKA ISTRAŽIVANJA MARKOVOG PONORA
1999. i 2000. godine

Darko Bakšić, SO Velebit

 Fotografije: SO Velebit, D.Bakšić, A.Bakšić, D.Lacković, D.Paar

Istraživanja dubokih jama na sjevernom Velebitu uvijek su razbuktavala maštu o tome da ćemo se možda spojiti na podzemne tokove rijeka Like i Gacke. Do danas se to još nije dogodilo, ali tko zna? Možda bi trebalo probati istraživati sa više strana.Dugo je vremena prošlo od ideje do realizacije posjeta ponorima rijeke Like, točnije, samo jednom njenom ponoru – Markovom ponoru iz razloga jer se znalo da je isti istraživan i nacrtan prije 30 godina. Od tada se mnogo toga promjenilo: tehnika, oprema, načini razmišljanja pa i situacija u samom ponoru jer voda neminovno čini svoje, bilo da donosi ili odnosi materijal. Moja je želja rasla i iskristalizirala se nakon jednog telefonskog razgovora s Bančekom koji je htio pogledati ima li u ponoru kongerija. Zimskog vikenda 30 siječnja 1999. godine u poslijepodnevnim smo se satima uputili prema Lipovom polju gdje smo se slijedećeg dana trebali susresti s ekipom iz Željezničara. Putujući Willy-em (naš auto) Dalibor, Jagoda, Ana i ja u sitnim satima, probijajući se kroz fini nanos snijega došli smo do Kosinjskog mosta. Nismo znali na kojoj strani polja se nalazi ponor, a i po mraku je sve izgledalo puno kompliciranije, pa smo produžili do birtije u Kosinjskom Bakovcu ne bi li saznali put. Srdačna, ali pomalo sumnjičava klijentela uputila nas je da skrenemo prije mosta, na makadam. Nakon zaslužene pive krenuli smo hrabro u noć. Vozili smo se neko vrijeme sve dok nismo ugledali zgodne ruševine u kojima bismo mogli prespavati i uz malo sreće naložiti vatru. Nije prošlo dugo, a mi smo sjedili unutar zidina, držali kišobrane (snijegobrane) u rukama i slušali veselo pucketanje vatre. U manjoj smo kućici podigli najlonski krov i izradili nama sasvim ugodni bivak. Raširili smo vreće za spavanje i ušuškali se u njih maštajući o ponoru.

Petranović draga sa špiljom.

Slijedećeg jutra, čim smo ustali, sreli smo seljaka Danu koji nam je pokazao ponor, kasnije smo iz literature saznali da je riječ o Ponoru kod mlinice. Ponor zapunjen granama, smećem i prijetećim štednjakom koji visi uglavljen točno iznad ulaza nije obećavao puno. Već smo mislili ući u taj ponor kad nam je Dane rekao da na kraju polja postoji jedan veći i da se zove Markov ponor. E pa upravo u taj ponor smo namjeravali i ući. Kao dobar domaćin pozvao nas je na rakijicu i objasnio sve što je znao o prošlim istraživačima, speleolozima koji su se motali po ovom terenu. Znali smo da su za potrebe hidroelektrane ponori istraživani, ali da su tu početkom 70-ih bili i engleski speleolozi nismo znali. Kasnije smo pokušali doći do podataka engleskih istraživača, ali bezuspješno.

Rastali smo se s domaćinom koji je imao još puno toga za reći obzirom da nema tako često priliku razgovarati s došljacima. Došli smo do ruba polja, ostavili auto i išli se prošetati kako bismo pronašli ulaz. Našli smo nekoliko manjih otvora, uglavnom sitastih ili zapunjenih ponora, ali ne i najveći. Stjenovita barijera i veliki špiljski otvor privukli su našu pažnju i doveli nas do sela Petranović draga na drugoj strani polja. Ušli smo u selo i pozdravili se sa seljanima iz prve kuće koji su veselo pekli rakiju. Tu smo upoznali i naše buduće domaćine i pomagače na slijedećim akcijama, simpatičnog djeda Ivicu i uvijek živahnu baku Maricu. Rekli smo im da smo speleolozi i da nas zanima Markov ponor i oni su nam odmah objasnili kako se najjednostavnije dođe do njega. Obzirom da smo još uvijek čekali ekipu iz Željezničara imali smo malo slobodnog vremena za čašicu razgovora. Saznali smo da su na ovom području istraživali i članovi našeg odsjeka prije 10-ak godina, a Ivica i Marica su ih sve poimence nabrojali: Cuco, Čedo, Robi i njihovi Ivica i Majda. Uspostavilo se, naime, da je baka Marica teta članice našeg odsjeka Majde Nemeš. Svijet je stvarno mali.

Kako su samo zapamtili sva ta imena? Stvar je jasna. U njihov kraj vrlo rijetko dolaze posjetioci, a ako su još k tome ovako neobični onda to i nije neko čudo.

Konačno su došli Bančo i njegova ekipa. Oni su već bili na ulazu Markovog ponora i dali su se u potragu za nama.

Taj smo se vikend spustili u ponoru do Škrapaste dvorane na 43 m dubine, odakle je trebalo ispenjati 5 m visok skok što i nije bilo tako jednostavno obzirom na opremu koju smo uzeli i na zaleđene stijene. Odustali smo s namjerom da se vratimo čim to vremenske prilike dozvole.

 
Nasukani čamac u ponornoj zoni.

Dosadašnja istraživanja rijeke Like

Za potrebe sistema hidroelektrane Senj 1967. godine vršena su ispitivanja toka rijeke Like i njenih ponora koja je vodio Srećko Božićević.

O morfologiji i hidrogeologiji najznačajnijih ponora rijeke Like: Markovog ponora i Ponora kod mlinice piše Božičević (1968). Tom se prilikom koristi nacrtom Markovog ponora kojeg je izradio Kotenko  za potrebe elaborata Speleološkog društva Hrvatske

Istraživanje dubokih jama na području sjevernog Velebita ponovno je pobudilo interes za Markovim ponorom, posebno iz razloga što su rezultati trasiranja podzemnih voda rijeka Like i Gacke iz 1960. godine dokazali vezu s vruljama u Velebitskom kanalu između Sv. Jurja i Jablanca (Turner, 1960). U 1999. godini započela su novija istraživanja Markovog ponora.
 

Popis istraživačkih akcija i sudionika u 1999. i 2000. godini

30.-31. siječanj 1999. upoznavanje sa terenom, traženje ulaza i spuštanje u ponor do Škrapaste dvorane na – 43 m. Na izletu su bili: Ana i Darko Bakšić, Jagoda Munić, Dalibor Paar i Želimir Ludvig iz SO Velebita, te Tina i Nela Bosner i Branko Jalžić iz SO Željezničara.

6.-7. ožujak 1999. nije se moglo istraživati u Markovom ponoru, ali su zato topografski snimljene Mramorna špilja i Špilja kod Petranović drage. Sudionici su: Ana i Darko Bakšić, Jagoda Munić, Dalibor Paar, Darko i Vesna Troha, Maja, Marija i Hrvoje.

28.-30. svibanj 1999. godine na Lipovom polju održan je seminar o postavljanju jama. Na seminaru je sudjelovao 51 speleolog iz 11 speleoloških udruga. Održana su brojna predavanja i praktične vježbe iz opremanja jama, a jedan je dio sudionika posjetio i Markov ponor. To su bili: Branko Jalžić, Ana i Darko Bakšić, Dean Bratušek, Želimir Ludvig, Roman Ozimec, Martina Pekčec, Igor Laurić, Grgo Puljas. Tom je prilikom ispenjan 5m skok u Škrapastoj dvorani i došlo se do «Sifona na dah».

19.-22. lipanj 1999. U Markovom je ponoru istražen uski kanal nazvan Sportski kojim se došlo do Sifona mrtvih kongerija. Pronađen je lakši put (vertikala) kojim se zaobilazi Sportski kanal i u njoj je fiksirano uže. Istraživali su: Ana i Darko Bakšić, Tanja Bizjak, Dean Bratušek, Damir Lacković, Ana Katarina Sansević, Dalibor Paar i Ronald Železnjak.

26.-27. lipanj 1999. Istraživalo se u Kakanalu. Alpinističkom tehnikom ispenjane su dvije vertikale visine 23,5 i 12,7 m. U posljednjoj dvorani započeto je penjanje treće vertikale. Istraživali su: Darko Bakšić, Damir Lacković, Ana Katarina Sansević i Dalibor Paar.

25.-26. kolovoz 2000. Nakon duljeg sušnog razdoblja odlučili smo se za nastavak istraživanja u Markovom ponoru. Razina vode u Sifonu na dah spustila se za 7 m pa se otvorio prolaz u nove dijelove špilje. Na akciji su bili: Ana i Darko Bakšić, Saša Ilić, Damir Lacković, Josip Petričević i Ivica Radić.

1.-2. rujan 2000. Ispenjan je Jarbol penj i prošlo se u nove dijelove ponora. Na izletu su bili: Ana i Darko Bakšić, Robert Erhardt, Sunčica Hrašćanec, Damir Lacković, Želimir Ludvig, Ivica Radić, Ivančica Zovko.

8.-10. rujan 2000. Alpinističkom tehnikom ispenjan je Penj i pol visine 30 m koji spaja kanal Matrix, iza Sifona na dah, s Kakanalom. Na izletu su bili Ana i Darko Bakšić.

30. rujan - 1. listopad 2000. Istraživanje u Kanalu krivih brojeva (nastavak na Jarbol penj)Sudjelovali su: Damir Lacković, Ana Katarina Sansević, Andrej Stroj i Darko Štefanac.

8.-10. prosinac 2000. U Markovom ponoru istraživale su dvije ekipe. Prva je na kraju Kakanala nastavila s penjanjem vertikale Na kraju konca visine 13 m. Tu su bili: Darko Bakšić, Sunčica Hrašćanec, Saša Ilić, Ana Katarina Sansević i Darko Troha. Druga je ekipa trebala zaobići potopljeni Sifon na dah spustivši se niz Penj i pol vertikalu, ali zbog visoke vode nije mogla proći u kanale gdje je trebalo nastaviti s istraživanjem. Članovi druge ekipe bili su: Ana Bakšić, Teo Barišić, Jana Bedek, Dean Bratušek, Irena Jevtov i Filip Filipović.

Perspektive daljnjih istraživanja

Markov ponor hidrološki je aktivan speleološki objekt u koji tijekom zime i proljeća utječe rijeka Lika. Iz tog razloga ulazni djelovi jame mijenjaju se, pa je tako u svibnju 2001. godine bio potpuno začepljen stari prolaz u Škrapastu dvoranu, ali je voda napravila novi prolaz kroz blokove i uglavljene grane pa se penjanjem zaobišla Škrapasta dvorana. Takva iznenađenja moguća su i u drugim djalovima objekta. Prolaz kroz sifon na dah moguć je samo u vrijeme izrazitih suša, odnosno niskog vodostaja podzemnih voda, a ronjenje je nemoguće zbog uskog prolaza i uglavljenih grana. Gotovo sve naznačene upitnike na nacrtu moguće je istraživati alpinističkom tehnikom, pa istraživanje sporo napreduje, a osim toga troši se puno opreme (pločica, karabinera i užadi) koja ostaje u jami.

Biospeleologija Markovog ponora

Branko Jalžić, SO Željezničar

Na stijenama prvog sifona Markovog ponora (Sifona na dah) nađene su pričvršćene žive kongerije na raznim dubinama, ali očito samo na mjestima koja nisu izložena povremenim jakim strujama vode. Temperatura vode sifona u lipnju iznosila je svega 6 ˚C. Preliminarnom identifikacijom nisu utvrđene razlike prema vrsti Congeria kusceri Bole, 1962. Živi primjerci u prvom sifonu bili su znatno manjih dimenzija od ljuštura mrtvih kongerija nađenih u drugom sifonu (Sifon mrtvih kongerija). Očito je da se ovdje radilo o nakupini juvenilnih školjkaša.

Ljušture Congerie kusceri (lijevo) i pogled u sifon (desno).

Kasnije su, otkrivanjem novih podzemnih prostora i sifona, pronađene na tisuće jedinki živih kongerija čije su ljušture dimenzija i do 18 mm. Na pojedinim mjestima nađeni su nanosi ljuštura debljine i do 50 cm. Ovi nalazi upućuju na dugu vremensku naseljenost kongerija u podzemnim prostorima Markovog ponora. Istraživanja su pokazala da kongerija i danas živi u podzemnim prostorima podno sjevernog Velebita kojima protiču vode ponornice rijeke Like, u području koje je udaljeno od dosad poznatih nalazišta najmanje 80 km od izvora rijeke Krupe kod Črnomelja u Sloveniji, 120 km od nalazišta kod Sanskog mosta u Bosni i 215 km od prvih nalazišta u polju Jezero, kod Vrgorca u Hrvatskoj. To daje poseban značaj ovom nalazištu i potvrđuje mogućnost novih nalaza u Dinarskom kršu, ali istovremeno otvara pitanja o stupnju srodnosti populacija udaljenih dijelova areala vrste Congeria kusceri. Znamo da je još u pliocenu na području Dinarida postojao čitav niz vrsta roda Congeria (Kochansky-Devide, 1966) koje su teoretski mogle preživjeti promjene u staništima samo u današnjim podzemnim pribježištima. Isto tako, moglo bi se raditi i o posljednjoj pleistocenskoj vrsti koja je moguće bila šire rasprostranjena, a danas nalazimo samo još neke njene populacije u hidrološki odvojenim podzemnim sustavima.

Kako je prema literaturnim podacima temperatura vode važan ekološki čimbenik u životu kongerije (Morton et al 1998, Jalžić 1998), nalazi kongerija u Markovom ponoru gdje je temperatura vode u toplijem dijelu godine samo 6 ˚C, ukazuju na činjenicu da ovaj školjkaš može živjeti i pri niskim temperaturama vode od svega 4 ˚C, no to bi trebalo tek dokazati. Ukoliko se radi o istoj vrsti, raspon temperatura njenog vodenog staništa iznosio bi 13 ˚C.

Od predstavnika podzemne faune u Markovom ponoru uz kongeriju smo pronašli još i slijedeće vrste:

Polychaeta:

Marifugia cavatica Absolon & Hrabe, 1930

Amphipoda:

Niphargus arbiter G. Karaman, 1985

Isopoda:

Titanethes sp.

Aranea:

Troglohyphantes roberti C. Deeleman, 1978

Pseudoskorpiones:

Neobisium stygium Beier, 1931

Diplura:

Plusiocampa (Stygiocampa) nivea Joseph, 1882

Coleoptera:

Typhlotrechus bilimeki kiesenwetteri Schaum,1862

Leptodirus hochenwarti ssp.

Ronjenje u potrazi za živim Congeria kusceri.

Literatura:

BAKŠIĆ, D. 2001: Speleološka istraživanja Markovog ponora 1999. i 2000. godine, Velebiten, 35, 15 – 22, Zagreb.

BOŽIČEVIĆ, S. 1968: Hidrogeologija glavnih ponora rijeke Like, Geološki vjesnik, 21, 317 –328, Zagreb.

JALŽIĆ, B. 1998: The stygobiont bivale Congeria in Croatia, Nat. Croat., 7(4), 341-347

MORTON, B., VELKOVRH, F. & SKET, B., 1998: Biology and anatomy of the «living fossil» Congeria kusceri (Bivalvia: Dreissenidae) from subterranean rivers and caves in the Dinaric karst of the former Yugoslavia, J. Zool. Lond. 245, 147-174

TURNER, S. 1960: Bojanje rijeke Like na Markovom ponoru u Lipovom polju, Arh. “Elektroprojekta”, Zagreb.